Visoki kazneni sud rađa se u mukama, cijelo desetljeće. U Zakon o kaznenom postupku ušao je 2011. za Vlade Jadranke Kosor, ali s odgodom aktivacije do 1. siječnja 2015. Mjesec dana uoči propisanog početka rada, za Vlade Zorana Milanovića start je odgođen za 1. siječnja 2020. Ali, mjesec i pol uoči tog datuma, sadašnji predsjednik SDP-a Peđa Grbin i predstojnik Ureda predsjednika Republike i bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić tražili su ocjenu ustavnosti osnivanja tog suda.
Ustavni sud pokrenuo je postupak i opet odgodio početak rada, da bi nedavno zaključio kako Visoki kazneni sud može 1. siječnja 2021. početi s radom. Ali, uz ogradu da zakonodavac preuzima rizik za posljedice, odnosno kvalitetu novog modela organizacije kaznenog sudovanja. Pristajanjem na to rješenje dio suodgovornosti snosi i Vrhovni sud.
Kritičari prigovaraju kako su loše podijeljene uloge u vrhu kaznene sfere sudovanja jer da, moglo bi se reći, Vrhovni sud ostaje bez dalekometnog naoružanja u ispunjavanju svoje ustavne uloge ujednačavanja sudske prakse, a u rukama Visokog kaznenog suda to oružje neće imati isti učinak. O tomu smo razgovarali sa zamjenikom predsjednika Vrhovnog suda doc. dr. sc. Marinom Mrčelom.
Osobito je predstojnica zagrebačke Katedre za kaznenoprocesno pravo prof. dr. sc. Zlata Đurđević kritična prema sužavanju ovlasti Vrhovnog suda koje, kaže, traje od 1997., te ističe da ste 2003./2004. imali oko 5000 predmeta, a lani 2713. Doslovno je napisala: “Očito je da je osnivanje Visokog kaznenog suda ‘zadnji čavao’ u ne samo u ustavne ovlasti već i uopće u sudbenost Vrhovnog suda u sferi kaznenog sudovanja”. Kako Vrhovni sud gubi nadležnost u redovitom kaznenom postupku, ona čak dovodi u pitanje smisao postojanja njegova kaznenog odjela, te dodaje: “Jedini preostali način ujednačavanja sudske prakse je primjena još jačih autokratskih metoda utjecaja na niže sudove po uzoru na druge postkomunističke države ili tzv. države liberalne demokracije poput Mađarske”. Kako to da ste na Kaznenom odjelu pristali na takvo razoružavanje? Nije valjda da ste ga prihvatili samo radi rasterećenja? Naime splitska katedra primjećuje kako je primarna svrha izmjene to, a ne ujednačavanje sudske prakse.
Najprije, nije točno da smo prošle godine imali 2713 kaznenih predmeta. Primili smo 2006, riješili 1989, a neriješena su ostala 724 predmeta. Drugo, predmeti o kojima govorimo u najvećoj su mjeri žalbe na prvostupanjske županijske kaznene presude i njih je oko 600 godišnje (primljenih i riješenih). Tih 600 je pak 1,65 % svih kaznenih predmeta u RH ili 0,05 % svih predmeta na sudovima u RH. Treće, Vrhovni sud osnivanjem Visokog kaznenog suda ne gubi ništa niti je „razoružan“ jer će i dalje u tim predmetima odlučivati, samo sada po izvanrednom pravnom lijeku na koji okrivljenici prije nisu imali pravo. Četvrto i vrlo važno. Ujednačava se pravo, a ne činjenice. A za to služe upravo izvanredni pravni lijekovi, uključujući i ovaj na koji okrivljenici prije nisu imali pravo, a sada će imati. Peto, Vrhovni sud RH gotovo je jedini najviši sud u Europi koji odlučuje o činjenicama. U takvoj se situaciji i ne može primjereno baviti ujednačavanjem sudske prakse u području prava i zato je trebao Visoki kazneni sud kao žalbeni sud. Ovo sve pokazuje besmislenost politički motiviranih teza o nepotrebnosti Visokog kaznenog suda, a i teze koja dovodi u pitanje „sudbenost“ Vrhovnog suda i njegova kaznenog odjela. Kada je riječ o ovim motivima, zaboravlja se da je Visoki kazneni sud uveden u naš Zakon o kaznenom postupku 2011. godine. Tada su u radnoj skupini sjedili neki koji nisu imali ništa protiv Visokog kaznenog suda, a danas ga „znanstveno“ napadaju. Osim toga, ni političari koji su glasali o tomu nisu protivili tom se zakonskom rješenju. Zato se opravdano može pitati, što se dogodilo u međuvremenu, a da je proizvelo toliki otpor Visokom kaznenom sudu?
