Naslovnica Vijesti Svijet

Objavljujemo rijetki intervju Mire Marković za života u Moskvi: Pa što ja da se izvinjavam?

Sjedim, slušam i gledam nešto što mi se čini kao povampirena reakcija osobe koja je, očito, i dan-danas u sukobu s činjenicama i stvarnošću, toliko da o njima ne može ni polemizirati.
15. travnja 2019. u 11:37 27 komentara 10239 prikaza
Pogledajte galeriju 1/8

Mira Marković (77), udovica Slobodana Miloševića, preminula je jučer u Rusiji. Marković je napustila Srbiju 2003. godine te je otišla u Rusiju gdje je dobila politički azil.

U 77. godini Preminula Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića

Novinar Večernjeg lista Tomislav Krasnec razgovarao je s Mirom Marković 2011. godine u kavani Čehov u središtu Moskve. Bio je to jedini pravi intervju kojeg je Marković dala dok se skrivala u Moskvi.

U nastavku vam donosimo intervju koji je objavljen u Obzoru 2011. godine:

Glas joj je isti, kao u djevojčice, unatoč tome što će u srpnju napuniti 69 godina. I frizura joj je ista, samo što joj kosa više nije crne nego pepeljasto plave boje. Mirjana Marković, udovica Slobodana Miloševića, sjedi preko puta mene za stolom kavane Čehov u središtu Moskve. Razgovaramo drugi dan zaredom.  

 | Autor :

Krenuli smo oprezno, razgovorom o njezinu životu u izbjeglištvu u Rusiji, o tome koliko joj nedostaje Beograd, o tome čime se bavi, što čita, što piše, čemu se nada… To je bilo jučer. Ali danas, drugog dana intervjua, vrijeme je da postavim neka povijesno važna pitanja. Ni sam ne znam kako će na njih reagirati. Jučer, odmah čim smo se upoznali, naglasila je da o nekim stvarima ne želi razgovarati. Ali, kako prešutjeti činjenicu da je njezin muž Slobodan Milošević bio prvi predsjednik u povijesti koji je izveden pred jedan međunarodni kazneni sud? Iskreno me zanima kako na tu činjenicu danas gleda njegova udovica koja mu nije bila samo životna, nego i politička partnerica: zastupala je, naime, istu politiku kao i Milošević.

"Ja o tome neću da govorim", kaže Mirjana Marković na pitanje o Haagu. "Molim vas, preskočite to. Možete me pitati o političkim, civilizacijskim, istorijskim, evropskim, svetskim prilikama."

Oluja MEMOARI Mira Marković: Srpske vlasti u RS Krajini znale su točan dan i sat kad će početi Oluja

"Smijem li vas pitati sljedeće pitanje", oprezno se približavam temi koja se, zbog univerzalne pravde, ne može izbjeći. "Jučer sam vam spomenuo kako se Radio-televizija Srbije ispričala za govor mržnje. Već neko vrijeme svjedočimo da se predsjednici Srbije, pa sada i Hrvatske, ispričavaju. Odnosno - da se izrazim da me bolje razumijete - 'izvinjavaju' se za zlo koje je netko nekom počinio tijekom 1990-ih. Imate li Vi potrebu - ne kažem možda Vi osobno, ali bili ste supruga predsjednika Srbije i Jugoslavije - od ikoga danas zatražiti oprost?"

Svjesno sam ovo pitanje postavio dovoljno široko, a opet dovoljno precizno. Mirjana Marković sluša cijelo pitanje mirno me gledajući u oči. Ali napetost raste. Ovo je pitanje za nju toliko neugodno da će, zapravo, označiti i kraj našeg razgovora. Reakcija koja je uslijedila srušila je svu komunikaciju.

"Šta?", u čuđenju pita Mira Marković.

"Od ikoga zatražiti oprost. 'Izviniti' se bilo kome", ponavljam to pitanje rječju za koju vjerujem da će je najbolje razumjeti.

 | Autor :

"'Ko da se izvine?"

"Vi. Imate li potrebu", pitam ponovo.

