Na Božić, Ana Inđić bila je sretna u krugu svoje obitelji, ali stalno je pomišljala kako su polupokretna baka Draga i njezin nepokretni sin Stjepo, koje obilazi kao volonterka, sami. Srećom, nisu daleko, pa je uhvatila vremena. Kad je ušla u njihov stan, baka Draga ushićeno je zavikala: "Evo naše majke Tereze!" – Tolika radost, da su me ostavili bez teksta. Baka Draga dobiva snagu pa smo polako došli do kuhinje. Ručak se pretvorio u radost, druženje. Oživjeli su Božići iz mladosti. Kad sam odlazila, baka Draga je rekla: "Mislili smo da nam danas nitko neće doći". Ništa posebno nisam učinila, a vratila sam se kući puna srca. To je bio moj Božić – ispričala je A. Inđić.
– Volontiranje je bez prisile, dobrovoljno. Želiš nekome pomoći, suosjećaš, pružiš utjehu, druženje, a ponekad si ispusni ventil. Prolaze dani, mjeseci, godine i volontiranje postaje dio tvog života koji ti ni jedan novac ne može nadomjestiti. Taj osjećaj da si učinio bar jednu kap dobrote... Ništa posebno nisi učinio, samo si malo poklonio svog slobodnog vremena, a dobio si puno srce – opisuje svoje volontersko iskustvo Ana, jedna od 52 volontera koji u udruzi La Verna pružaju podršku u palijativnoj skrbi za više od 500 palijativnih bolesnika i njihovih obitelji.
Slijedeći ideju da čovjek ne bi trebao umrijeti osamljen, već u ozračju ljubavi, mira i pažnje, La Verna je kao najveća udruga tog tipa tijekom godina djelovanja pružila podršku 1916 osoba u potrebi za palijativnom skrbi, a nedavno su obilježili 15 godina aktivnog volonterskog rada. La Verna pruža podršku korisnicima na području Grada Zagreba, a na razini Hrvatske aktivno promiče umrežavanje i razvoj volonterstva te zagovara javne politike koje imaju za cilj zaštititi dostojanstvo umirućih i njihovih obitelji. U 15 godina u La Verni je bilo aktivno više od 150 volontera koji su zajedno darovali 36.175 volonterskih sati pomažući neizlječivo bolesnima.
Jedna od njih je i Vera Jelković, samohrana samohrana majka troje djece koja nije ni znala što je to palijativa. – Posao i djeca bili su mi cijeli život. Išla sam u mirovinu sa skoro punim stažem. Dvaput sam bila na burzi. Ostala sam bez posla, sama, troje djece, borila sam se cijeli život, nije bilo lako. Bez vjere u Boga, teško da bih u životu izdržala sva iskušenja. Na misu sam odlazila u crkvu sv. Franje na Kaptolu. Ondje sam vidjela i oglas za sekciju palijativne skrbi – otkriva gospođa Vera. Za palijativne bolesnike i njihove obitelji najprije je obavljala samo administrativne poslove, znači odlazila po uputnice i na liječničke komisije. Sjeća se prve korisnice kod koje je otišla, bilo je to prije deset godina, a i danas je u kontaktu s njezinom kćeri.
– Ženica je bila predivna. Još je mogla govoriti i malo je hodala, no, to se kod nje dosta brzo odvijalo: jedan dan dođem – zagrlimo se, poljubimo, pričamo, drugi dan – ništa, ne govori, a treći dan – ide joj krv iz nosa, jako je boli... Bila sam šokirana. Kada sam vidjela njezine patnje, suze su mi išle pa sam se morala okrenuti od nje. Bila sam previše osjetljiva. I sada sam, ali tada se nisam mogla kontrolirati – prisjeća se gđa Vera.