Ne samo Miljenić i Grbin već i pojedine katedre kaznenoprocesnog prava tvrde da je Visoki kazneni sud preuzeo previše ovlasti od Vrhovnog suda pa neće moći ispunjavati svoju ustavnu funkciju. Štoviše, sada neki znakovito naglašavaju kako su ustavni suci donijeli odluku suprotnu stajalištu katedri, od kojih neke izričito tvrde da je sporno rješenje neustavno.
Ustavni je sud tražio mišljenja pravnih fakulteta, dobio ih je, ali ih nije prihvatio. Sada neki koji su pisali ta mišljenja napadaju odluku Ustavnog suda, a ima i komentara da je Ustavni sud tražio mišljenja, a nije ih prihvatio. Gdje piše da Ustavni sud mora prihvatiti mišljenja koja je tražio? Nije pravno mišljenje bilo kojeg pravnog fakulteta aksiom. Ono može biti i pogrešno. Kao što je to pokazala odluka Ustavnog suda. To sve podsjeća na slične situacija kada profesori pišu pravna mišljenja na zahtjev stranaka u nekom predmetu i za to ih stranka plati. Kada sud ne prihvati ta mišljenja, onda se te odluke suda kritiziraju, ali kritičar ne „otkrije“ da mu je stranka u postupku platila za to mišljenje. Naravno da ima pravo na mišljenje kakvo god, ali ako se kritizira odluka suda koja nije prihvatila to mišljenje, onda treba reći da je mišljenje pisano za stranku u postupku kao potkrepa pozicije stranke. Kritiziranje bez takvog „otkrivanja“ u najmanju je ruku nemoralno.
Zašto nam je potreban Visoki kazneni sud, što će građani s njim dobiti? Zaostaci su barem desetak puta veći na Građanskom odjelu Vrhovnog suda. Premda je nedopustivo što se u nekim slučajevima godinama čeka na odluku Vrhovnog suda, kao nedavno u slučaju silovanja.
Imate pravo da se na neke odluke dugo čeka, gotovo predugo. Visoki kazneni sud kreće od nule, dakle on neće dobiti predmete koji su sada na Vrhovnom sudu. Očekivati je da će biti manje čekanja na pravomoćne odluke. No odlučivanje o žalbama u složenim i opsežnim spisima nije jednostavno. Zaboravlja se da je riječ o predmetima s više tisuća stranica. To sve treba proučiti, a to nije moguće za mjesec ili dva.
Katedra u Osijeku drži kako je nužno da Vrhovni sud osigura jedinstvenu primjenu prava kad je riječ o tri instituta, nezakonitim dokazima, istražnom zatvoru i uvjetnom otpustu, a i prof. Đurđević smatra kako je to nužno jer je riječ o temeljnim ljudskim pravima te da i francuski Kasacijski sud i njemački Savezni vrhovni sud imaju tu ovlast, a o tomu odlučuju i Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava. Dok naš Vrhovni sud posve gubi nadležnost. Ustavni sudac Miroslav Šumanović pak tvrdi kako je kuriozitet u EU što naš Vrhovni sud rješava procesna pitanja umjesto da se bavi pitanjima od fundamentalnog značenja za najviši sud u državi. Trebaju li okrivljenici strahovati jer se ne mogu obratiti Vrhovnom sudu?
