Rukovanje oružjem glavna je vrlina, pljačkati se može bez ikakvih posljedica, automobili i dalje voze nakon niza sudara, poslije nasilne smrti lako se vratiti u život, a ubijanje se nagrađuje – novčićima i bodovima. Sve ono što je “normalno” u svijetu računalnih i videoigara daleko je od realnosti u stvarnome svijetu, a većina će, primarno odraslih, čak i s podsmijehom zaključiti kako je to potpuno logično. Ta zar nije svima sasvim jasno da je ono što se događa na ekranu računala samo virtualni svijet, zaključit će. No što je s djecom?
Premalo životnog iskustva
Stupce crne kronike diljem svijeta zadnjih godina, naime, sve češće pune vijesti o igračima mlađe dobi koji su oduzeli život sebi ili drugima upravo pod utjecajem igara. U više su slučajeva masovnih pucnjava u školama u SAD-u ubojice bili mladi ljudi za koje se ispostavilo da su sate provodili igrajući nasilne igre. U Španjolskoj se pak trinaestogodišnjak nedavno objesio, i to nakon što su ga suigrači optužili da je odgovoran za poraz njihova tima u online igri. Uvjerili su ga da se kazni oduzimanjem života, i to pred kamerom dok su oni gledali. Dvanaestogodišnja djevojčica iz Ukrajine postala je pak žrtva okrutnog suicidalnog igraćeg izazova Plavi kit koji je sijao smrt među djecom diljem svijeta, zbog čega je njegov tvorac lani i uhićen.
Da se ovakvi alarmantni slučajevi ne događaju nekome drugome, negdje drugdje, upozorila je majka iz Hrvatske koja je s javnošću prošlog tjedna podijelila svoju šokantnu ispovijest. Njezin se trinaestogodišnji sin ranije ove godine ubio, i to nakon što je igrao računalnu psihološku horor-igru Doki Doki Literature Club. Iako na početku igre stoji upozorenje da je uznemirujuća te da nije namijenjena mlađima od 13, na prvi je pogled riječ o nevinoj priči u kojoj četiri djevojčice pozivaju petog člana, odnosno igrača, da se pridruži njihovu književnom klubu. Kako igra odmiče, ono što je isprva simpatični anime u kojem si likovi pišu pjesme, pretvara se u psihološku torturu koja udara u krhku psihu djece i adolescenata. Djevojčice iz književnog kluba postaju depresivne, samoozljeđuju se te si na kraju oduzimaju život. Jedna se djevojčica objesila, druga se izbola nožem, a osim trauma od tih scena, igraču je na teret ostavljen osjećaj suodgovornosti.
Riječ je o morbidnom prevratu koji je šokirao i odrasle igrače, a na internetskim su forumima izjavili da su se i oni s time teško nosili. I dječak iz Hrvatske roditeljima je povjerio da igra postaje čudnija i zastrašujuća, no nitko nije očekivao najgore. Dječak se objesio u svojoj sobi, a život si je oduzeo na identičan način kao i jedan od likova u igri. Postavlja se stoga pitanje je li uistinu, posebice za najmlađe igrače, tako jednostavno povući jasnu crtu između stvarnog i virtualnog svijeta?
– To je jako teško, a s time problema mogu imati i neki odrasli ljudi, kako to onda očekivati od djece? Oni su nezreli i nemaju dovoljno životnog iskustva da bi mogli jasno odvojiti svijet mašte ili virtualni svijet od stvarnosti. Najveći je problem što zbog igara imaju poteškoća u shvaćanju kako smrt funkcionira i da nije isto pucati po ljudima u igrici ili na cesti i u učionici – objašnjava doktor Ante Bagarić, stručnjak za liječenje adolescenata ovisnih o internetu i računalnim igrama u Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu. Ističe kako je problem percepcije veći što igrač ima dulji “staž”, a s vremenom može doći do razvoja psihičkih bolesti te psihotičnih poremećaja poput anksioznosti i depresije. Ipak, napominje kako treba uzeti u obzir da živimo u svijetu u kojem je igranje nemoguće zabraniti te kako zabrane nikad nisu rješenje. Umjesto toga, treba shvatiti da su igre danas dio ljudske svakodnevice te s djecom o njima treba razgovarati i educirati ih.
Videoigre, od onih koje se igraju na konzolama do računalnih i online igara počele su se razvijati sredinom prošlog stoljeća, a bum su doživjele 80-ih i 90-ih. Zadnjih su desetljeća postale toliko popularne da su po zaradi iza sebe ostavile industrije glazbe i filma koje su, primjerice 2016., zajedno zaradile 55 milijardi dolara na globalnom tržištu. Videoigre su pak u istom periodu same zaradile više od 100 milijardi. Iako su se u početku igrale u igraonicama, napredak tehnologije uveo ih je u kućanstva te je učinio gotovo nezamislivim život bez njih za većinu ljudi. Istraživanja pokazuju da su sva djeca barem jednom igrala neku igru, a za veliku većinu to je čest način provođenja slobodnog vremena. Prema istraživanju profesorice Vesne Bilić s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, više od 80 posto djece i mladeži u Hrvatskoj igra videoigre, po čemu smo uz bok SAD-u. Takav način zabave ipak je popularniji među dječacima kojima je važnije pobjeđivanje i dokazivanje u bilo kakvim natjecanjima, pa tako i u videoigrama.
