Proračun Europske unije specifičan je jer se zemlje članice najprije dogovaraju o financijskom okviru, takozvanoj financijskoj perspektivi, koji zakonski traje najmanje 5 godina (sadašnja i buduća traju 7 godina), a tek onda o godišnjim proračunima. Financijska perspektiva određuje maksimalne iznose koji se smiju potrošiti i svaki godišnji proračun mora biti unutar tog okvira. Trenutačno je na snazi financijska perspektiva od 2006. do 2013., a od ljeta prošle godine traju pregovori o sljedećoj koja će pokrivati razdoblje od 2014. do 2020. Budući da od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora financijske perspektive zajednički donose Europski parlament i Vijeće (co-decision procedure), bit će to prva financijska perspektiva u kojoj će Europski parlament imati veliku ulogu odlučivanja. Na taj je način osiguran demokratski legitimitet proračuna Europske unije jer u njegovu donošenju sudjeluju i predstavnici građana EU i predstavnici svake od članica EU. Pregovori o novoj financijskoj perspektivi zbog ekonomske su se krize zakomplicirali i odužili. Ako je prije krize bilo teško izdvajati novac za financiranje proračuna EU, sada je to još sto puta teže.
Što se tiče procedure donošenja europskog proračuna, ona je dosta slična proceduri donošenja nacionalnih proračuna. Cijeli proces sa zadanim rokovima detaljno je propisan člankom 314. Ugovora iz Lisabona. Do početka srpnja tekuće godine svaka institucija EU, osim Europske centralne banke koja ima poseban status, izrađuje nacrt svog proračuna za sljedeću godinu i dostavlja ga Europskoj komisiji. Nakon toga Komisija konsolidira sve proračune i šalje konačni nacrt proračuna Europskom parlamentu i Vijeću do početka rujna. U praksi ovaj proces traje i kraće od propisanog. Komisija se trudi dostaviti konsolidirani proračun Parlamentu i Vijeću do kraja travnja ili početka svibnja kako bi imali više vremena za kvalitetnu raspravu.
Nakon što primi nacrt proračuna, Vijeće ima rok do početka listopada da usvoji proračun i dostavi ga Europskom parlamentu. Uz proračun, Parlamentu se dostavlja i pisano obrazloženje ako je Vijeće odlučilo usvojiti izmjene, tj. amandmane na Komisijin prijedlog. Nakon primanja konačnog nacrta proračuna Parlament ima 42 dana da odluči o njegovoj sudbini. Ako se Parlament složi s verzijom koju je usvojilo Vijeće, proračun je usvojen. Ako Parlament ne učini ništa u ta 42 dana, opet se smatra da je proračun usvojen. No, ako Parlament ne smatra da je proračun dovoljno dobar i želi unijeti neke promjene, amandmani se šalju natrag Vijeću i Komisiji na daljnju doradu. Ako se Vijeće u roku od 10 dana složi s izmjenama koje zahtijeva Parlament, proračun je usvojen. U protivnom, osniva se Odbor za pomirbu (Conciliation Committee).
Odbor za pomirbu sastoji se od jednakog broja članova Parlamenta i Vijeća. Za manje od mjesec dana, točnije za 21 dan, Odbor za pomirbu mora naći zajednički jezik i izraditi proračun koji je u skladu sa zahtjevima i Parlamenta i Vijeća. Ako uspije, u roku od dva tjedna Parlament i Vijeće usvajaju proračun i stvar je gotova. Ako u ta dva tjedna bilo koja institucija odbije usvojiti predstavljeni proračun, proračun se vraća Komisiji na doradu. Ta je situacija manje vjerojatna jer članovi obiju institucija sudjeluju u radu Odbora za pomirbu i završni nacrt proračuna bi automatski trebao biti u skladu sa zahtjevima obiju strana. Ako se pak članovi Odbora za pomirbu ne mogu nikako dogovoriti o zajedničkoj verziji, proračun se opet vraća Komisiji na doradu.
Ako iz bilo kojeg od navedenih razloga Parlament i Vijeće ne uspiju usvojiti proračun do kraja tekuće godine, na snagu stupa tzv. tehnički proračun kojim je omogućeno trošenje do maksimalno 1/12 ukupnog iznosa za prethodnu godinu svaki mjesec. Iste odredbe imamo i u hrvatskom zakonodavstvu, a najčešće se koriste kada su parlamentarni izbori pa Vlada ne može donijeti proračun za sljedeću godinu jer se ne zna tko će biti na vlasti.
Također, kao i u nacionalnom proračunu, može doći do nepredviđenih događaja tijekom godine koji toliko utječu na izvršavanje proračuna da se treba pristupiti izradi rebalansa. U tom slučaju Komisija izrađuje nacrt rebalansa proračuna koji se potom usvaja identično kao i originalni proračun. Za razliku od hrvatskog proračuna gdje su rebalansi dio nacionalne kulture i gdje se, paradoksalno, čak i najavljuju odmah nakon što je donesen originalni proračun, u proračunu EU ta situacija nije uobičajena.
Trenutačno se vodi vrlo žustra rasprava o proračunu za 2013. godinu. Komisija je predstavila svoj prijedlog Vijeću ministara i Parlamentu. Prirodno, neto uplatiteljice žele zadržati stavke proračuna na što nižim razinama jer će iznosi za 2013. godinu vjerojatno služiti kao polazna točka i referencija za cijelu sljedeću perspektivu. Na zadnjem sastanku ministara financija, 15. svibnja ove godine, 10 je novih država članica, kojima se pridružila i Hrvatska, zajednički istupilo u zahtjevu da se povećaju izdaci za kohezijsku politiku. Radi se o prijedlogu povećanja od više od 5 milijardi eura. Iako neformalno, Italija i Slovenija također su podržale taj zahtjev. S druge strane, moćni blok neto uplatiteljica na čelu s Njemačkom jako se protivi tom prijedlogu. Ove godine pregovori o proračunu za sljedeću godinu iznimno su teški zbog opće ekonomske situacije i različitih pogleda na to kako tu situaciju riješiti. Usuglašena pozicija Vijeća ministara očekuje se u srpnju, a pozicija Parlamenta u listopadu ili studenom.
prestrašno za čitati a kamo li za plaćati svu tu birokraciju..