"Ja?! Pa što JA da se izvinjavam, pobogu. Šta pričate bez veze. Molim vas, imate dest mojih knjiga na tu temu. JA sam se zalagala za Jugoslaviju, bila protiv rata, MENI treba da se izvinu oni koji su… Čak i Vi sada koji se niste obavestili kad ste došli sa mnom da razgovarate. Deset knjiga je objavljeno na tu temu. Kako ja da se izvinjavam, molim vas?"

"Mislite li da bi se itko trebao ispričavati za politiku Slobodana Miloševića?", pitam i dalje.

Slavko Ćuruvija atentat na novinara Ubojstvo Slavka Ćuruvije tražila je Mira Marković

"Ne, ja o toj politici imam najbolje mišljenje. Izvinite molim vas, razgovarate sa mnom."

"Kažem, i danas se predsjednici ispričavaju…"

"Oni koje su doveli na vlast oni koji su izazvali rat u Jugoslaviji", Mirjana Marković sad je već potpuno iziritirana mojim pitanjima.

"Boris Tadić?"

"Znate šta, nemojte tako da razgovaramo, molim vas. Prosto sam vam skrenula na to pažnju juče. Na taj način ne možete sa mnom da razgovarate."

"Oprostite", inzistiram, "to je, po meni, bitno pitanje."

"Ali ja vam kažem da neću da razgovaram o tome. Ja o politici koju je vodila vlast u Srbiji od 1990. do 2000. mislim da je dostojanstvena politika, istorijski opravdana, u interesu srpskog naroda i u interesu svih naroda koji su živeli u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ne očekujete valjda od mene da se složim sa svojim političkim nesagovornicima i neistomišljenicima. Ja sam bila protiv toga da se Jugoslavija raspadne, da se vodi rat. Ja sam mislilila da Južni Sloveni trebaju da žive i mogu da žive zajedno u jednoj zemlji. Da nesporazume koje imaju mogu da otklone mirnim putem. Da nikakvi sukobi, čak ni verbalni, nisu neophodni, a pogotovo ne nasilje. Ako ste došli da razgovarate sa mnom, onda ste verovatno, izvinjavam se, morali da se informišete šta sam o tome napisala. Hiljadu stranica sam o tome objavila. Ako me neki glas prati u ovoj deceniji i onoj pre nje, onda je to glas za Jugoslaviju, za mir. I mislim da su našu državu rasturili međunarodni faktori koji su u obračunu sa zemljama istočne Evrope i nas hteli da likvidiraju kao jednu zemlju koja je bila obrazac Evrope za život u 21. veku. To je moje mišljenje. I kraj."

mira marković Miloševićeva supruga Mira Marković: Priče o iznesenim milijardama u Rusiju su besmislice

"Ja razumijem da ste željeli da narodi bivše Jugoslavije žive u jednoj državi, ali što u ono trenutku kad su sami ti narodi prestali to željeti?", pitam.

"Pa dobro, prestali su da žive, pa šta? Hrvatska i Slovenija nisu više htele da žive tu i nisu živele. A ja imam pravo da i sada mislim da je to greška. To je moj pogled na prošlost i na budućnost."

"Da, ali u tom trenutku su na te narode krenuli tenkovi koji su ih silom htjeli zadržati u Jugoslaviji…", pokušavam vratiti u razgovor povijesno činjenični kontekst.

"Izvinite, molim vas, to nije tačno. Ja ne mogu tako razgovarati. I zašto bih ja sa Vama sad… To su tako niski udarci. Nije korektno", Mirjana Marković opet prelazi u ljutnju.

Sjedim, slušam i gledam nešto što mi se čini kao povampirena reakcija osobe koja je, očito, i dan-danas u sukobu s činjenicama i stvarnošću, toliko da o njima ne može ni polemizirati. Mora da je udovica Slobodana Miloševića također pomislila da u kavani Čehov, u centru Moskve, vodi intervju s vampirom. Toliku su joj neugodu izazvala ova novinarska pitanja da je u više navrata ponavljala: "šta hoćete na silu da me naterate?" ili, u trenutku snažne ljutnje, "ne možete Vi da mi vadite oči što mislim tako kako mislim". 

