Prošlo je bilo više od tri mjeseca otkako su se, stjecajem svekolikih okolnosti, sudarili tramvaji u njegovoj glavi. Onaj na liniji “Grad – Uvala i obratno” i onaj na liniji “Gradska luka – Grad i obratno”. Jednako narančasti, spori, s pospanim vozačima, nervoznim kondukterima i rijetkim putnicima. Bila je skoro ponoć. U to doba godine i posljednja vožnja tramvaja na tim preostalim noćnim linijama pred njihov odlazak na noćno počivalište u remizu. Cijelo jedno godišnje doba prošlo ga je s tek manjim glavoboljama. Pojačanim apetitom. Grčevima u trbuhu. I povremenim bolovima u ramenima. Razdražljivošću u noćnim satima kad je ostajao sam. Nedostatkom zraka, teškim i ubrzanim disanjem kad bi Zelenci, jednako hladni i brončani, dolje u Gradu, ostavljeni u otvorenoj lođi gradskog zvonika otkucavali ponoć. I ponovili sve još jednom za one nagluhe, one koji nisu čuli i one koji su svoje satove namještali prema gradskoj uri. Da bi mogli mirno usnuti. Pred njegovim očima redali su se prizori koje je, nekoliko puta uzaludno, pokušavao zapisati. Zabilježiti. Ne bi li ih sačuvao od zaborava. I kronične amnezije na koju su ga upozoravali. Zbog toga je, uz uzglavlje, imao tadašnje izdanje brošure “Welcome to Dubrovnik”, prvi put objavljene s naslovnicom u boji i fotografijom dvaju tramvaja na križalištu Boninovo s točno zabilježenim i pobrojanim događanjima u Gradu tih dana i te noći. Rasporedom noćnih rijetkih avionskih letova, autobusa prema unutrašnjosti, prvih jutarnjih trajekata za otoke i s festivalskim rasporedom koncerata i predstava. Izložbi slikara koji su upravo ljeto odabrali za predstavljanja novih ciklusa i recentnih radova svojih, kako su najavljivali, prestižnih opusa. Znao je što će mu se dogoditi u praznoj sobi otvorenih prozora kroz koje dopire usplahireni zov cvrčaka, elegičan refren talijanske pjesme nekog veselog društva u osvijetljenom đardinu dovoljno udaljenom i miris mora, pretoplog i za to doba godine. S pojačanom vlagom u zraku i neprimjereno niskim tlakom zraka, ako je vjerovati meteorolozima.
Ona, u ljetnoj prozračnoj nebeskoplavoj haljini naslonjena na željezni naslon drvene tramvajske klupe, otvara svoju bijelu kožnatu torbicu. Iz nje vadi jednako bijeli moskar s uzorcima riba i puževa, osvježava svoj dah malim desodoransom s mirisom svježih bresaka i ritmički, kao porculanska pupica, naizmjenično popravlja crne uvojke koji joj padaju na čelo. Vlažnom maramicom briše kaplje znoja na vratu i maže se moskarom šireći miris uokolo. Do gospodina jednog, u bijeloj košulji i crnom odijelu, kojemu očito ne odgovara vonj breskve u tramvaju u to doba noći. I namrgođen gleda kroz tramvajski prozor u noć kojom promiču rijetka svjetla noćne rasvjete. Ona, zatvorenih očiju, sjedi i smiješi se. Sasvim neodređeno i bez povoda ne obazirući se na suputnika dok joj rub haljine otkriva koljena i jedna spuznuta naramenica golo rame. Preplanulo i orošeno znojem. Gospodin, zabavljen svojim mislima, kontrolira sjaj svojih crnih lakiranih cipela i svježinu rascvjetale grančice mimoze u oznojenoj šaci. Uzdahne povremeno, i nastavlja izgubljeno zuriti u noć. Istu onu u kojoj, u drugom tramvaju iz suprotnog smjera, jednako dvoje osamljenih putnika putuje na isto odredište. Prije kojeg će se mimoići s drugim tramvajem. Iz suprotnog smjera. Na Boninovu. Mjestu kontemplacije, obilja uspomena i nostalgičnih prisjećanja. S gradskim grobljem u blizini. I košmarom vjetrova, susreta i opraštanja u njegovoj glavi. On, u ljetnoj crvenoj košulji sa žutim laticama i pupoljcima ruža po rukavima s dvije zgužvane karte za ponoćni koncert poznatog crkvenog zbora iz jedne svjetske metropole koji će pjesmom obogatiti i uzvisiti prostor katedrale.
