Vladan Perišić, doktor filozofije i umirovljeni profesor, a svojedobno i dekan Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, od 2013. godine je paroh pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku. Unatoč zauzetosti zbog sudjelovanja u proslavi velike dubrovačke feste sv. Vlaha i drugim mnogim obavezama, našao je vremena odgovoriti na naša pitanja. A povod razgovoru u Obzoru nedavni su njegovi javni istupi koji znatno odudaraju od ponašanja i službenih stavova hijerarhijskog vrha Srpske pravoslavne crkve. No, i mnogo više od toga, njegove se riječi umnogome odnose na cijeli kršćanski svijet, pa i na Katoličku crkvu, osobito onu u Hrvatskoj. Mnogima će se, bili oni vjernici ili ne, ono što govori otac Perišić učiniti kao nešto što se podrazumijeva, što je normalno i kako bi trebalo biti. No baš zato što se tako jasno i hrabro izrečeni stavovi tako rijetko čuju iz usta klera, bilo pravoslavnog ili katoličkog u nas, ovaj nam se razgovor čini još dragocjenijim.
Ima već više od deset godina otkako je katolički teolog Frano Prcela upozorio na jadno stanje teološkog govora unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj i unutarcrkvene javnosti bez “sučeljavanja s oprečnim mišljenjima i intelektualne težnje za provjerom vlastitih stavova”. Kako biste kad je o tome riječ opisali stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
Isto tako. U današnjem SPC-u ne postoji javno i slobodno sučeljavanje mišljenja bez posljedica za onoga tko u crkvenoj hijerarhiji zauzima niže mjesto. To što ih u javnosti nema, oznaka je nesigurnosti pa i nesnalaženja Crkve u suvremenom svijetu, čije društvo i kulturu ogroman dio hijerarhije i klera očigledno ne razumije. Koliko shvaćam, ni u Katoličkoj crkvi nije mnogo drukčije. Tomaš Halik primijetio je da je u tzv. “Pijanskoj eri” (od Pija IX. do Pija XII., tj. od sredine 19. do sredine 20. stoljeća) Katolička crkva tijekom nesretne borbe protiv modernizma izvršila intelektualnu samokastraciju time što je ušutkala mnoge kreativne mislioce iz vlastitih redova. Time je Crkva u vrijeme kada je moderna dostizala svoj vrhunac izgubila sposobnost da vodi iskren dijalog s tadašnjom filozofijom i naukom koja se burno razvijala. Sa Srpskom pravoslavnom crkvom posljednjih se godina događa to isto. Svoje apsolutno najbolje, najtalentiranije i najobrazovanije teologe prvo je protuzakonito izbacila s Teološkog fakulteta u Beogradu, a onda je svima ostalima zabranila da istupaju javno bez dozvole vrha Crkve (tj. uvela je “delikt mišljenja”). Dakle, i SPC je izvršio duhovnu i intelektualnu samokastraciju. I sada ponosno i pobjednički poput nekog eunuha čuva “osveštanu tradiciju”, ne shvaćajući da tradicija zabranjivanja javne riječi i zastrašivanja kršćana gubitkom crkvenog čina i izbacivanja s posla na ulicu nije tradicija koju nam je Isus ostavio u nasljeđe, nego nešto njoj dijametralno suprotno.
Umjesto da slijedi Isusa (a koga drugog?) i ide u susret drugom i drukčijem, Crkva se zatvorila u sebe i izigrava “čuvara tradicije”, kao da je tradicija sama po sebi neka vrijednost. Međutim, neophodna je hrabrost da se prevlada taj klerikalni strah od drugog i drukčijeg (pojedinca, društva, znanosti itd.) koji truje narod i praktički ga utjeruje u sektu. Možda je kleru lakše vladati narodom ako ga neprestano drži u atmosferi straha i nesigurnosti, trujući ga vjerskim fundamentalizmom, nacionalizmom, populizmom, ksenofobijom i drugim otrovima iz bogate lepeze metoda zaglupljivanja naroda. Ali kler ne postoji da bi narodom vladao, nego da bi mu služio.