"Dvadeset i više godina sedela sam s beskrajnim novinarima, i u Aziji, i u Evropi, i na Zapadu. I nisam imala jedan tako netrpeljiv i ružan kontakt. Vi ste najbezobrazniji novinar s kojim sam ja ikad razgovarala", počastila me u jednom trenutku Mira Marković.

A sve je počelo tako lijepo kad smo se, dan ranije, prvi put upoznali. Prije no što sam krenuo iz Zagreba za Moskvu, rekli su mi da gospođa Marković obožava Kraševe "Fontana ledene kocke" pa sam joj ih donio na dar. I prvi i drugi dan intervjua. Ona je meni prvi dan darovala svoju knjigu "Destierrada e imperdida (prognana i neizgubljena)", a drugi dan knjigu Slobodana Miloševića "Lavovska borba".

"Ledene kocke za ledenu damu", pomislio sam kad sam ostao sjediti sam za stolom u "Čehovu", čekajući da platim račun, nakon što je Mirjana Marković već uvrijeđeno napustila kavanu. 

"Gospodine", čujem uto glas sa susjednog stola, "što se dogodilo, gledao sam vaš razgovor. Oprostite, ali zainteresiralo me. Tko je ta gospođa?". Nepoznati čovjek upleo se u ovu našu priču i kao da je donio dar s neba: svojim mobitelom je snimio nekoliko fotografija. Mirjana Marković, inače, rezolutno je odbijala mogućnost da je uslikam. Umjesto toga, sama je donijela sliku za koju je rekla da je možemo objaviti uz intervju. 

Slobodan Milošević Piramida zla u Srbiji Sloba i Mira preko Državne sigurnosti ubijali su svoje protivnike

Slika koju mi je predala za stolom u Čehovu je mala crno-bijela potretna fotografija za dokument, koja možda više priliči da se objavi na web stranici Interpola, a ne u jednim dnevnim novinama. Ali nije imalo smisla izreći takav jedan komentar osobi koja je očito i u sukobu s faktografijom objavljenom na www.interpol.com (gdje na potjernici za Mirjanom Marković, koju je izdao sud u Srbiji, stoji jedna prastara slika otprije 30 ili više godina). Interpolova tjeralica, sudski proces u Srbiji zbog stana dodijeljenog dadilji, i istraga zbog ubojstva Ivana Stambolića bili su teme o kojima nije željela razgovarati. 

-- 

Kad Mira Marković govori o Srbiji, ona ne navodi ime zemlje. "Pravo da vam kažem, ne znam kako da nazovem tu zemlju", kaže. "Izbegavam da joj upotrebim ime. U poslednje vreme uvek kažem 'moja zemlja'".

Kad je otišla iz te zemlje, u veljači 2003., ona se još zvala Jugoslavija (Savezna Republika Jugoslavija), kasnije je postala Srbija i Crna Gora, a danas samo Srbija. Ne sviđa joj se ta činjenica.

"Jugoslavija je prestala da postoji, a onaj deo koji je od nje ostao zove se Srbija. Međutim, ja ne raspolažem sposobnostima potrebnim da se prilagodim toj promeni. Pravo da vam kažem, nemam ni nameru da učinim napor da se u tom smislu prilagođavam toj promeni."

Tako je počeo naš razgovor prvog dana - o zemlji koja ne postoji i zemlji čije ime Mira ne spominje uzalud. Susreli smo se u restoranu "Gubernatorski", skrivenom u uličici iza moskovske gradske vijećnice. Mirjana Marković ušetala je sporim korakom. Tiho je pričala kako joj nedostaje Beograd. To je osjećaj s kojim živi već 8 godina u izgnantsvu. Kako je živjeti s tim osjećajem?

 | Autor :

"Verovatno moj život olakšava izvesna nada da će se nešto promeniti i da ću jednom da se vratim tamo. Ali, kako vreme prolazi, sve mi se čini da je ta mogućnost sve manja. A nekad, samo ponekad čini mi se da ja uskoro neću ni želeti da se vratim."