– Kad su se videoigre pojavile, oduševile su dio roditelja jer su poput “besplatne dadilje”. Zabavljale su djecu na nekoliko sati te su smatrali da su kod kuće na sigurnom, a zapravo su ih pustili na virtualnu ulicu koja može biti još opasnija od stvarne – ističe Vesna Bilić i dodaje kako su roditelji s vremenom izgubili kontrolu. Njihova su se djeca počela mijenjati, zbog zaokupljenosti igricama počela su zanemarivati školu, prijatelje… A s vremenom im se i ponašanje počelo mijenjati.
– Stručnjaci su, posebice u društvenim znanostima, o malo toga tako složni kao o tezi da videoigre imaju snažan utjecaj na djecu – ističe Bilić koja je provela neka od rijetkih istraživanja u Hrvatskoj na ovu temu. Kako kaže, igre zbog svoje interaktivnosti poput nijednog medija prije potiču potpunu identifikaciju igrača s virtualnim svijetom. Djeca biraju svoj lik, saživljuju se s njime, donose odluke, utječu na ishod… Djecu privlači ta iluzija moći te činjenica da zapravo nadilaze iskustva svakodnevice. Zbog dugog igranja oni zapravo gube sposobnost razlikovati što je stvarnost, a što nije.
– To što videoigre čine umu djece nisu radili ni knjige ni televizija ni filmovi. Naravno da su i oni imali utjecaja, ali ovdje govorimo o mnogo snažnijem utjecaju jer je dijete aktivno uključeno kao igrač umjesto da je samo pasivni gledatelj – ističe Bilić i nastavlja kako sama činjenica da videoigre utječu na djecu nije toliko strašna, no treba uzeti u obzir način na koji to čine, odnosno kakvim sadržajem videoigre bombardiraju djecu. Istraživanja su, naime, pokazala da nevjerojatnih 89 posto svih igara u fokusu ima nasilan sadržaj. Ubijanje, uništavanje, tučnjava, pucačina, borba, rat, vampiri, zombiji, krv, oružje… doslovno vrište iz gotovo svake igrice koja se zaigra, pa čak i one koje na prvu izgledaju nevino, poput fatalnog Doki Dokija, na kraju završavaju tragično. Problem je što je situacija iz dana u dan sve gora pa tako analiza sadržaja igara pokazuje da one u početku gotovo uopće nisu sadržavale nasilje, no ono je s vremenom potpuno zavladalo.
Poput vojnih simulatora
– Važno je reći da videoigre same po sebi nisu ni loše ni štetne, dapače, mogu imati dobar utjecaj ako se djeci pristupi s pravim sadržajem – ističe Vesna Bilić. Izrazito su korisne edukativne igrice uz pomoć kojih djeca uče nove vještine pa tako postoje one koje ih mogu naučiti, primjerice, prepoznati simptome srčanog ili moždanog udara. No tek je pet-šest posto svih igara edukativno iako su istraživanja pokazala da se kod djece koja ih igraju razvija bolja koordinacija pokreta, veća im je brzina reakcije, razvijaju im se logičke i matematičke sposobnosti te sposobnosti rješavanja problema i vođenja, a povećava im se i prosocijalno ponašanje ako igraju prosocijalne igre. Poboljšava im se i koncentracija te se potiču misaoni procesi, a igre su jako korisne i za učenje stranih jezika.
No, s druge strane, tu su nasilne videoigre koje imaju sasvim suprotan učinak. U svijetu je provedeno više od stotinu istraživanja koja su pokazala da takve igre, ako se često i dugo igraju, izazivaju agresivnost, probleme s pažnjom, a potiču i na socijalnu izolaciju. Intenzivno igranje nasilnih igara povezano je i sa slabijim školskim uspjehom, zloupotrebom alkohola i droga te slabijim odnosima s roditeljima i prijateljima. Zabrinjavajuće je što takve igre uče djecu da su nasilje i ubijanje cilj, a najveći je problem što djeca konstantno ponavljaju iste radnje poput pucanja te se na njih navikavaju. S vremenom postaju manje osjetljiva na krv i na smrt te počinju sve manje i manje suosjećati sa žrtvama. Također počinju vjerovati da je nasilje normalna pojava i u stvarnom svijetu pa na njega razvijaju toleranciju.
– To su krvoločne igre koje djecu uče kako ubijati, ona stalno ponavljaju agresivne radnje i onda ih imitiraju u stvarnosti jer to djeca čine – oponašaju što vide, a posebice ono što rade u igrama – zaključuje Vesna Bilić te dodaje kako je primijećeno da djeca kopiraju likove iz igara u kretnjama, izrazima i karakteru. Stručnjake je iznenadilo što je u slučajevima masovnih pucnjava u američkim školama pucačka stručnost mladih ubojica prelazila vojne standarde profesionalnih strijelaca unatoč tome što prije masakra ubojice nikada u stvarnosti nisu držale pištolj. Njihovi treninzi bili su videoigre, a koliko su oni realni, potvrdili su i vojni stručnjaci koji ističu da mnoge videoigre jako nalikuju simulatorima koji se koriste u vojnim treninzima.