– Njezin muž nije se micao od nje, stalno ju je držao za ruku, i po danu i po noći. Bili su jako vezani. I strpljivi. Kći im je pomagala, ali tata je govorio kako nije potrebno da ga zamijeni, htio ju je poštedjeti. Oduševila me njihova međusobna ljubav i povezanost – nastavlja u svojoj ispovijesti, koju su zajedno s ispovijestima drugih volontera profesionalni glumci interpretirali na obilježavanju godišnjice.
Volonterka Vera kaže da, kad dođeš kod bolesnika, ne možeš se uvijek ponašati "po špranci", nego ocijeniš prema situaciji. Svatko je za sebe i drukčiji – netko hoće razgovarati, netko ne, netko je blag i nježan, a netko galami i halabuči. Jednoj je gospođi čak radila i "generalku" u stanu. Dok je pospremala i trudila se ugoditi joj, žena je iz kreveta neprekidno nizala primjedbe i negodovala zbog sporosti te zadavala nove zadatke, no koordinatorica iz Udruge, kad je za to čula, rekla je: "'Odmah se treba maknuti. Nismo mi odred za čistoću!"
– Volim pomagati i cijeli život sam nekom pomagala. Možda je to neki feler ili se iskupljujem za grijehe? Ne bih rekla. To radim iz čiste ljubavi, a ne zato što moram. Imam troje djece i šestoro unučadi, imam pet dobrih prijatelja s kojima sam redovito u kontaktu. Nije meni dosadno, to ne radim iz dosade ili da bježim od nečega. Jednostavno, imam potrebu da idem, a zašto, ne znam. Možda zato što sam kao dijete gledala mamu kako njeguje baku. Kći prihvaća moje volontiranje u palijativi. Sinovi se uglavnom sablažnjavaju, koliko god ih uvjeravam da je to normalno. A prijatelji i prijateljice mi kažu da sam luda. Ne znaju koliko to oplemenjuje i koliko je lijepo. Ne znaju što propuštaju – uvjerena je gospođa Vera.
Antonija Jušić je prije umirovljenja bila nastavnica engleskoj jezika u osnovnoj školi. Uz engleski, generacijama učenika prenosila je i svijest o brizi za bližnje, čak i predlagala da se volontiranje uvede kao izborni predmet. – Došla sam tako u jednu familiju gdje je mama bila bolesna, u terminalnoj fazi, a oni su mi rekli: "Nemojte joj, molim vas, reći da ima rak i da je na kraju života." Morala sam poštovati što familija kaže. No, kad sam ušla kod bolesnice, ona mi je rekla: 'Oni misle da ja ne znam da imam rak i da mi je kraj.' Na to nisam ništa odgovorila, niti misle ili ne misle, znaju ili ne znaju. O tome se dalje više nije govorilo. A njoj je bilo drago da mi je dala na znanje da ona nije 'tako bedasta' i da sve zna – ispričala je prof. Jušić svoje iskustvo volontiranja. Drugog bolesnika, gospodina H., prvo je posjetila na Rebru. Njegova domaćica joj je rekla da voli mandarine pa mu je odnijela one bez koštica.
– Gospodin je bio ugodno iznenađen da sam došla k njemu u bolnicu i to još u subotu. Nakon nekoliko riječi o bolnici, upitao me je kakva je uloga volontera, što bi volonter za njega mogao učiniti kad on kod kuće već sve ima organizirano i to 24 sata, od hrane, lijekova, higijene, previjanja, liječnika i ostalog. Odgovorila sam protupitanjem: "Što radite svako poslije podne od 14 sati pa do večere?" Odgovorio je: "Prazan hod – drijemanje, koji telefonski razgovor, uglavnom dosadno i prazno." E, vidite, rekoh, u tu prazninu upada volonter – opisala je profesorica i drugi slučaj svog volontiranja.