Mira Marković prati što se događa u njezinoj zemlji. Kaže da čita novine, koje dobija "s vremena na vreme". Ja je pitam čita li novine i na Internetu, a ona kaže da ne. "Ne umem da čitam preko Interneta". U svojoj kući u Moskvi može gledati beogradsku televiziju, ali kaže da je ne gleda. Vijesti na TV-u gleda ujutro. 

"Večernje vesti ne gledam jer bi me verovatno spopala neka tuga. Večernje vesti sam uvek sa nekim komentarisala, a pošto sad najčešće nemam sa kim da ih komentarišem, onda ih i ne gledam", kaže. 

Pitam gdje je njezin sin Marko, koji je Srbiju napustio još prije nje, mediji navode - 2000. godine. "Marka viđam i čujem. Sada nije u Moskvi. Još uvek je lep", kaže Mira Marković.

Slobodan Milošević KĆI AUTOKRATA Miloševićeva kći nakon 18 godina šutnje: Nikad se neću vratiti u Srbiju

Pričamo o Moskvi. Ona priznaje da se davno, u mladosti, intelektualno formirala velikim dijelom na ruskoj književnosti i na ruskoj povijesti 20. stoljeća. Zato i kaže: "Nisam ja ovde baš tako daleko od mesta na kome sam živela. Ne mislim u teritorijalnom smislu, nego u duhovnom i intelektualnom." Intelektualno je, dakle, Moskvu i Rusiju zavoljela još kao gimnazijalka. "Sve sam ruske pisce pročitala do studija", kaže. 

Ali sadašnji život u izbjeglištvu u Moskvi dao joj je priliku da taj grad i tu zemlju upozna na jedan drugi način. "Ja sam ovaj grad u velikoj meri personalizovala", kaže, "Kad idem kroz grad, uhvatim samu sebe kako kažem: evo ovde sam kupila sandale… evo ovde sam ručala… ovde sam pokisla, ovde mi je bilo hladno…"

Vrijeme u Moskvi provodi čitajući i, narvano, pišući svoje knjige. Objavila je pet knjiga otkako je Slobodan Milošević uhapšen. Tri otkako je umro. A čita sve, pa i filozofske i povijesne knjige, koje, kako kaže, ranije nije imala vremena čitati. Čak i detektivske romane, koje su, kaže, u njenoj kući ranije čitali samo muž i sin. Pitam je čita li recentnu srpsku, hrvatsku ili bosansku književnost.

"Čitam, ali dojmilo me nije ništa. To jest, vrlo me je dojmilo to što je to takva jedna degradacija u misaonom, u duhovnom, da ne kažem umetničkom smislu. Ja ne vidim umetnost uopšte u literaturi, ne mislim samo kod nas na Balkanu, nego uopšte. Prosto je naišla takva sezona. Mislim da je došlo do stagnacije u korpusu humanističkih nauka i umetnosti u savremenom svetu."

Dugo tako priča Mirjana Marković o humanističkim naukama, gdje se osjeća kao na domaćem terenu jer ona je profesor sociologije. Čini se kao da o toj temi može pričati satima. Smatra da su intelektualci i humanistički znanstvenici previše obazrivi, da su moralne kukavice jer nemaju hrabrosti analizirati sadašnjost i procijeniti budućnost. "Izvinite, ne znam, to verovatno neće biti interesantno za vaše novine. Ja sam preseriozna, što bi rekli Rusi", kaže Mira u jednom trenuku, ali ja je molim da nastavi dalje. 

Zanimljivo ju je slušati kako govori o arapskim revolucijama. Slaže se sa mnom da je u osnovi svih tih pobuna želja običnih građana da žive slobodno. A kad joj spomenem da sam u Egiptu vidio kako ljudi koji su rušili Mubaraka inspiraciju traže u pokretu "Otpor" koji je 5. oktobra 2000. srušio Slobodana Miloševića, naš razgovor iz teoretskog prelazi u konkretan, privatan. "Zaista", pitam, "kako se osjećate kad vidite da je revolucija koja je srušila vašeg muža uzor za mnoge današnje revolucije u svijetu?"

