U manje od dva mjeseca odnosi Vlade i sindikata prošli su put od idile i oduševljenja do prijetnje prosvjedima i sudskim tužbama!
Ulične je prosvjede, kao mogući odgovor na uvođenje devetosatnog radnog dana, prvi spomenuo Krešimir Sever, šef najjačeg sindikata u državi. Nije naodmet spomenuti da Severova centrala drma u državnim i javnim poduzećima te se bez njegova blagoslova ne može pomaknuti ni zarez u mnogim tvrtkama, a kamoli provesti ozbiljno restrukturiranje. Tužbama zbog šestpostotne povišice mašu pak iz sindikata javnog sektora jer u rukama imaju papir koji im jamči veće plaće. Sindikalci su objeručke dočekali novu vlast dijelom i zato što ih je bivši, lijevi premijer Zoran Milanović posve ignorirao, a njegova je Vlada ozbiljnije od bilo koje druge Vlade RH zarezala u neka statusna prava, počev od ukidanja vječnih kolektivnih ugovora do discipliniranja malih sindikata u procesu pregovaranja.
Kod nas ionako prevladava uvjerenje da samo desna Vlada smije dirnuti u prava branitelja, kao što lijeva manje oklijeva kad se režu neka sindikalna prava. Ako je Božo Petrov i sanjao o ukidanju plaćene pauze, jučerašnji brzi demantiji pokazuju da Oreškoviću i Karamarku nije ni na kraj pameti otvarati nove fronte i remetiti socijalni mir jer su im postojeći – međusobni – ratovi više nego dovoljni. Povelik kredit koji su vladajući dobili od sindikata još nije ozbiljnije načet. Vidi se to i po tome što, osim umirovljenika, nijedan drugi sindikat nije digao glas protiv poskupljenja dopunskog osiguranja ili nadstandarda u liječenju građana! Sindikati javnog sektora podržavaju porez na nekretnine, a tek tu i tamo prigodno kažu neku protiv unovčenja “mrtvih kapitala”.
Njihova je logika posve jasna – što se više novca slije u proračun, manje će udaraca ići preko leđa njihova članstva. To što imamo sindikate koji kalkuliraju kao i svi drugi, ne amnestira Vladu jer je ona plaćena da osmisli, provede i pridobije građane za suvisle promjene.