Koncert koji je tjednima najavljivan kao po svemu izdvojeni festivalski događaj koji nadilazi redovitu kulturnu ponudu Grada. I festivala. S njezinom slikom u kupaćem kostimu koju mu je darovala nakon što se s prijateljicama, prošloga ljeta, kupala na Lokrumu. I onda ga srela i upoznala u malom brodiću koji je plovio iz stare gradske luke prema otočiću. Istoga dana. Nije štedio kolonjsku vodu koju mu je, za rođendan, dan ranije darovala majka. Miris identičan onom grmu ruža u obiteljskom đardinu u Lapadu od kojih je majka redovito pravila rozolin. Za prigode u kojima će ugostiti važne goste i njegove prijateljice noći. Na suprotnoj tramvajskoj klupi sjedila je starija gospođa. U crnoj lanenoj haljini sa slamnatim klobukom široka valovita oboda. Koji joj je skrivao oči i otkrivao tek crvenim ružem svježe namazane usne. I duboki dekolte koji je ukazivao na ravnomjerno disanje i još uvijek dobro uščuvana godišta. U ruci je držala malu knjižicu, zbirku pjesama znanog, davno pokojnog, pjesnika iz Grada, po kojem se u povijesnoj jezgri zvala jedna ulica. I koji je pisao i pjevao na talijanskom jeziku. Posvećujući stihove svojoj velikoj, neuzvraćenoj tragičnoj ljubavi. Noć je odmicala u sporoj vožnji tramvaja kojoj se nije nazirao kraj. Udaljena svjetla usidrenih brodica i jahti u luci izmjenjivala su se s tamom borovih krošnji i gustih rascvjetalih raznobojnih oleandera koji su granama natkrivali tramvajske tračnice. Nije se vidjelo nebo s razasutim grozdovima zvijezda i lunom koja je srebrnom sablasnom svjetlošću opominjala i upozoravala na čudnu utihu, jezovitu tišinu, neočekivanu plimu i prijeteći niski noćni let lastavica.
Kad je stigla vijest o smrti njegova oca s nerazjašnjenim detaljima o iznenadnom tragičnom događaju u lučkoj kavani s jednog od njegovih putovanja južnim morima i kad mu je majka, shrvana od boli i načeta crnim slutnjama, zauvijek usnula u svojoj dugoj noćnoj molitvi sa čvrsto stisnutom krunicom u ruci i s molitvenikom uz uzglavlje, Saro Premalječić, po majci Grijestić, nastavio je utihnulo živjeti u pustoj kući punoj uspomena. S đardinom koji ga je svakom svojom biljkom podsjećao na majku koja je u njemu dane provodila i s ormarima punim kapetanskih uniformi i malih skulptura od slonove kosti i mahagonija koje je kapetan Pavao Premalječić donosio sa svojih putovanja. I s nekoliko portreta u saloči iz nekada slavne i štovane obitelji Grijestić kojoj je njegova majka, gospođa Lukrecija, bila posljednjim potomkom. Ostajao je sam lutajući praznim prostorima kuće punim propuha i ustajalog vonja sasušene lavande i kitica odavno uvenulih frezija koje je njegova majka ostavljala po cijeloj kući. U dugim noćima nesanice. I spravljenih kompota i slatkih napitaka od šipaka, limuna, naranača, nespola i đenerika iz đardina koje je uporno spravljala. Da voće ne propadne, sagnjije i da se nađe nešto slatko što on voli ako se kapetan iznenada vrati. Doplovi. I Ostane. Nakon jakog juga. I dugih kiša. Rijetko je izlazio. Tek kada bi pomislio da će nju sresti, eteričnu i prozračnu. Kao uspomenu. Na prvi poljubac. Dugi zagrljaj. Bijele latice jasmina u njenoj kosi. Njen odlazak u noć. Iznenadni nalet maestrala i njen šapat: Sjećaj me se do nekog novog susreta i đira u tvojim snovima!