Naše su crkve duboko klerikalne. One daju prednost zakonu nad ljubavi, moći nad istinom, ideologiji nad vjerom, moraliziranju nad iskrenošću, osudi nad milosti. One uopće ne tragaju za istinom. One nisu “communio viatorum” (zajednica putnika). One se ponašaju kao da istinu već posjeduju. Kao da je ona njihovo vlasništvo. Oni su uvjereni da imaju monopol na istinu, monopol na Krista. To da nam se istina u ovom svijetu ne objavljuje u svojoj punoći, nego da je sagledavamo u najboljem slučaju samo djelomično, samo kao u ogledalu, kao u nekim zagonetkama, to im je strano (jer oni je, zaboga, posjeduju). To da je Isus možda prisutan u svima koji iskreno tragaju za istinom, dobrotom, ljepotom ili ljubavlju, njima ne pada na pamet. Rahnerovi “anonimni kršćani” za njih su zabluda preslobodnog uma. Koliko sam samo puta čuo sa samog vrha Crkve kako “Crkvi ne trebaju slobodni intelektualci”. Pa se pitam: a kakvi joj trebaju? I kako uopće mogu biti intelektualci ako nisu slobodni? Sve ovo pokazuje da u njihovim glavama vlada teška zbrka. Iz koje pokušavaju umaknuti hvatajući se za lažnu sigurnost koju nalaze u propisima, ritualima, paragrafima, zapovijedima i zabranama. U svemu osim u smirenju. U svemu osim u milosti. U svemu osim u ljubavi. U svemu osim u ljudskosti.
Vi ste još prije nekoliko godina, kada je zbog javnoga govora bez dozvole nadređenih sankcioniran vaš kolega svećenik i teolog Vukašin Milićević, izjavili da “niti je shvatljivo niti prihvatljivo da netko mora tražiti dozvolu da uopće (pro)govori”. Jeste li i vi zbog takvog prakticiranja slobode govora i izražavanja kritičkog mišljenja o pojavama i događanjima unutar Crkve doživljavali sankcije?
Nikad ni od koga nisam tražio dozvolu da govorim. To bih smatrao krajnjim poniženjem i izrazom ropskog duha. Dozvolu da govori kršćanin ne smije tražiti ni od koga, dakle ne samo od svog biskupa, nego ni od vaseljenskog patrijarha ili rimskog pape. To je nešto što mu pripada samim time što je ljudsko biće. Slovesno biće koje, kao što sama riječ i kaže – slovi, tj. govori. Sloboda govora neotuđivi je dio ljudskog dostojanstva. A ako je pritom i svećenik, onda je javna riječ dio opisa njegova poziva. Dakle, o tome hoće li (smjeti) govoriti ne smije biti nikakvih pregovora.
Aleksandar Vučić ovih je dana javno zahvalio jednom episkopu na pismu podrške. U tom pismu vladika, otprije sklon divinizaciji Vučića, kaže da u prosvjedima “osim studenata, nema ništa studentsko ni srpsko”, da prosvjedima upravljaju neprijatelji Srbije iz “hajdučkih jazbina” i da većina naroda misli drukčije. Vi ste, s druge strane, iz građanskog, ali prije svega kršćanskog i teološkog diskursa u svom tekstu objavljenom u časopisu Vreme studentima dali punu podršku, ocjenjujući srpsku stvarnost kao “mračnu i zloslutnu zbog dugogodišnjeg zločinjenja i sveopće bezobzirne otimačine onih na vlasti”. Ima li prostora za dijalog između ta dva oprečna mišljenja?
U načelu da. U stvarnosti – teško. Jer svaki razgovor zasniva se na nekim zajedničkim pretpostavkama. A one ovdje po svoj prilici izostaju. Jer, čini se da ova dva oprečna mišljenja pripadaju svaki svom univerzumu (da upotrijebim izraz sa službene stranice SPC-a). O čemu ćete točno razgovarati s onim koji svakog dana krši zakon? I s onim koji ga zbog toga veliča? Češki teolog Tomaš Halik dobro je primijetio da neki predstavnici Crkve (što iz straha, što iz oportunizma ili prosto lukrativnosti) pribjegavaju nekritičkoj, a rekao bih i udvoričkoj, lojalnosti prema postojećoj vlasti i kukavički šute tamo gdje bi se oštrim pogledom proroka i hrabrošću istinskih pastira zlo trebalo nazvati zlom. Nostalgija pojedinih crkvenih velikodostojnika za vremenima jedinstva prijestolja i oltara, za takozvanom simfonijom Crkve i države, učinila ih je nesposobnima da razumiju novo doba i njegove zahtjeve. Kada su predstavnici Crkve počeli sklapati nesveti savez s predstavnicima državne vlasti, počeli su postupno sličiti na njih. Međutim, Crkva čiji članovi nisu slobodni i hrabri da onima na vlasti kažu ono što misle nije Crkva Kristova.