Nije točno da Vrhovni sud posve gubi nadležnosti. Za tri institutkoja spominjete nema neujednačene sudske prakse. Nema razloga da tako ne ostane, a Visoki kazneni sud će sigurno voditi računa o bogatoj sudskoj praksi Vrhovnog suda, ne samo u tim predmetima. Osim toga, moguće pogreške ili ekscese ispravit će Vrhovni sud ili Ustavni sud koji je i do sada odlučivao u najvećem broju predmeta koji niti inače nisu dolazili na Vrhovni sud RH, a to su predmeti općinske nadležnosti. Ni po odlukama Europskog suda za ljudska prava ni po odlukama Ustavnog suda odlučivanje o navedena tri instituta ne treba biti u nadležnosti Vrhovnog suda. Treba naglasiti. Okrivljenici koji se do sada nisu mogli obratiti Vrhovnom sudu, osnivanjem Visokog kaznenog suda sada će se moći obratiti, i to putem izvanrednog pravnog lijeka na koji prije nisu imali pravo jer je o žalbama na presude odlučivao Vrhovni sud pa taj lijek nije bio dopušten protiv odluka Vrhovnog suda. Sada kada Vrhovni sud više neće odlučivati o žalbama na presude, okrivljenici će moći protiv tih odluka podnijeti izvanredni lijek Vrhovnom sudu. To se nekako zaboravlja, navode se neki brojevi o količini spisa koje su pogrešne, ne razumije se ili se ne zna zakon. Citiraju se sustavi drugih država koji nisu usporedivi s nama. Ne vodi se računa o tomu da se ujednačava pravo, a ne činjenice kao i tomu da je Vrhovni sud gotovo pa jedini najviši sud koji odlučuje o činjenicama.
Prof. Zlata Đurđević iznijela je brutalnu kritiku spornog modela. Njoj je sporno što će Vrhovni sud ujednačavati sudsku praksu gotovo isključivo samo preko izvanrednih pravnih lijekova, osim za najteža kaznena djela u kojima se izriče dugotrajni zatvor, pri čemu ističe kako međunarodna poredbena analiza pokazuje da do tog ujednačavanja treba doći prije pravomoćnosti, kako to proizlazi i iz više presuda Europskog suda za ljudska prava. Radi pravne sigurnosti pravomoćna presuda samo je iznimno podložna promjeni, ističe. Sporno joj je i što Vrhovni sud gubi utjecaj na određivanje visine kazne.
Međunarodno poredbenim se raščlambama može dokazati ili ne dokazati štogod se želi. Izgleda da treba neprestano ponavljati da se ujednačava pravo, a ne činjenice. Treba dobro pogledati 20. Mišljenje Savjetodavnog vijeća europskih sudaca (CCJE). Osim toga, izvanredni pravni lijekovi su ti koji ujednačavaju pravo. To je jasno rekao naš Ustavni sud, ali i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) koji je rekao da je važna priroda i domašaj pravnog lijeka, a ne njegov naziv. A u pravnoj prirodi i domašaju našeg izvanrednog pravnog lijeka prema ESLJP-u nema ništa što bi s konvencijskog stajališta bilo neprihvatljivo (Maresti protiv Hrvatske). Nadalje, ujednačavanje ne treba doći prije pravomoćnosti. To je pogrešno tumačenja odluka ESLJP-a. U „znanstvenom“ mišljenju koje je citirano u odluci Ustavnog suda spominju se odluke Tudor Tudor protiv Rumunjske, Stefanica i dr. protiv Rumunjske i Brezovec protiv Hrvatske koje nemaju pravne ni smislene veze s tezom da ujednačavanje treba doći prije pravomoćnosti. Prvo, sve se te presude odnose na građanski postupak. Drugo i važnije sve su te presude donesene prije presude ESLJP u predmetu Nejdet i Perihan Şahin protiv Turske koja je uspostavila mjerila vezanu uz neujednačenu praksu sudova. Za Şahin mjerila bitno je da postoji mehanizam za ujednačavanje praske, a pritom nije važno je li to redovni ili izvanredni pravni lijek i je li to pravno shvaćanje ili zaključak. Čak i „obvezujuće upute“ pa i postojanje posebnog tijela (Skupština za ujednačavanje sudske praske u Turskoj) mogu biti odgovarajući mehanizam za ujednačavanje sudske prakse (Albu i dr. protiv Rumunjske i Boyraz protiv Turske).