I svi su bili tu, u njegovoj sobi. Vozači i kondukteri u svojim modro-sivim uniformama. Bijeli, prozračni i nepokretni. I sinjorina u plavom, gospodin u bijeloj košulji, gospođa u crnom s klobukom i mladić u crvenoj košulji s cvijećem po rukavima. I sjedali su nijemi kao figure od voska koje je domislio u novom napadu visoke temperature, nepodnošljivih bolova u glavi, strahu, nespokoju i nervozi koja ga je tjerala da rastvori prozore i vrata, skine sa sebe suvišnu odjeću, glasno pusti ploču s gramofona s nekom od šest Sorkočevićevih simfonija. I da ih, onako mahnit i izvan sebe, pokuša nagovoriti da progovore. Da se pokrenu. Da grimasom lica, pogledom ili nekom nagoviještenom kretnjom potvrde svoju prisutnost. Svjedoče o noći u kojoj ih je sreo kada su tramvaji izmakli kontroli i ustaljenom rasporedu svojih vožnji. I sudarili se negdje u njegovim moždanima. Da mu se povjere i provjere fragmentima snova, prepoznatljivim detaljima noći koja mu je promijenila život. Uzalud. Ni onda kad je ugasio svjetlo i upalio lumine i onako sablasne počeo ih micati i raspoređivati po stolicama uz neveliku trpezu. I po policama otvorene kredence od ebanovine s izloženim obiteljskim srebrom i porculanskim servisima koje je s jednog od putovanja iz Japana donio njegov otac. Ugledni kapetan duge plovidbe i veliki poznavatelj operne literature. Zaljubljenik u glazbu i stihove. Koje je tajno ispisivao u noćima osame na brodu. I kada je luminima pridodao staru petrolejku obješenu s unutrašnje strane sobnih vrata. Nitko se nije pomaknuo. Ni kada ih je pozvao da ustanu, da se pokrenu i približe, da pogledaju kroz prozor i uvjere se u dozrelost naranača. Bogat urod limuna mjesečara. Da zaplešu uz neku glazbu po njihovoj želji. Da zaborave Sorkočevića, njegovu šestu, petu... drugu simfoniju. Da izaberu valcer, tango... ili refren nekog popularnog šlagera. Da izgovore barem jednu riječ, uzdahnu ili ga dodirnu. Ništa se nije dogodilo.
Iznemoglog su ga i promrzlog našli ujutro kako leži na podu sobe sa sklopljenim moskarom u jednoj ruci, rastvorenom malom knjigom rasparanih listova u drugoj i s crnim ženskim šeširom na glavi. S grančicom mimoze na grudima i komadićima pokidane fotografije uokolo. Nitko nije mogao odgonetnuti povod i poruku, crvenim ružom za usne, ispisanim stihovima na talijanskom jeziku po zidovima sobe. Poruku sasušenog cvjetića jasmina u čaši na komončinu. Niti dovesti u vezu novu vijest iz crne kronike lokalnog tjednika o sudaru tramvaja koja je bila objavljena na naslovnoj stranici. Komemoraciji u gradskom prometnom i sve glasnijim zahtjevima za obnovom voznog parka. O nesreći koja je posebno uznemirila starije gospare i gospođe. Ni ispis rasporeda sprovoda na groblju Boninovo. Kao ni popis ožalošćenih i njihov živopisan opis u bilješkama skrivenim u njegovu dnevniku koji je, dan ranije, sluteći novi napad, ostavio u starom buralu od oraha među svojim sačuvanim dječačkim crtežima, zbirkom leptira i njenim pjesmama koje mu je posvetila i ostavila kada je, iznenada, jedne noći otputovala. Posljednjim tramvajem iz njegova života.