U javnosti se prije nekoliko dana pročulo i za pismo u kojem 24 teologa, svećenika, monaha i monahinja, uključujući i vas kao prvopotpisanog, reagira na “tendenciozan” i “nedostojan” tekst o studentima objavljen na službenoj stranici SPC-a. Vaša poruka je “ne u našem ime!”. Dvadeset i četiri nije velik broj. Predstavljate li vi glas manjine ili šutljive, odnosno različitim sredstvima ušutkane većine unutar Crkve?
Ovo je bila reakcija ad hoc. Od trenutka kada je nas nekoliko čulo za taj sramni tekst pa do trenutka kada je naš odgovor bio napisan i (od samo nekoliko slučajnih istomišljenika) potpisan, prošlo je samo nekoliko sati. Kasnije su nam se danima javljale stotine ljudi koji su se htjeli potpisati i time distancirati od službenog stava SPC-a, ali to više nije bilo moguće, jer to nije bila peticija kojoj se potpisi mogu dodavati, nego samo naš iznuđen stav kojim se ograđujemo od službenog stava SPC-a (za koji je sutradan i sam SPC tvrdio da to nije njegov stav, iako je objavljen na službenoj stranici, što je u uvjetima uspostavljene strahovlade u SPC-u nemoguće, ali to je njihov razumljiv, iako neuspio, pokušaj kontrole izazvane štete). Dakle, da nam je cilj bio da prikupimo što više potpisa, mi ne bismo reagirali za nekoliko sati, nego za nekoliko dana i sigurno bismo imali barem nekoliko stotina potpisa. Je li to mnogo ili malo, nije toliko ni važno. Cilj je ovog puta bio što prije reagirati i ograditi se od nečega apsolutno neprihvatljivoga pa ma s koje razine crkvene vlasti dolazilo. Ne mogu se opravdani studentski prosvjedi za poštivanje zakona ismijavati arogantnim priopćenjima sa službene stranice SPC-a i time indirektno pravdati bezakonje u koje je današnja Srbija ogrezla. Na takve stvari ću reagirati dok sam živ.
Je li riječ o hrabrosti, ili, kad je o kršćanima riječ, dužnosti ponekad izreći to “ne u moje ime”, i tako se suprotstaviti većinskom dijelu i hijerarhijskog vlasti svoje zajednice, bila to država, nacija ili Crkva?
Riječ je o dužnosti za koju je potrebna i hrabrost. Volio bih da nije, i da se drukčije mišljenje podrazumijeva te da se može čuti slobodno i bez straha od posljedica. I da se o različitim mišljenjima razgovara upotrebom argumenata. No ja ipak ne želim drugu Crkvu. Ja želim drukčiju Crkvu koja bi bila “semper reformanda” (ona koja se stalno mijenja, obnavlja) da bi mogla u svijetu koji se neprestano mijenja izvršiti svoju iskonsku misiju – da svijetu za uzor postavlja Isusa koji se poslije svog uskrsnuća uvijek javlja na neprepoznatljiv način, kao onaj drugi (siromašan, obespravljen, beskućnik, ponižen…), i to da ga postavlja svojim primjerom. A da bi se to dogodilo, mnogo toga u Crkvi mora umrijeti, da bi ono što je sada mrtvo moglo uskrsnuti. Mora umrijeti arogancija, nepotizam, simonija, bezosjećajnost, obezvređivanje razuma, pohlepnost prema novcu, ulizivanje svjetovnim vlastima itd., da bi mogla uskrsnuti empatija, iskrenost, milosrđe, dobrota, ljudskost. No prije svega mora umrijeti strah da bi mogla uskrsnuti ljubav, jer “ljubav izgoni strah”.
Što vas je potaknulo na pisanje pisma podrške studentima i vidite li vi u njihovim prosvjedima nešto potpuno novo i različito od dosadašnjih građanskih i političkih akcija?
