Ovaj rat počeo je iznenađujućim prizorima: kada su 28. veljače prve bombe pale na Iran, ljudi su u Teheranu stajali na krovovima svojih kuća i klicali. To nije nužno reakcija koju bi se očekivalo kada od strane vlade proglašeni zakleti neprijatelji SAD i Izrael započnu rat koji je prema međunarodnom pravu u najmanju ruku sporan. Ipak, mnogi Iranci spremni su prihvatiti civilne žrtve i ratnu štetu ako bi time bio okončan omraženi teokratski režim. Iako SAD daju proturječne izjave o ratnim ciljevima, u zraku je i dalje „promjena režima" kao jedan od glavnih ciljeva, piše DW
Američki predsjednik Donald Trump izravno je pozvao ljude koji su u siječnju sudjelovali u brutalno ugušenim masovnim prosvjedima da preuzmu vlast. „To bi možda mogla biti jedina prilika za generacije.“ Samo nekoliko sati kasnije objavljeno je ubojstvo vjerskog vođe Alija Hameneija. Međutim, iranski režim i nakon takvog udarca odsijecanjem glave i dalje je potpuno funkcionalan – i stoga je i dalje potpuno otvoreno hoće li SAD i Izrael ostvariti svoje ratne ciljeve. Koji su scenariji za Iran mogući u razdoblju nakon rata?
Venezuelanski scenarij
Nakon Chameneijeve smrti SAD bi se već mogle zadovoljiti time da bude imenovan nasljednik po njihovu ukusu. Sam Trump rekao je za „New York Times“ da ima „tri vrlo dobre opcije“ na umu, koje u tom trenutku ipak nije želio navesti. Promjena na vrhu, bez promjene strukture sustava – prema tom obrascu već je provedena operacija SAD-a u Venezueli. Početkom siječnja specijalne postrojbe ondje su otele tadašnjeg vladara Nicolása Madura i sklopile politički dogovor s njegovom dotadašnjom zamjenicom Delcy Rodríguez. „Ono što smo učinili u Venezueli savršen je scenarij“, rekao je Trump u vezi s Iranom.
Stručnjak za Iran Cornelius Adebahr iz Njemačkog društva za vanjsku politiku rekao je za njemački javni servis ARD da bi Iran potragu za nasljednikom mogao iskoristiti kako bi izgradio novo vodstvo oslonjeno na snazi Revolucionarne garde i Amerikancima se ponuditi za nove odnose. „To je taj scenarij kao u Venezueli. Zamijeni se samo vrh, a na kraju se promijeni mnogo manje nego što su se ljudi izvorno nadali." Međutim, nije jasno favoriziraju li SAD doista ovaj scenarij: u istom intervjuu za „New York Times“ Trump je ponovio i mogućnost prema kojoj bi se iransko stanovništvo moglo pobuniti i tražiti sveobuhvatniju promjenu sustava.
Ključno pitanje: što će biti s iranskim državnim vodstvom?
Pad režima je, prema mišljenju Peymana Asadzadea iz Belfer centra američke Harvard Kennedy School, također moguća posljedica rata. U kratkoj internetskoj analizi on kao drugu opciju navodi „ponovno kalibrirani kontinuitet“: to bi se dogodilo ako bi takozvano Vijeće stručnjaka izabralo nekog pragmatičaraza Chameneijeva nasljednika.
„Unutarnjopolitički prioriteti bili bi gospodarska obnova, stabilizacija i političke reforme, dok bi se vanjska politika okrenula deeskalaciji.“ Ova varijanta vjerojatno se također uklapa u već spomenuti venezuelanski scenarij. „Pragmatičan smjer poslijeratnog vodstva u Teheranu imao bi svrhu deeskalacije prema SAD-u i time omogućio gospodarska olakšanja na dobrobit milijuna Iranaca“, smatra Burcu Ozcelik, stručnjakinja za Bliski istok u britanskom sigurnosnom think tanku RUSI. „To bi pak moglo otvoriti put stabilnijoj i prijeko potrebnoj fazi oporavka“, kaže Ozcelik za DW.