Ona, u ljetnoj prozračnoj nebeskoplavoj haljini naslonjena na željezni naslon drvene tramvajske klupe, otvara svoju bijelu kožnatu torbicu. Iz nje vadi jednako bijeli moskar s uzorcima riba i puževa, osvježava svoj dah malim desodoransom s mirisom svježih bresaka i ritmički, kao porculanska pupica, naizmjenično popravlja crne uvojke koji joj padaju na čelo. Vlažnom maramicom briše kaplje znoja na vratu i maže se moskarom šireći miris uokolo. Do gospodina jednog, u bijeloj košulji i crnom odijelu, kojemu očito ne odgovara vonj breskve u tramvaju u to doba noći. I namrgođen gleda kroz tramvajski prozor u noć kojom promiču rijetka svjetla noćne rasvjete. Ona, zatvorenih očiju, sjedi i smiješi se. Sasvim neodređeno i bez povoda ne obazirući se na suputnika dok joj rub haljine otkriva koljena i jedna spuznuta naramenica golo rame. Preplanulo i orošeno znojem. Gospodin, zabavljen svojim mislima, kontrolira sjaj svojih crnih lakiranih cipela i svježinu rascvjetale grančice mimoze u oznojenoj šaci. Uzdahne povremeno, i nastavlja izgubljeno zuriti u noć. Istu onu u kojoj, u drugom tramvaju iz suprotnog smjera, jednako dvoje osamljenih putnika putuje na isto odredište. Prije kojeg će se mimoići s drugim tramvajem. Iz suprotnog smjera. Na Boninovu. Mjestu kontemplacije, obilja uspomena i nostalgičnih prisjećanja. S gradskim grobljem u blizini. I košmarom vjetrova, susreta i opraštanja u njegovoj glavi. On, u ljetnoj crvenoj košulji sa žutim laticama i pupoljcima ruža po rukavima s dvije zgužvane karte za ponoćni koncert poznatog crkvenog zbora iz jedne svjetske metropole koji će pjesmom obogatiti i uzvisiti prostor katedrale.
Koncert koji je tjednima najavljivan kao po svemu izdvojeni festivalski događaj koji nadilazi redovitu kulturnu ponudu Grada. I festivala. S njezinom slikom u kupaćem kostimu koju mu je darovala nakon što se s prijateljicama, prošloga ljeta, kupala na Lokrumu. I onda ga srela i upoznala u malom brodiću koji je plovio iz stare gradske luke prema otočiću. Istoga dana. Nije štedio kolonjsku vodu koju mu je, za rođendan, dan ranije darovala majka. Miris identičan onom grmu ruža u obiteljskom đardinu u Lapadu od kojih je majka redovito pravila rozolin. Za prigode u kojima će ugostiti važne goste i njegove prijateljice noći. Na suprotnoj tramvajskoj klupi sjedila je starija gospođa. U crnoj lanenoj haljini sa slamnatim klobukom široka valovita oboda. Koji joj je skrivao oči i otkrivao tek crvenim ružem svježe namazane usne. I duboki dekolte koji je ukazivao na ravnomjerno disanje i još uvijek dobro uščuvana godišta. U ruci je držala malu knjižicu, zbirku pjesama znanog, davno pokojnog, pjesnika iz Grada, po kojem se u povijesnoj jezgri zvala jedna ulica. I koji je pisao i pjevao na talijanskom jeziku. Posvećujući stihove svojoj velikoj, neuzvraćenoj tragičnoj ljubavi. Noć je odmicala u sporoj vožnji tramvaja kojoj se nije nazirao kraj. Udaljena svjetla usidrenih brodica i jahti u luci izmjenjivala su se s tamom borovih krošnji i gustih rascvjetalih raznobojnih oleandera koji su granama natkrivali tramvajske tračnice. Nije se vidjelo nebo s razasutim grozdovima zvijezda i lunom koja je srebrnom sablasnom svjetlošću opominjala i upozoravala na čudnu utihu, jezovitu tišinu, neočekivanu plimu i prijeteći niski noćni let lastavica.
Kad je stigla vijest o smrti njegova oca s nerazjašnjenim detaljima o iznenadnom tragičnom događaju u lučkoj kavani s jednog od njegovih putovanja južnim morima i kad mu je majka, shrvana od boli i načeta crnim slutnjama, zauvijek usnula u svojoj dugoj noćnoj molitvi sa čvrsto stisnutom krunicom u ruci i s molitvenikom uz uzglavlje, Saro Premalječić, po majci Grijestić, nastavio je utihnulo živjeti u pustoj kući punoj uspomena. S đardinom koji ga je svakom svojom biljkom podsjećao na majku koja je u njemu dane provodila i s ormarima punim kapetanskih uniformi i malih skulptura od slonove kosti i mahagonija koje je kapetan Pavao Premalječić donosio sa svojih putovanja. I s nekoliko portreta u saloči iz nekada slavne i štovane obitelji Grijestić kojoj je njegova majka, gospođa Lukrecija, bila posljednjim potomkom. Ostajao je sam lutajući praznim prostorima kuće punim propuha i ustajalog vonja sasušene lavande i kitica odavno uvenulih frezija koje je njegova majka ostavljala po cijeloj kući. U dugim noćima nesanice. I spravljenih kompota i slatkih napitaka od šipaka, limuna, naranača, nespola i đenerika iz đardina koje je uporno spravljala. Da voće ne propadne, sagnjije i da se nađe nešto slatko što on voli ako se kapetan iznenada vrati. Doplovi. I Ostane. Nakon jakog juga. I dugih kiša. Rijetko je izlazio. Tek kada bi pomislio da će nju sresti, eteričnu i prozračnu. Kao uspomenu. Na prvi poljubac. Dugi zagrljaj. Bijele latice jasmina u njenoj kosi. Njen odlazak u noć. Iznenadni nalet maestrala i njen šapat: Sjećaj me se do nekog novog susreta i đira u tvojim snovima!