Tko god ima imalo savjesti, morao bi podržati studentske zahtjeve jer oni nisu samo studentski nego su zahtjevi čije ispunjenje utemeljuje svako zdravo i normalno društvo. Nesreća je u tome što smo uopće došli do toga da treba zahtijevati jednu tako samorazumljivu stvar. Da podsjetim, studenti traže samo da institucije profunkcioniraju. Da rade ono na što ih obvezuju ustav i zakon. A tko će obnašati koje funkcije, njih ne zanima. Sve dok se poštuju zakoni. Prema tome, ovdje se očito ne radi o stranačkim protestima i tzv. obojenim revolucijama, kako to insinuira u kriminal ogrezla vlast. Ovdje je riječ o nečemu novome i sasvim drukčijem. O zahtjevu za vladavinu zakona koja treba dovesti do pravednijeg društva (jer, kao što je davno shvatio sv. Augustin: “Što je država bez pravde doli gomila razbojnika” – dakle, današnja Srbija). I kome može smetati zahtjev za poštivanje zakona? Očigledno samo i isključivo onome tko gazi ustav, krši zakon i poništava nezavisnost institucija. Studenti i narod to više neće trpjeti. Može li im to itko zamjeriti? Dao sam im punu podršku jer i ja želim živjeti u uređenoj državi u kojoj vladaju zakoni i u kojoj se kriminalci kažnjavaju zatvorom, a ne nagrađuju najvišim državnim i crkvenim ordenjem.
Iz okvira prigode – nedavnog blagdana sv. Save, i mjesta – Bileće, izašla je u javnost i vaša besjeda u kojoj ste izrekli nešto po mom sudu vrlo važno, a što se rijetko čuje: a to je da se duhovno nasljeđe, pa tako i ono sv. Save, ne prenosi preko krvi i tla te da se pojam svetosavlja i krivo tumači i zloupotrebljava. Kako vi tumačite pojmove svetosavlje i svetosavska crkva?
Da, pokušao sam objasniti jako važnu razliku između duhovnog i materijalnog nasljeđa, jer to dvoje nipošto nije isto. Naime, ono duhovno ne nasljeđuje se onako kako se nasljeđuju materijalna dobra, tj. jednostavnom konstatacijom činjenice krvne ili nacionalne veze. Za duhovno nasljeđivanje neophodna je namjerna i svjesna aktivnost usvajanja duhovnih vrijednosti. Dakle, jednostavnom činjenicom što pripada nekoj naciji čovjek ne može smatrati da je duhovno nasljeđe automatski i njegovo, ako o njemu ne zna ništa, ako ništa od tog nasljeđa nije pročitao i još manje razumio. A to je zato što duhovno nasljeđivanje ne ide preko krvi i tla, nego, kao što mu ime i kaže – preko duha. Nije, dakle, T. S. Eliot nimalo promašio kad je rekao: “Tradicija (duhovna) se ne može naslijediti; ako vam je potrebna, morate je steći velikim trudom.” U skladu s tim, ako Srbi žele biti duhovni nasljednici sv. Save, onda nipošto nije dovoljno da samo ponavljaju kako je sv. Sava osnovao srpsku crkvu (kao da nije mnogo važnije to što su Srbi bili kršćani stoljećima prije njega). Ako se netko opredijeli da ide Savinim putem, onda to mora pokazati ne samo praznim riječima nego i svojim djelima, u svom životu. To je jedini način da postane njegov duhovni nasljednik. Jer mi načinom na koji živimo pokazujemo u što vjerujemo. Sve drugo je samo zavaravanje. Zato ako kažemo da želimo biti nasljednici i nastavljači sv. Save, onda i mi moramo raditi što i on. Miriti braću, tj. unositi mir među sve balkanske narode, jer po tome je ostao poznat. To je sigurno mnogo teže, mnogo zahtjevnije, mnogo izazovnije, ali je definitivno i mnogo kršćanskije i Bogu milije.
Jednom ste izjavili kako vam danas tako popularan termin “identitet” nije omiljen, a još ste nepovjerljiviji prema pojmu “nacionalnog identiteta”. Zašto?
