Mora da je Veselku Mihaljeviću srce bilo veliko k’o kuća kad je njegov i Vinkin sin Ivan rekao da ostavlja siguran posao u gradskoj firmi i posvećuje se isključivo poljoprivredi, nastavljajući tako obiteljsku tradiciju započetu još prije osamdeset godina. Da je Ivan odlučio ići u drugom smjeru, stari bi radili dokle ide, a zatim bi se gospodarstvo vjerojatno ugasilo jer su četiri kćeri Mihaljevića svoje živote nastavile izvan voćarstva.
Može se, samo treba raditi
Ivan i njegova obitelj su iz Dusine, sela u kojem poljoprivreda nije mrtva, a nalazi se u sastavu grada Vrgorca, blizu četiri granična prijelaza s Bosnom i Hercegovinom. Uzgaja tu 28-godišnji Ivan breskve, nektarine, stolno grožđe i ono za preradu, odnosno oko 200 tona voća. Ima svu potrebnu mehanizaciju – od voćarskih traktora do hladnjače i kamiona za prijevoz robe. Sve što ubere, to i proda i s plasmanom nikada nije imao problema. U cijeloj Hrvatskoj poznate vrgoračke jagode Mihaljevići niti su uzgajali niti to namjeravaju.
Ivan jednostavno obrazlaže kako se svime ionako ne može baviti, a bitno je da ono što je odabrao radi najbolje što zna. Jedino s čime se svake godine u sezoni berbe muči jest radna snaga jer u njegovu kraju i onaj tko bi mogao i kome treba da si zaradi to neće. I ovdje kao i drugdje u Hrvatskoj ima onih kojima je “isplativije” živjeti od socijalne pomoći, kukati kako je teško i kritizirati da u državi ništa ne valja i da se ne može, prešutjevši to da, na primjer, Ivan za osam sati rada plaća 400 kuna. No koliko god sa te strane dobra, blizina granice ovom je kraju pokazala i svoju lošu stranu koju su sada sa sobom donijeli migranti koji tuda prolaze i mijenjaju životne navike seljana, poput one da se ne zaključavaju. No sve nedaće s kojima se do sada na svome u biti uspješnome putu susreo nisu Mihaljevića ni trenutak demotivirale i on svoju budućnost vidi upravo u tome što radi, i to u svome kraju, a ne u inozemstvu.
Njegov djed, po kojem je Ivan i dobio ime, poljoprivredom se počeo baviti nakon što je četrdesetih isušeno jezero koje je bilo gotovo u razini s današnjom autocestom. Nastalo je tako ljudskom rukom plodno tlo, a sam je postupak isušivanja omogućila gradnja tunela koji to polje spaja s Baćinskim jezerima iznad Ploča, kamo je voda i preusmjerena. Polje je nazvano Jezero, njime prolazi rijeka Matica koja nikada ne presušuje. U Jezeru je najveće vinogorje u Hrvatskoj koje se nalazi na jednom mjestu, a tu je ujedno i najveći postotak obradive površine. S obzirom na to da su Ivanovi baka Stana i djed Ivan držali stoku, u polju su posadili ratarske kulture, za prehranu životinja. Dolaskom turizma na nedaleku Makarsku rivijeru Mihaljevići se počinju orijentirati na uzgoj voća, Stana i Vinko u Makarskoj su imali stol gdje su na malo prodavali tek ubrane breskve, nektarine, šljive, grožđe... Kako je rastao turizam, rasli su i oni s proizvodnjom.
– Otac govori da onoliko koliko danas ja zaradim kad prodam kamion pun voća on je zarađivao prodajući ono što bi stalo u karavan – slikovito će 28-godišnji Ivan koji je u Splitu završio studij elektronike, vratio se kući, jedno vrijeme radio u gradskoj firmi, a zatim dao otkaz, preuzevši na sebe velik rizik i zaputivši se u neizvjesnu budućnost.
– Na polju sam i odrastao i nikada mi ništa nije falilo. Voćarstvo je i sestrama i meni omogućilo da se školujemo, svi petero smo fakultetski obrazovani i ni u čemu nismo oskudijevali. Može se od poljoprivrede živjeti, i to bolje od prosjeka. Samo treba raditi – kaže Ivan.
Prije dvije godine otvorio je obrt za poljoprivredu, dobivši od županije potporu u iznosu od 45 tisuća kuna za samozapošljavanje. Prijavio se na još tri mjere, i na svima je prošao. Baš je ovih dana doznao da je kao mladi poljoprivrednik bespovratno dobio i 50 tisuća eura koje će uložiti u razvoj i modernizaciju svoga obrta. S ocem Vinkom danas obrađuje ukupno devet i pol hektara zemlje proizvodeći oko 100 tona bresaka i nektarina te oko 80 tona stolnoga grožđa i onoga za preradu. Kupcima isporučuju svježe ubrano voće.
Odabranica je – agronom
Svi se voćnjaci navodnjavaju sustavom kap na kap, a mladi je poljoprivrednik ponosan jer je obitelj taj sustav sama financirala, bez kredita. Obrazlaže nam zatim da mu se u zaštitu uroda od mraza i tuče ne isplati ulagati jer su njegovi voćnjaci rascjepkani na tridesetak parcela i bez enormnih troškova koji bi unaprijed “pojeli” minimalno petogodišnju zaradu ne bi ih mogao sve zaštititi. Zato njegova proizvodnja mora ostati u tvornici pod vedrim nebom.
Dogodi se da dva dana zbog količine posla Ivan ne uspije ni oka stisnuti, ali na to se već navikao. Bitno mu je da sve bude u redu i da do kupaca njegovo voće stigne u roku od 24 do 48 sati od branja. Sve što proizvede to i proda trgovačkom lancu i baš nikada ni on ni obitelj nisu imali problema s otkupom. Pretpostavlja da bi ovdašnjim poljoprivrednicima bilo jednostavnije opstati na tržištu kada bi se udružili, nešto je po tom pitanju i sam pokušao napraviti, ali inicijativa je propala.
Dolazeći u polje Jezero do Mihaljevićevih rodnih voćnjaka mladi nam poljoprivrednik govori ono što većina pravih poljoprivrednika također misli, a to je nepravedan sustav potpora koje se daju po površini, a ne po proizvodnji pa tako milijune izvlače oni koji se i ne uznoje, no imaju zemlje. I Ivan bi volio da je ima još, da se može širiti. No nema je u njegovu kraju ni na vidiku pa zato razmišlja da nasad podigne dalje, u dolini Neretve. Planova ima još pa nam govori kako mu ostane ponešto voća koje izgledom nije za police dućana pa namjerava napraviti i preradu toga voća u sokove i pekmeze jer šteta je da se ne iskoristi i da propada. Još je jedan važan korak pred njim, a sa svojom će ga odabranicom ostvariti sljedeće godine pa ga zadirkujemo hoće li se mlada prepasti i pobjeći sa sela.
– Ma kakvi, ona je agronom – kaže.
Cijela ova serija govori o ljudima koji imaju barem 50k Eura čistog početnog kapitala. Bio direktor, bio vlasnik firme, bio inžinjer, bio papa... I onda se dao u polje. Mnogi bi to radili ali ne žele biti robovi bankama.