Dioklecijanovu gradu nikada nije dosadno. Temperament njegovih stanovnika, bez obzira na to jesu li „od kolina“ ili splitirani došljaci, gotovo svakodnevno stvori nešto što privlači posebnu pozornost. U mnogo čemu ovaj grad je prvi, ne samo u nacionalnim okvirima i ne samo u sportu. Meni je Split drag, pa zato i živim u njemu. U ponašanju Splićana ekstremi su vrlo prisutni, pa je Split i crn i crven, katkad iznenađujuće miran, a katkad glasno buntovan. Nikada nije indiferentan, a strast za operom gotovo mu je jednaka onoj za sportom. Tu te obožavaju ili gade, ali ako te i obožavaju to ne znači da će ti svoj respekt i pokazati. Treba i znati da je Split uvijek isti, premda se stalno mijenja.
Split grinta i jer turisti nikako da shvate da bi trebali dolaziti samo da ostave novac. Ne bi bilo posve točno reći i da je opće stanje u Splitu iz godine u godinu sve gore, jer nije. Najnoviji gradski oci pokazuju volju i nakanu, pa se komunalnim redarima pokušava uvoditi red, od Žnjana napraviti nešto (prije negoli se vrati ono što se maklo) i regulirati što se u Splitu teško može regulirati. Jer Splićani su djeca koja nikad nisu zadovoljna svojim roditeljima. No ni roditelji nisu uvijek u pravu, i oni bi katkad mogli potražiti poneki stručni savjet da se taj generacijski jaz prevlada. No komunalno stanje grada je na razini razvoja uspjeha Hajduka. Za to ne možemo okriviti ni klimatske promjene ni turiste, premda u Hajduku igra dosta turista, a ni klima u klubu nije baš najbolja. Za splitsko komunalno stanje trebali bismo okriviti sebe, a to nećemo jer bismo time priznali da malo toga činimo da nam bude bolje. Zapravo ništa ne radimo jer sve što se događa, zbiva se samo od sebe, dobro i loše.
Turističko ljeto je samo vrijeme osvjedočenja ključnih splitskih problema, koji i zimi postoje, ali se ne opažaju tako drastično. O turizmu se govorilo institucionalno, ali sve što se dogodilo bilo je u naravi na temeljima privatnih inicijativa. Jesu li turistički apartmani splitski turistički koncept nije ni važno, jer tko koga što pita. Događanje turizma Split je zateklo nespremnim, kao što bi ga bilo što što se dogodi samo od sebe otkrilo zatečenim. Split, kao i Hrvatska u cjelini, nema sagledan program prostornog pa tako i ekonomskog razvitka. Doduše, postoje dokumenti koji se zovu strategije, ali u njima nema strategije ostvarenja ciljeva, već samo popis nečega što bi bilo vrijedno da se dogodi; ali ne i kako. Strategija koja bi sagledavala razvoj splitske aglomeracije nije ni obrađivala ono što se prostorno očituje kao splitska aglomeracija jer je u svojoj analizi isključila otoke, koji bez Splita ne funkcioniraju. A ni Splitu ne bi bilo dobro bez njih. Za analizu splitske aglomeracije nije dostatan njezin kopneni trokut, već lik trapeza koji uključuje otoke i more. I upravo zbog njih, splitski komunalni gordijski čvor je u splitskoj gradskoj luci, ali i s pogledom na sjevernu stranu Splitskog poluotoka.
Nastala paraliza
Netko bi se tim problemom trebao baviti kako bi se znalo riješiti ga. Na to posebno obvezuje aktualna turistička stihija, koja doduše donosi novac, što je dobro, ali koja se upravo zbog toga može s rijeke današnjeg visokog vodostaja prihoda sutra svesti gotovo na potok. Poplave čak mogu biti i s poslovno smrtnim posljedicama. U Splitu se to već događa s javnim prostorom, na otvorenom i u zatvorenom, zbog i radi ugostiteljske groznice. Protiv nje Split nema dovoljno efikasne lijekove, a ne bi ni trebao imati kad bi nam planska preventiva bila djelotvorna. Peristil se počeo pretvarati u Stradun! U povijesti bolesti splitskih komunalnih problema treba istaknuti promet. Ne samo zbog važnosti, već zbog činjenice da generira niz drugih koje u našoj svijesti ne doživljavamo posljedicom teškoća u prometu.