Srbija policija Ubili ga ispred kuće Obračun u Beogradu: Smaknut Miloševićev odvjetnik Ognjanović

"Pa ti ljudi (kojima je 5. oktobar uzor, op.a.) verovatno ne znaju da je iza tog procesa stajala velika investicija iz Washingtona. William Montgomery je nedavno rekao da je za rušenje Miloševića potrošeno preko 100 miliona dolara. I rekao je gde su investirali: u političke partije, u medije, u neke intelektualce, u onaj takozvani Otpor, i u nešto privrednih subjekata. A onda su to isto primenili na Gruziju, na Ukrajinu… E, pa to vam je taj imperijalni kolonijalizam. Ili ćete da ličite na nas, da se ponašate kako mi mislimo da trebate da se ponašate - a motiv za to moje mišljenje je moj interes - ili vas neće biti. Kraj. Pa to oni kažu! Pa nisam ja sad otkrila Ameriku. Nego problem je što ljudi ne čitaju Washington Post. Ovo što ja pričam pričaju i oni. Oni ne kriju."

Po Miri Marković, svijetom vlada imperijalni kolonijalizam koji je pobjedu u hladnom ratu iskoristio da nastavi, kroz globalizaciju, nametati svoj ekonomski, strateški i svaki drugi interes svima drugima na planeti. Bombardiranje Srbije za nju je bio primjer toga imperijalnog kolonijalizma. Nemojte joj slučajno reći da je bombardiranje Srbije bila intervencija koja je spriječila da se genocid u režiji njezina supruga Slobodana Miloševića, nakon Hrvatske i BiH, ponovi i na Kosovu. Takav stav odvest će vas u konfrontaciju u kojoj će Mira Marković odbijati svaki daljnji razgovor. 

 | Autor :

"Ja nemam nameru da razmenjujem argumente. Vi niste meni sugovornik. Vi meni postavljate pitanja, ja na njih odgovaram, Vi ste dužni kao novinar da ih zabeležite i da ih prenesete… I to je kraj. Nismo mi partneri koji su seli da razgovaraju. Nije ovo debatni klub", objašnjava mi. 

-----

“Kakav je to heroizam”, pita me Mira Marković u jednom trenutku našeg razgovora u moskovskoj kavani Čehov, “kad 19 najjačih zemalja, koje raspolažu najvećim dostignućima vojne tehnike, odluče da bombarduju jednu malu, sankcijama iscrpljenu zemlju punu izbeglica, zemlju koja samo brani svoj teritorijalni integritet?”

Dok slušam to pitanje, pitam se je li moguće. Je li moguće da ga udovica Slobodana Miloševića postavlja, a da ne vidi nikakvu paralelu s događajima 1991. i 1992., da vidi povijesni kontekst u kojem postoji u uzrok i posljedica.

“Oprostite”, uzvraćam proptupitanjem, “ali kakav je to heroizam kad vojna sila poput JNA krene na jedan nenaoružan grad kao što je Vukovar. Dajem vam isti primjer kakav ste i vi naveli, samo što se Vukovar dogodio ‘91., a ovo ‘99. godine”, pitam.

Mira Marković: Milošević i Tuđman nisu imali tajne dogovore o ratu i podjeli BiH

“Nije isti primer. Jugoslovenska armija je branila teritoriju zemlje što je po Ustavu dužna da radi…”, odgovara Mira Marković.

“Branila tako da je pacijente iz bolnice ubijala na masovnim stratištima?”

“Znate šta, zaista ne možemo tako… To je neprimereno”, već se ljuti Miloševićeva udovica.

“Ali to je činjenica”, ne razumijem tu ljutnju jer ako bi se netko već trebao ljutiti, to bih mogao biti ja, koji sam rođen u Vukovaru.

“Pa dobro, jel vi možete da razumete da ja ne želim tako da razgovaram.”