Termin “identitet” nije mi omiljen i mislim da ga treba upotrebljavati s oprezom. Jer, pod krinkom očuvanja onoga što nekom pripada kao važna odrednica, termin identitet obično služi da se pokaže na koji način je taj netko različit, drukčiji, a onda i često i kulturno ili vjerski superiorniji od onoga od koga brani vlastiti identitet (iako ga u biti nitko i ne napada). Na taj način on širi ono što bismo mogli nazvati “identitetska panika”, tj. strah koji može završiti u paranoji da neprijatelj ugrožava naš nacionalni identitet i time našu egzistenciju. Tako nas diskurs o identitetu može lako dovesti do novih podjela, a također ima i potencijal da označi nekada ideološki ozloglašen termin “rase” kao označitelja biološkog identiteta koji daje prednost nekim rasama nad drugima. Lako se može ispostaviti da je upravo zbog toga izmišljen termin “nacionalni identitet”, koji danas označava manje-više isto ono što je nekada označavao termin “rasa”, koji je u međuvremenu (s pravom) kompromitiran, zbog čega je sada iznađen još nepotrošen, ne(is)korišten i ne(is)kompromitiran termin “nacionalni identitet”.
No ako već moramo govoriti o identitetu, svakom bi kršćaninu trebalo biti jasno da mu identitet daje jedino Isus Hristos. Krštenjem biološki, pa i kulturni, identitet svakog kršćanina postaje irelevantan (tj. ne prestaje postojati, ali gubi svaki značaj), tako da je njegov novi, kršćanski identitet ukorijenjen isključivo u Kristu. Ne u rasi, ne u naciji, čak ne ni u tradiciji ili kulturi, itd., već isključivo u živom Bogočovjeku, raspetom i uskrslom. Svaki drugi identitet, na koji bi kršćanin pretendirao, ne bi bio ništa drugo nego izdaja Krista. Krštenjem i miropomazanjem (Duhom Svetim, a ne palim duhovima ovoga svijeta) mi prestajemo biti Grci i Židovi, Srbi i Hrvati, Nijemci i Francuzi itd. i postajemo samo i isključivo kršćani, djeca (braća i sestre) jednoga Boga. Boga ljubavi i milosti, pravde i mira. A ne boga podjele i mržnje, nacionalnih identiteta i ostalih ovosvjetskih konstrukcija. Zato i jesmo sablazan ovome svijetu, jer iako smo u ovom svijetu, mi zapravo nismo od ovoga svijeta. Možda ovo nije lako nositi, ali stvar i nije u tome da nešto bude lako, nego ispravno.
Sve drugo je apsolutno nebitno u usporedbi s onim što proizlazi iz slijeđenja Krista – jesmo li zaista ljudi, ima li u nama čovječnosti. E, to je ono što se treba čuti s crkvenih propovjedaonica. Ne da smo čuvari tradicije, čuvari nacije, čuvari običaja i ne znam čega sve ne. Nismo mi nikakvi čuvari. Mi trebamo biti pronositelji Isusova učenja čija je bit u tome da ako u sebi ne razvijemo i na djelu ne pokažemo istinsku ljudskost, Bog s nama neće željeti imati ništa. Jer kad dođe ono apsolutno (utjelovljeni Bog), onda sve drugo postaje relativno (nacija, rasa itd.) No ako naše srpstvo ili hrvatstvo nadvlada naše kršćanstvo, to znači da naše krštenje nije uspjelo, da Krista nismo primili iskreno, da Duh Sveti nije postao i naš, da nismo stekli “um Kristov” te da i dalje nastavljamo živjeti i misliti kao da i nismo u Kristovoj crkvi, u kojoj nacije, klase i rase trebaju izgubiti svaki značaj (barem ako je vjerovati Isusu, a onda i Pavlu i svim ostalim apostolima, ocima i učiteljima Crkve).
U Dubrovniku ste već dvanaestu godinu. Kako se vi i vaši vjernici osjećate u tom gradu? Razvijaju li se međusobno povjerenje između većinske i manjinske zajednice i ekumenizam, čemu su svojedobno snažan zamah dali ondašnji vjerski poglavari, biskup Uzinić i vladika Grigorije?