Dosad su se ključna rješenja splitskih prometnica češće događala voljom tuđina negoli Splićana – od maršala Marmonta do savezničkih bombardiranja u 2. svjetskom ratu. Nije da se nisu gasili i neki aktualni prometni požari, ali sustav te vrste protupožarne zaštite nije do danas napravljen. Premda su njegova načela pretpostavljena još 1939. temeljem zaključka da je ključ rješavanja cestovnih problema u suvislom rješenju željezničkog prometa. Ne zbog njegova intenziteta, bilo vlakova u prometu ili broja putnika u njima, već nevolja koje željeznička pruga donosi raspolažući važnim splitskim prostorom. U splitskim novinama “Naše doba” davne 1939. godine splitski zastupnik Josip Smodlaka iznio je da je zbog rascijepljenosti grada željezničkom trasom budućnost splitskog kolodvora u Kopilici, a ne na istočnoj strani splitske gradske luke. S obzirom na to da su u to vrijeme škovacini još odvozili smeće kolnim zapregama, da su djeca neometano igrala balun na ulici pred kućom i da su se Splićani hvalili ponekom cestom popločenom sivim granitnim kockama, takvo razmišljanje bilo je SF. Danas, kad smetlari modernim vozilima ne znaju gdje se smije odvoziti još uvijek neseparirani otpad, kad se Karepovac tek počelo sanirati, ali ne i rješavati, kad se djeca više ne igraju na cesti, već na mobitelu i kad smo asfaltom pokrili granitne kocke, razmišljanje o Kopilici, danas možda i o Svetom Kaji, i nakon osamdesetak godina vrlo je dalekovidno.
Splitska predgrađa postala su grad i u svakom slučaju bliže od gradske luke onome što danas čini Split. Ideja da se sve putnike u domaćem i turističkom prometu kanalizira na istočnu stranu splitske gradske luke, kako ih se ne bi maltretiralo presjedanjem iz vlaka i autobusa na brodove i trajekte, neutemeljena je i posve neodrživa. Kao da to opravdava problem nastale paralize svakodnevnog gradskog cestovnog prometa. Prometnim čepovima na splitskim ulicama nekada je kumovao i nedovoljan red u trajektnoj luci i nedovoljan intenzitet brodskih linija, ali Lučka uprava i Jadrolinija prije desetak i više godina taj su problem uspješno riješile. Ljetos se pokazalo da ni to više nije dovoljno jer se automobilski promet u smjeru otoka enormno povećao. Istodobno se željeznički promet sveo na prosječno dnevno samo trideset tri (33!) putnika koji s vlaka prelaze na brod. Zašto bi onda uopće ferata dolazila do gradske luke “jedući” gotovo cijeli prostor njezine istočne obale? U tom slučaju barem 70% terena kojim gospodari kolodvor moglo bi dobiti novu namjenu omogućavajući istodobno lako rješenje cestovnog izlaza iz luke. Ne manje važno bilo bi nekoliko tisuća mogućih novih parkirališnih mjesta.
Dodatnom smanjenju gužvi na toj strani grada pridonijela bi realizacija svega onoga što je predviđeno strategijom razvoja splitske gradske luke, kojom se u turistički i opći promet uvodi i zapadna obala, zatim sjeverna strana poluotoka, potencijal nekadašnje solinske luke i već gradnjom započeti lučki terminal na Resniku, ujedno kao dio sustava zračnog prometa. Iskustvo pokazuje da Split nije grad za demokratsko institucionalno odlučivanje ZA, već demokratsko neinstitucionalno NE. U Splitu nove ideje teško prolaze jer Splićani ne vole promjene.
Nitko nikoga ništa ne pita
Gotovo ništa od onoga što se građanima Splita ponudi u raspravama ne bude prihvaćeno, jer uvijek ima netko protiv. I taj figurativno jedan je posve dovoljan da se bilo koja odluka od društvenog značaja odgodi, a da se nešto alternativno nikad ne dogodi. Pa makar to bio prijedlog omogućavanja splitskog cestovnog prstena, kako veza zapadnog dijela Splita ne bi ovisila o katkad upitnoj vožnji kroz Marjanski tunel. Osim kad se stvari događaju, a da nitko nikoga ništa ne pita. U tom smislu za Split je, nakon “potapanja” željezničke pruge, najviše učinjeno u gradskoj luci gradnjom novih gatova i time poboljšanjem brodskog prometa. Ipak, pošteno govoreći, država je prema Splitu dosad bila više maćeha negoli majka. Split je tek “jučer” preko Klisa dobio ulaz u grad, ali kada će se iz njega moći izići u smjeru Omiša, dragi Bog zna.
Doduše, mnogi Splićani imaju problem horizonta, koji ako i prijeđe zidove kuća na Pjaci ne ide dalje od Kozjaka i Mosora, pa o prostoru iza toga i ne razmišljaju. Za razliku od inženjera Senjanovića koji je već 1952. generalnim planom predvidio most između Splita i Kaštela. Da se još probije Kozjak i dođe do autoceste, bilo bi Splita i gdje ga danas nema. A da je država pametna, i zračnu luku preselila bi s druge strane Kozjaka. Ipak, sva današnja prometna začepljenja nisu ništa prema onome što nas čeka na tu temu kad Hrvatska uđe u schengensku mrežu. Jer sigurnosne mjere za međunarodni promet brodovima i željeznicom zahtijevat će udaljavanje svih vozila barem dvjesto metara od terminala. Što ne mora biti loše jer ćemo i kod kuće poštovati red kao što ga poštujemo kad smo “po nekim Europama”.
Pogledajte video: Predstavljen neobičan stroj za borbu protiv poplava
Svakome prema zaslugama. Možda "Naš Hajduk" pomogne s "pametnim" savjetima.