Ana Garačić, predsjednica Kaznenog odjela Vrhovnog suda i njezin zamjenik Damir Kos upozoravali su kako ne postoji jedan apelacijski sud koji bi kao drugostupanjski sud ujednačavao praksu svih općinskih sudova, ali taj problem ostaje i nakon uvođenja VKS-a iako je u njihovoj nadležnosti izricanje kazni i do 12 godina zatvora?
To je pravno gledište Kaznenog odjela Vrhovnog suda i odavno je poznato. Oduvijek smo se zalagali da postoji jedan žalbeni sud koji će odlučivati o svim prvostupanjskim kaznenim predmetima. Ovakav Visoki kazneni sud smatramo prvim korakom u ostvarenju navedenog cilja.
Neki govore da je Visoki kazneni sud zapravo sud “za jednog suca” pri čemu se misli na aktualnog predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, suca Ivana Turudića. Dojam je kako je njemu predodređena funkcija predsjednika tog suda. S obzirom na njegovo iskustvo u vođenju Županijskog suda, možda je bila logična odluka da ga bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković ovlasti da odradi tehničke pripreme za novi sud, ali to ostavlja dojam o odlučujućem utjecaju politike na izbor predsjednika tog sada, sudeći i po kritikama kaznenoprocesnih katedri, možda i najmoćnijeg kaznenog suda? Dio javnosti nesklon sucu Turudiću zamjera mu što se pojavljuje u elitnim društvima kao što su neka nogometna ili Kovačevićev klub, a strahuju kako bi on mogao postati “gospodar kaznenog sudovanja” u Hrvatskoj?
Čini se da ovi argumenti odgovaraju na pitanje što se promijenilo od 2011. kada je Visoki kazneni sud „ušao“ u Zakon o kaznenom postupku do danas. Jedna osoba, tkogod ta osoba bila, ne bi smjela biti razlog za (ne)osnivanje suda. Odluku o predsjedniku Visokog kaznenog suda donijet će Državno sudbeno vijeće, a reći sada tko će biti predsjednik je ipak nagađanje. Inače, uloga predsjednika suda se mistificira. Zato treba ponoviti da je predsjednik suda sudac koji osigurava uvjete da suci mogu suditi nepristrano i samostalno. Predsjednik suda ne odlučuje kakva će biti odluka u konkretnom predmetu. Sud nije vojna postrojba pa da predsjednik zapovijeda što i kako napraviti u nekom predmetu. To niti jedan sudac sebi ne bi dopustio jer bi to značilo da on i nije zapravo sudac.
Nije dovoljno da predsjednik suda ima samo organizacijske sposobnosti, već je radi percepcije u javnosti važno i da posjeduje što veći profesionalni i moralni integritet. Ne bi li bilo dobro da sud u njegovoj formativnoj fazi vodi netko s Vrhovnog suda? Jer, osim 11 izabranih sudaca Visokog kaznenog suda mogu se kandidirati i suci Vrhovnog suda, osobito njih 12 s Kaznenog odjela. Je li vam poznato hoće li biti takvih kandidata, odnosno imate li vi tu ambiciju, s vašom biografijom bili biste poželjan kandidat?
Nebitno je tko će biti predsjednik. Bitno je kakve će odluke biti, odnosno kako će suditi suci na Visokom kaznenom sudu, a oni će, ponavljam, sigurno voditi računa o bogatoj praksi Vrhovnog suda. Ne znam tko će sve biti kandidati za predsjednika Visokog kaznenog suda, ali to sigurno neću biti ja.
Je li pripajanje Visokog prekršajnog suda Visokom kaznenom sudu sljedeći korak?
Ne znam.
Pretpostavljam da se slažete s ustavnim sucima kako bi trebalo doraditi neke odredbe vezano za pravna shvaćanja usvojena na sjednici svih sudaca ili Kaznenog odjela Vrhovnog suda, jer bi u te procese trebalo sada uključiti i Visoki kazneni sud?