A što volonter konkretno radi, ovisi o samom bolesniku i njegovoj želji, pojašnjava. Nekome čita knjigu, novine, Bibliju, netko više voli razgovor i prepričavanje svakodnevnih događaja, netko želi prošetati, netko zajedničku molitvu, dodir ruke, osmijeh, prisutnost u šutnji, pogotovo ako trpi bolove... Oni su nakon prvog susreta dogovorili još jedan način druženja – telefonski razgovor između 10 i 11 navečer. Volio je slušati kako je ona provela dan, a ona je voljela to nekome ispričati. Kad se gospodin H. vratio kući, bližio se Božić pa mu je gđa Antonija uz mandarine donijela i božićnu zvijezdu s malim anđelom. Bio je jako radostan i pričljiv. Zanimalo ga je kako je u gradu, a ona mu je opisivala Advent u Zagrebu. Za to vrijeme njegova je domaćica otišla u apoteku i obavljala kupovinu.
Nakon Nove godine, gospodin H. nije se osjećao dobro. – Nije bio voljan za razgovor, ali me zamolio da sjednem kraj njega. Povremeno sam ga pomilovala po ruci i vidjela da osjeća moju prisutnost. Tako smo komunicirali šuteći oko sat vremena, a onda je gospođa S. rekla da će gospodin malo odspavati prije večere. Išla sam dobar dio puta pješice da ne bih plakala u tramvaju. Bilo mi je jasno da će sutra opet u bolnicu – ispričala je. Bio je to njihov zadnji susret. Dva tjedna kasnije, gospodina H. ispratili su na Mirogoju.
Svaka je priča volontera i palijativnih pacijenata jedinstveno iskustvo koje je svakog od njih oplemenilo. I volonterku Dragicu Kipson, koja je s dementnim gospodinom šetala po stanu, pomagala mu kad je trebalo tražiti miješalicu kako bi ožbukao zid, skupljati drva ili pak u nekom drugom naumu koji je on u svojoj dezorijentiranosti iznio. Sve su to "radili" u kući bez pribora i alata, a ona je podržavala gospodina u njegovoj priči da bude zadovoljan i da se ne uzrujava. Za to vrijeme je član obitelji, koji se inače brine za gospodina, imao vremena otići liječniku.
– U kratkom vremenu u kojem sam poznavala gospođu A. puno toga upečatljivog i važnog ostalo mi je u sjećanju. Rekla mi je da je puno radila i da je željela pjevati u zboru, ali joj se to nije ostvarilo. Zato mislim da ponekad treba stati, osvrnuti se oko sebe, vidjeti onoga pored sebe koji je u nekoj potrebi, ne treba to uvijek biti neko veliko djelo, ponekad je samo potreban osmijeh, nekad stisak ruke, nekad neka utješna riječ, nekad podrška, nekad zagrljaj… Sve su to male sitnice, a tako snažne i bitne u nekom trenutku. Vi, dragi moji, koji lijepo pjevate ili imate neki drugi talent, učinite sada nešto da vam na kraju života ne ostane praznina i neka mala neostvarena želja koju si sada možete ostvariti jer, htjeli mi to ili ne, ovaj život prođe u trenu – poručuje D. Kipson.
Obitelji palijativno bolesnih svjedoče o neprocjenjivoj ulozi volontera. Korisnica Nataša zahvalna je jer joj je Ana pomagala u njegovanju bolesnih roditelja. – Kad su mi predložili pomoć volontera, malo je reći da sam bila prilično sumnjičava; ma kakvi volonteri, što će mi oni pomoći? Ali dogodili ste se vi i, kako to obično biva, gdje najmanje očekuješ, najviše dobiješ. No kada netko spozna vrijednost i pomoć koju dobiva od vas, shvati da na ovom svijetu još ima dobrote i ljubavi, a dok toga ima postoji i nada za sve nas. Kažu da volontirati znači besplatno služiti i tu zastajem, razmišljam – besplatno služiti – kome, zašto, zbog čega?! Besplatno služiti – kako su to velike riječi u današnjem društvu, kad se sve, ali baš sve naplaćuje. I tek tada kad razmotrim to značenje besplatnog služenja, shvatim koliko je tu volje, želje i ljubavi utkano u vaš rad – poručuje.