“Razumijem, ali…”

“Taj pristup je ružan, neprincipijelan…”

“Nije ružan, civilizacijski je. Human je…”

“Nije civilizacijski ako vam ja kažem da neću o tome.”

“U redu ako nećete. Ali ne sporite da je to tako?”

“Sporim.”

“Sporite?”

Apsolutno!”

“Zato bih onda baš volio da razgovaramo.”

“Ne, zaista neću da razgovaram.”

Tu zastajem, nije mi jasno: ona negira zločin na Ovčari, a ne želi to uopće obrazložiti. Oboje napeto šutimo tridesetak sekundi.

“Što predlažete?”, zbunjeno pitam.

“Pa htela bih ovo da izbrišete. Šta ćete i to da objavite?”

Zar ne bismo smjeli?

Ena Begović davor ivanković Vučićeva Srbija stopama Miloševića, i Ena Begović postala srpska glumica

 | Autor :

--

Kako bi izgledao vaš život da nije bilo Haškog suda, pitam Mirjanu Marković usred našeg razgovora koji smo vodili prvog dana.

"Pa savršeno bi izgledao. Savršeno. Jedva smo čekali da Slobodanu prođe mandat", odgovara ona. Na trenutak je zbunjena jer joj, valjda, nitko nije postavio takvo pitanje

"On bi vjerojatno još bio živ?", pitam.

"Zašto ne bi bio živ? Kao što sam ja živa… Bio je zdrav i, onako, prilično zgodan."

Mirjana Marković raznježi se kad priča o Slobodanu Miloševiću. U razgovoru dolazimo do njegova života u haaškog pritvoru, a njoj se u glasu osjeća razdraganosti dok ovo priča: "U zatvoru je bio - ah, kako da vam kažem - apsolutno predmet velike srdačnosti. Tople i iskrene. Ja sam to gledala tri godine."

Poznato je da su i Hrvati pritvoreni u Scheveningenu razvili određeno poštovanje prema Slobodanu Miloševiću. General Ante Gotovina, kojemu je Slobo darovao džemper kad je Gotovina stigao u pritvor, pridružio se objavljivanju osmrtnice u kojoj se od Miloševića oprostio kao od "haškog suborca".

"Svi su ga voleli. Prosto su ga voleli. On je jedan dobar čovek", kaže Mirjana Marković i nastavlja govoriti o Miloševiću u prezentu. "On ima elemente jedne snažne karizmatičnosti s kojom se čovek prosto rodi. To čovek ne postane. Karizmatan čovek se rodi jednom u veku. On prosto emituje potrebu da ga volite…" Tu se djevojački glas Mirjane Marković još više razdraži. Ona zaista voli tog čovjeka, i zaista je uvjerena da ga je volio svatko dobronamjeran tko ga je upoznao.

Knjige i članci o bračnom paru Milošević gotovo uvijek spominju da je Mira Marković presudno utjecala na mnoge političke poteze Slobodana Miloševića. Mediji na Zapadu često su je opisivali kao srpsku lady Machbeth. Često se citira kako je Mira Marković davno, kad je Milošević služio vojni rok u Zadru, u šetnji uz more rekla svome Slobi da će jednog dana biti kao Tito. Pitam je je li to točno, a ona to vrlo iskreno demantira. Točno se sjeća dana kad je iz Beograda putovala u Zadar. Presjedala je s vlaka na autobuse nekoliko puta. Bila je zima. Bura je puhala dok su šetali uz more, njen vojnik i ona. Ni na što drugo nije mislila osim na zimu. 

"Ma kakav Tito", kaže mi, "jedino važno što sam tada rekla Slobodanu bilo je da će, kad se vrati iz vojske, morati da mi kupi jedan plavi kaput."

Zanima me koliko je istine u tome da je Mira Marković utjecala na Slobodana Miloševića. 