Pravna shvaćanja su legitiman i neprijeporan način ujednačavanja sudske prakse. To jasno slijedi iz odluka ESLJP-a (Albu i Boyraz). Za našu situaciju treba vidjeti treba li dorada i u kojem pravcu. No pravna su shvaćanja nužna jer su ona rezultat „sukoba“ pravno oprečnih stavova u dva ili više pravno slična ili pravno jednaka predmeta. Tada mora postojati mehanizam koji će ujednačiti pravo tako da s najvišeg suda ne izlaze oprečne odluke. Kako bi to izgledalo bez toga mehanizma? Treba naglasiti da pravno shvaćanje Vrhovnog suda obvezuje samo suce Vrhovnog suda i da ona nisu uklesana u kamen. Mogu biti promijenjena ako za to niži sud ili suci Vrhovnog suda u odluci daju dobre razloge za promjenu i takvih je situacija bilo. Kritičari pravnih shvaćanja očito ne poznaju dobro odredbe koje govore o tomu kako i kada se donose pravna shvaćanja. Oni koji nisu nikada bili na sjednici na kojoj se donosi pravno shvaćanje trebali bi se najprije detaljno upoznati kako je to u praksi, a ne izvoditi zaključke na temelju dvojbenih teorijskih raščlambi. Konačno, svaka teorija mora naći potvrdu u praksi. Ona koja to ne nađe, nije dobra teorija.
I dalje imamo previše mrtvih na cestama, osobito mladih, kojima se pokušalo uskratiti mogućnost da upravljaju snažnim vozilima, ali je Ustavni sud to ocijenio diskriminirajućim. Kad netko po Zagrebu vozi 195 km/sat, to je obijesna vožnja, pa kad se zbog toga ugase dva života, a treći jedva spasi, javnost kaznu od 4,5 godine ne doživljava primjerenom s obzirom da je moguća i do 12 godina. Štoviše, mnoge je naljutila sutkinja jer je u obrazloženju rekla kako kazna ne smije biti odmazda. Što to onda vozač još treba učiniti da bi kazna bila barem blizu upola moguće?
Ova je kazna nepravomoćna pa će drugostupanjski ocjenjivati je li kazna primjerena djelu i počinitelju (ako bude žalbe). Točno je da kazna ne smije biti samo odmazda, ali svaka kazna je zlo koje se nanosi počinitelju zbog zla koje je on nanio. Minimum kazne uvijek predviđen za najblaže oblike, a maksimum uvijek za najteže oblike počinjenog djela. E sada, probajte zamisliti koji bi bio najteži oblik ovog prometnog delikta, a koji najblaži. Tome dodajte posebne okolnosti djela i počinitelja, tzv. otegotne i olakotne te onda procijenite je li kazna primjerena ili nije. Onima koji nemaju veze s ljudima iz postupka kazna je gotovo pa uvijek preblaga, a onima koji su uključeni u postupak kazne je ili prestroga (ako ste optuženik) ili preblaga (ako ste oštećenik). Bitno je da postoji žalba i drugostupanjski će suci ocijeniti koja je kazna primjerena.
Kao čelnik GRECO-a, europskog antikorupcijskog tijela koje daje preporuke o nužnim mjerama za suzbijanje korupcije, kako gledate na politički angažman osoba koje su pod optužbom ili istragom, kao u slučaju SDP-ova Željka Sabe ili HDZ-ova Lovre Kuščevića. Presumpcija nevinosti je važna, ali moralna odgovornost neovisna je o kaznenoj?
Društvo, zapravo ljudi uređuju što je moral. Ako ljudi glasaju za one koji su pravomoćno osuđivani ili za one protiv kojih se vodi kazneni postupak, onda je to valjda u redu. Doduše, zakonodavac bi mogao intervenirati u moral i zakonom odrediti da nije moguće obnašati neke političke, zastupničke ili predstavničke dužnosti ako je osoba osuđivana. Tako bi se stvorila određena vrsta poimanja morala u društvu, neka vrsta higijene koju zakonodavac ima pravo stvoriti. Pitanje je ima li volje za to.
Svi problemi Hrvatske države vode od i do pravosuđa. Isušimo li tu močvaru sve smo riješili.