Đuro Kašovski uvidio je što znači pomoć ove vrste pa je i sam postao volonter nakon što je sa suprugom prošao najteže trenutke u životu, njezine zadnje dane. – To mi je teže palo nego ratni dani '91. u Vukovaru i kad sam završio u logoru. '91. je bila moja odluka da ću ostati u Vukovaru, a ovo sa suprugom je došlo iznenada, nenajavljeno i sa spoznajom da joj je ostalo šest mjeseci, možda godinu dana života, kad sam joj htio pomoći na svaki mogući način i život dati za nju, ali to nije bilo moguće – ispričao je gospodin Đuro. Palijativu i La Vernu im je preporučio onkolog, Od palijativnog tima naučio je davati injekcije, inhaliranja i aspiriranja, koje sonde koristiti za prehranu, kako pripremati hranu... Volontere La Verne zvao je da im pomognu oko transporta u bolnicu na kontrolu ili za povremeni izlazak iz stana, budući da je 24 sata bio uz bolesnu suprugu.
– Kad sam išao nešto obaviti, bio sam siguran da supruzi neće ništa faliti ili trebati jer je volonterka s njom. Supruga se mogla s njom opustiti i u molitvi što joj je puno značilo jer je bila vjernica. U palijativnoj skrbi vidio sam jedan humani čin, kad vam netko dolazi doma i pomaže u najtežim trenucima tvog života, kada ste zatečeni u neznanju kako skrbiti za bolesnika. Smatram da bi pomoglo da se palijativa upotpuni s još više timova i volontera. Za mene se to pokazalo kao izuzetna pomoć – iskren je ovaj veteran. – Nakon gubitka supruge osjećao sam se usamljeno. Zato sam odlučio pridružiti se La Verni kao volonter kako bi uzvratio na pruženoj pomoći i zato što razumijem kroz kakvu borbu prolaze ljudi koji se brinu za nekoga – kaže. Obavlja razne popravke i montaže kreveta, invalidskih kolica, pomagala i slično, budući da se razumije u to, a taj ga rad, kaže, ispunjava zadovoljstvom i sretan je što može nekome pomoći u teškim trenucima.
Da bi netko postao volonter u palijativnoj skrbi, ponajprije treba biti spreman darovati ljubav i pažnju bližnjemu, kaže Blaženka Eror Matić, predsjednica La Verne. – Pod pojmom "bližnji" u La Verni se vode kršćanskim stavom da je to svaki čovjek, najčešće potpuno nepoznat (su)građanin kojemu je potrebna podrška na kraju njegova života. Volontiranje u palijativnoj skrbi je zahtjevno, no La Vernini volonteri su educirani. Stručnjaci u udruzi prate njihov angažman te im osiguravaju stručnu i ljudsku podršku, motiviraju ih i pomažu im prolaziti kroz periode u kojima nose dio tereta najtežih razdoblja života korisnika – kaže Blaženka Eror Matić. Bez volontera, dodaje, nema cjelovite palijativne skrbi jer suosjećajnost i vrijeme darovano palijativnom bolesniku i njegovoj obitelji, lijek su za ono emocionalno i duhovno u svakom čovjeku.
Resursi u hrvatskoj palijativi nedostatni su, kako za skrb u kući bolesnika tako i u ustanovama. Nedostaje educiranih profesionalaca i volontera kao i smještajnih kapaciteta, a promjene se događaju presporo. Sustav zdravstva i socijalne skrbi nisu povezani, a ta suradnja je neophodna da bi palijativna skrb bila pravovremena i cjelovita. Vrlo je mali broj volontera uključenih u skrb za palijativne bolesnike – evidentirano ih je manje od 300. Kako su organizatori volontera uglavnom organizacije civilnog društva, bitan preduvjet za jačanje volontera je i izdašnije, kontinuirano i sigurnije financiranje.
>>> FOTO Počela je božićna čarolija diljem Hrvatske: Evo kako izgleda advent diljem Hrvatske