– Treba ipak naglasiti da neće nasilne igre svu djecu pretvoriti u potencijalne ubojice niti će sva djeca zbog igara postati nasilnija, no vjerojatno će potaknuti agresivnost kod onih koji već imaju predispozicije za takvo ponašanje. Pritom su ranjivija ona djeca koja su manje uspješna u stvarnom životu i koja imaju niže samopoštovanje. Ona se u virtualnom svijetu osjećaju moćnije i uspješnije te ga zapravo žele projicirati na stvarnost – ističe Bilić i dodaje kako najvažniju ulogu u prevenciji lošeg utjecaja igara na djecu imaju roditelji. Iako mnogi odmahnu rukom i kažu da se u to ne razumiju, Bilić upozorava da je odlika odgovornog i kvalitetnog roditeljstva biti uključen u ono čime se djeca bave te ih nadzirati. Obaveza je roditelja informirati se te razgovarati s djecom o onome što su doživjela u svijetu igara. Stručnjaci stoga roditeljima poručuju da možda njihova djeca znaju više od tehnologiji, ali oni znaju više o životu.
Dio odgovornosti bi trebale preuzeti i škole, odnosno obrazovni sustav koji ima dužnost educirati djecu o pravilnom korištenju videoigara, ali i drugih medija. Vesna Bilić ističe kako je za to nužno uvođenje medijskog odgoja, a da je s medijskim opismenjivanjem djece trebalo početi još jučer, smatra Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) koje od 2011. organizira edukativne radionice diljem Hrvatske, održava predavanja u školama za roditelje i djecu, provodi istraživanja... Jedna od tema o kojoj progovaraju upravo su videoigre, a petašima u velikogoričkim osnovnim školama upravo održavaju predavanja pod nazivom “Videoigre igraj s nama da ne bude drama“.
Razvijanje ovisnosti
– Starijim generacijama to možda nije jasno, ali s djecom treba stalno razgovarati o toj temi. Roditelji moraju shvatiti da su oni živjeli i prije postojanja današnjih videoigara te zbog toga nemaju toliko problema s odvajanjem virtualnog od stvarnog svijeta, no današnja su djeca takozvani virtualni urođenici koji su cijeli život okruženi novim tehnologijama – objašnjava komunikolog Danijel Labaš, profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu te predsjednik DKMK.
– Naši predavači stoga razgovaraju s djecom o igrama i pritom je važno da im ne dociraju, već da ih potaknu na razmišljanje. Mi im govorimo prvo o dobrim stranama igara i ne branimo im igranje, kažemo im da shvaćamo da im je to zabavno, pa sviđa se i starijima – ističe Labaš i dodaje kako je djecu potrebno upozoriti na loše strane igara, prije svega na iskrivljeni sustav vrijednosti koje one zastupaju. Ne samo da prikazuju nasilan sadržaj nego potiču i ohrabruju agresivnost što stručnjake posebno zabrinjava. Videoigre kao da šalju poruku “bravo, super si ubio“, što je alarmantno s obzirom na to da su djeca naučena raditi ono za što dobivaju nagradu.
– Djeca doslovno dobivaju novčiće za dobro odrađeno ubojstvo, oduzeti život znači pobijediti, a što više neprijatelja ubiju, to više bodova imaju i uspješniji su. Netko djeci treba reći da je to pogrešno i da u stvarnom svijetu ubijanje nije u redu – ističe Labaš i dodaje kako je još jedna opasnost koju kriju videoigre razvijanje ovisnosti. U prošlosti se, naime, mislilo da samo kemijske tvari poput droge i alkohola mogu izazvati ovisnost, ali u novije doba priznato je da i nekemijske tvari poput kockanja ili videoigara nose iste opasnosti. Kod igrača koji razviju ovisnost postoji nekontrolirana želja za igranjem, gubitak kontrole, osjećaj nemira, zanemarivanje ostalih aspekata života… Mnogi su ovisni igrači rekli da su se osjećali kao robovi, a bilo je i primjera djece koja su prijetila da će se ubiti ako im se zabrani igranje.
Kompenzacija igranjem
U Zagrebu se lani otvorila i prva dnevna bolnica za liječenje ovisnosti o internetu, videoigrama i kockanju u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan, a kada su djeca u pitanju, mnogi se roditelji obraćaju Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba s pitanjem igraju li njihova djeca previše.
– Iako nekad u pozadini takvih ponašanja mogu biti razni bezazleni motivi poput viška slobodnog vremena, okretanje videoigrama može ukazivati i na bijeg od realiteta, odnosno na teškoće u stvarnom svijetu. Igranje je onda kompenzacijski mehanizam, ako je dijete, primjerice, u školi svakodnevno izloženo nasilju vršnjaka. I na to treba obratiti pozornost kada se govori o utjecaju videoigara, zašto se dijete uopće okrenulo igrama – kaže psihologinja iz Poliklinike Ana Raguž.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