I svi su bili tu, u njegovoj sobi. Vozači i kondukteri u svojim modro-sivim uniformama. Bijeli, prozračni i nepokretni. I sinjorina u plavom, gospodin u bijeloj košulji, gospođa u crnom s klobukom i mladić u crvenoj košulji s cvijećem po rukavima. I sjedali su nijemi kao figure od voska koje je domislio u novom napadu visoke temperature, nepodnošljivih bolova u glavi, strahu, nespokoju i nervozi koja ga je tjerala da rastvori prozore i vrata, skine sa sebe suvišnu odjeću, glasno pusti ploču s gramofona s nekom od šest Sorkočevićevih simfonija. I da ih, onako mahnit i izvan sebe, pokuša nagovoriti da progovore. Da se pokrenu. Da grimasom lica, pogledom ili nekom nagoviještenom kretnjom potvrde svoju prisutnost. Svjedoče o noći u kojoj ih je sreo kada su tramvaji izmakli kontroli i ustaljenom rasporedu svojih vožnji. I sudarili se negdje u njegovim moždanima. Da mu se povjere i provjere fragmentima snova, prepoznatljivim detaljima noći koja mu je promijenila život. Uzalud. Ni onda kad je ugasio svjetlo i upalio lumine i onako sablasne počeo ih micati i raspoređivati po stolicama uz neveliku trpezu. I po policama otvorene kredence od ebanovine s izloženim obiteljskim srebrom i porculanskim servisima koje je s jednog od putovanja iz Japana donio njegov otac. Ugledni kapetan duge plovidbe i veliki poznavatelj operne literature. Zaljubljenik u glazbu i stihove. Koje je tajno ispisivao u noćima osame na brodu. I kada je luminima pridodao staru petrolejku obješenu s unutrašnje strane sobnih vrata. Nitko se nije pomaknuo. Ni kada ih je pozvao da ustanu, da se pokrenu i približe, da pogledaju kroz prozor i uvjere se u dozrelost naranača. Bogat urod limuna mjesečara. Da zaplešu uz neku glazbu po njihovoj želji. Da zaborave Sorkočevića, njegovu šestu, petu... drugu simfoniju. Da izaberu valcer, tango... ili refren nekog popularnog šlagera. Da izgovore barem jednu riječ, uzdahnu ili ga dodirnu. Ništa se nije dogodilo.
Iznemoglog su ga i promrzlog našli ujutro kako leži na podu sobe sa sklopljenim moskarom u jednoj ruci, rastvorenom malom knjigom rasparanih listova u drugoj i s crnim ženskim šeširom na glavi. S grančicom mimoze na grudima i komadićima pokidane fotografije uokolo. Nitko nije mogao odgonetnuti povod i poruku, crvenim ružom za usne, ispisanim stihovima na talijanskom jeziku po zidovima sobe. Poruku sasušenog cvjetića jasmina u čaši na komončinu. Niti dovesti u vezu novu vijest iz crne kronike lokalnog tjednika o sudaru tramvaja koja je bila objavljena na naslovnoj stranici. Komemoraciji u gradskom prometnom i sve glasnijim zahtjevima za obnovom voznog parka. O nesreći koja je posebno uznemirila starije gospare i gospođe. Ni ispis rasporeda sprovoda na groblju Boninovo. Kao ni popis ožalošćenih i njihov živopisan opis u bilješkama skrivenim u njegovu dnevniku koji je, dan ranije, sluteći novi napad, ostavio u starom buralu od oraha među svojim sačuvanim dječačkim crtežima, zbirkom leptira i njenim pjesmama koje mu je posvetila i ostavila kada je, iznenada, jedne noći otputovala. Posljednjim tramvajem iz njegova života.