U Dubrovnik sam došao 2013. godine. Istina je da su tadašnji biskup (sadašnji nadbiskup) Mate Uzinić i tadašnji episkop (današnji metropolit) Grigorije Durić dali snažan zamah dubrovačkom ekumenizmu, a mislim da je to odjeknulo i šire. S njihovim nasljednicima biskupom Rokom Glasnovićem i metropolitom Dimitrijem Rađenovićem mi smo u Dubrovniku nastavili graditi veoma dobre međusobne odnose. Slobodno bih mogao reći i iskrene i prijateljske. I zbog toga sam jako sretan. Mislim da je to jedna (ma koliko nekom izgledala mala) dragocjenost koju treba sačuvati, a ako je moguće i uvećati. Treba znati i to da je neprijatelj pravog ekumenizma zapravo fundamentalizam, a fundamentalizam u religiji vam je nešto kao kič u umjetnosti. Želio bi i sam biti umjetnost, ali ne dobacuje dotle. I vjerski fundamentalizam želio bi da se prikaže kao vjera, ali on je zapravo bolest vjere. On vjeru ne razumije. Hoće slijepu vjeru. A vjera bez uma je opasna. Toma Akvinski nije bio u krivu kad je govorio: “Strah me je čovjeka od jedne knjige.” Tj. jednoumlje je skoro pa bezumlje. A papa Francisko dodaje: “Ne bojim se ljudi koji ne vjeruju, nego onih koji ne misle.”
Mislite li da ćete doživjeti ono čemu se javno nadate, da katolici i pravoslavci istog dana slave Božić i Uskrs, što bi možda bio simboličan, ali važan korak prema ponovnom sjedinjenju dviju crkava?
Ne znam smijem li se tome nadati, ali jako bih volio. To slavljenje najvećih blagdana u različite datume uvijek mi je smetalo. Jer razdvaja ne samo katolike i pravoslavne, nego i same pravoslavne međusobno. Kao da je kalendar važniji od zajedništva, iako je iz sporova oko tog pitanja koja su se događala već u drugom stoljeću Crkva nedvosmisleno zaključila obratno – da je zajedništvo važnije od kalendara. Što znači da kalendar trebamo prilagoditi zajedništvu, a ne da zajedništvo izgubimo zbog kalendara (koji je jedna obična konvencija).
Raskol Katoličke i Pravoslavne crkve “jedna je od najvećih nesreća koja je ikada zadesila kršćanstvo” (Yves Congar). Veliki problem danas je u tome što se obične razlike (zlom voljom ili jednostavno neznanjem) pretvaraju u nepremostive suprotnosti. Razlike koje su postojale od samog početka nisu uvijek bile prepreka jedinstvu Crkve. Pritom, prava je tragedija nejedinstva Katoličke i Pravoslavne crkve u mirenju s činjenicom da to nejedinstvo postoji. Više se kršćani i ne pitaju zbog čega smo dvije, a ne jedna Crkva. To je jednostavno tako i uzima se zdravo za gotovo. Mi smo mi, a vi ste vi. Tako je stoljećima. I tako valjda i treba biti. E, baš u takvom stavu se i sastoji sva tragičnost naše podjele. U njezinu uzimanju za gotovu i nepromjenljivu datost. Mi, naravno, ne znamo hoće li do jedinstva Katoličke i Pravoslavne crkve ikada doći. Ono što, međutim, znamo jest da je podijeljena Crkva direktno u suprotnosti s Isusovom molitvom Ocu “da svi budemo jedno”. Stoga svi, ako smo zaista (a ne samo nominalno i običajno) kršćani, trebamo dati sve od sebe da pokažemo kako se Isus nije molio uzalud. Pritom se slažem s francuskim teologom Congarom da željeno jedinstvo Crkve s jedne strane ne smijemo prepustiti Kristovu drugom dolasku na kojem će on “razdijeljene kršćane” na neki čudesan način sjediniti, a do tada ćemo se praviti kao da su stvari normalne, ali i s druge, da to jedinstvo ne treba doći ni tako što će se svi kršćani vratiti jednoj od ove dvije Crkve. Meni se pak poslije svega čini da će se razlike u njima prevladati tek onda kada ih svatko od nas nadvlada u svom srcu.
Pa kako se nitko prije nije tog sjetio!? 🤦 Prepustite Krista komunistima i ništa se ne brinite, oni će ga približiti narodu... Ili je obrnuto? Kršćane bi oni približili Kristu. Nekog hladnim a nekog vatrenim oružjem. Imaju iskustva i silnu želju.