Asadzade kao treću mogućnost opisuje i scenarij po kojem bi se postojeći sustav okupio oko konzervativnijeg tvrdolinijaša i čak dodatno pojačao dosadašnju ideologiju. Julian Borger, dopisnik britanskog „Guardiana“, u tom kontekstu iznosi bojazan: „Nakon ponovljenih napada preživjeli članovi vodstva mogli bi zaključiti da je atomska bomba jedino jamstvo opstanka. Mogli bi još oštrije suzbijati opoziciju, a režim bi postajao sve sličniji Sjevernoj Koreji: izoliran, paranoičan i nuklearno naoružan.“
Koliko je demokracije uopće moguće?
Dva tjedna prije početka rata, paralelno s Minhenskom sigurnosnom konferencijom, oko 250.000 Iranaca u egzilu i drugih prosvjednika poslalo je konkretan signal o tome što bi moglo uslijediti nakon režima mula: u prvi plan su postavili Rezu Pahlavija, sina šaha koji je protjeran tijekom Islamske revolucije 1979. godine. On je više puta naglasio da ne teži povratku monarhije, nego demokratizaciji Irana.
Pahlavi nije neosporan, ali je tijekom prosvjeda protiv režima u siječnju dobio veliku pozornost – vjerojatno i zato što je režim mnoge druge oporbene osobe zatvorio ili na drugi način ušutkao. „Pahlavi je izradio ozbiljne planove o tome kako bi prijelaz mogao biti organiziran", pišu Mark Dubowitz i Ben Cohen iz američke Zaklade za obranu demokracija (FDD). „Ali planiranje nije moć.“ Jer nema sigurnosti oko toga tko bi vladao Iranom nakon pada režima. „Iran također nije monolit, nego mozaik – Azerbajdžanaca, Kurda, Arapa, Beludža i drugih etničkih skupina“, pišu stručnjaci FDD-a.
Je li moguć porast unutarnjih sukoba nakon rata?
Uoči Islamske revolucije 1979. vojska je ubrzala slabljenje šahove vlasti kada je u veljači objavila da neće pucati na njegove protivnike. Novo vodstvo potom je u svibnju osnovalo Revolucionarnu gardu kako bi osiguralo svoju moć. Do danas vojska („Arteš“) i Revolucionarna garda (IRGC) postoje paralelno – pri čemu većina analitičara danas Revolucionarnoj gardi pripisuje znatno veću moć. Ona uz vlastitu kopnenu vojsku, zračne snage, mornaricu i obavještajnu službu ima i utjecajna i profitabilna poduzeća.
Europska unija proglasila je IRGC terorističkom organizacijom nakon njezina sudjelovanja u gušenju prosvjeda u siječnju. U prvim danima rata Trump je pozvao vojsku, Revolucionarnu gardu i policiju da polože oružje. Prema stručnjacima, zasad se međutim ne primjećuju znakovi rasipanja. Burcu Ozcelik smatra mogućim da bi se Revolucionarna garda sve više mogla suočavati s unutarnjopolitičkim otporom protiv svojeg elitnog patronatskog sustava. „To bi se moglo očitovati u oštrijim institucionalnim podjelama. Jedna mogućnost je sve veći raskol između Revolucionarne garde i konvencionalne vojske, pri čemu bi se Arteš mogao doživljavati kao ‘reformirano’ lice obnovljenog iranskog patriotizma i funkcionalne države“, smatra stručnjakinja iz RUSI-ja.
Tako je barem teoretski zamisliv scenarij u kojem bi vojska i Revolucionarna garda mogle završiti u različitim političkim taborima. Tada čak ni građanski rat, kakav već gotovo tri godine traje u Sudanu, ne bi bio isključen. A i već spomenuta etnička raznolikost Irana mogla bi postati opasna za unutarnju sigurnost ako bi različite separatističke skupine pokušale iskoristiti vakuum moći u svoju korist. Samo tjedan dana prije početka rata pet kurdskih organizacija udružilo se u jedinstveni front protiv režima. One također odbacuju Rezu Pahlavija kao prijelaznu figuru. Primjer koji pokazuje: u svakom slučaju političko preuređenje u Iranu bit će složeno.
Otvori KEKS Pay