Slobodan Milošević Socijalisti u akciji Žele spomenik Slobodanu Miloševiću u srcu Beograda

"Znate, nemojte da se ljutite, to je dosta banalno pitanje. Kako očekujete od dvoje ljudi koji su intelektualci, politički angažovani od mladosti, koji su celi život proveli zajedno, da ne uteču jedno na drugo. Utecala sam ja na njega i on na mene. I, uopšte, ja na svoje drugove utečem, i oni na mene. I ja na Vas sada utičem, i Vi na mene. Kad bih ja na to pitanje odgovorila 'ne, apsolutno nisam utecala', to bi bilo prenemaganje. Nedolično bi bilo da drugačije kažem, nego ovako."

Činjenica je da su Mira Marković i Slobodan Milošević bili vrlo povezani ljubavno, životno i ideološki. Zajedno su od njegove 17., njezine 16. godine. Odnosno, bili su zajedno dok on nije odveden prvo u beogradski zatvor, a onda u Haag, gdje ga je Mira Marković prve tri godine posjećivala, ali onda je i sama postala predmet istraga u Srbiju, pa više nije mogla slobodno putovati. 

Mira Marković vjeruje da je progon nje i njihove djece, Marka i Marije, namjerno organiziran kako bi se naškodilo Miloševiću.

"U strukturi elemenata koji su doveli do njegove smrti, osim toga što je mnogo radio i što je bio veoma bolestan, odlučujuću ulogu imalo je i to što nije mogao da viđa mene i decu. Taj progon je namerno smišljen da bi doveli u pitanje njegovu odbranu i njegovo zdravlje. Odbranu nisu doveli u pitanje, tu je bilo 1:0 za njega, zato su morali da ga ubiju pred sam kraj suđenja."

Mira Marković uvjerena je da je njezin suprug briljirao braneći se u Haagu. "Kažu da je izveden pred haški sud, ali znate šta: haški sud je izveden pred njega. Pa to smo svi videli. Što se sad šalimo?! Verovali su da će ga u zatvoru slomiti, da će pred sud izaći jedan demontirani čovek. Pa kako se ponašao? Kao da otvara Olimpijske igre! Bio je apsolutno superioran i tako se držao do poslednjeg dana."

Svjedoci optužbe za Mirjanu Marković pokazali su se kao "ucenjeni, uplašeni, ili su prosto bili barabe". Da bi to dokazala, prepričava kako je s Montgomeryjem u Beogradu jednom komentirala svjedočenje nekih Albanaca. "Pa da, smejali smo se zajedno nekim Albancima koji tako smešno lažu, tako naivno." Mira Marković citira tužitelja Geoffreya Nicea koji je "rekao da je Milošević umro nevin, da nisu imali elemente za njegovu odgovornost". 

"Optužnica je bila ogromna, a on ju je prosto rasturio", kaže Mira Marković.

Zato vjeruje da su Slobodana Miloševića namjerno otrovali lijekovima. Kad je umro, Mira nije imala priliku ni da mu dođe na grob. Slobo je sahranjen pod okriljem noći u dvorištu rodne kuće u Požarevcu. Mediji su tih dana pisali kako je Mira željela da bude sahranjen u Moskvi. 

"Ne", demantira to u našem razgovoru, "on je sahranjen tamo gde je želeo. Nisam imala namere da bude sahranjen na drugom mestu, nego tamo. Ali, kad su požurili da se obrukaju, ja sam ih pustila. Zašto su se tamo toliko angažovali oko toga gde ne može da bude sahranjen. Obrukali su se za celu budućnost. Vlasti u Beogradu, na njih mislim."

Vidim joj na licu da joj je sigurno bilo vrlo teško što nije mogla biti iznad Slobinog groba. Njezino oproštajno pismo čitali su drugi. Ali vidim da joj je i vrlo drago što je sahrana bila prilika da se njezini politički neistomišljenici obrukaju.

Mira Marković demantirala Mira Marković: Moj sin Marko nije bolestan

--

"Donela sam vam nešto da vas iznenadim", govori Mira Marković čim sjedamo za stol kavane Čehov, drugog dana našeg razgovora. Predlažem da odmah pogledam što je to, ali ona odlaže najlonsku vrećicu i kaže da će mi pokazati kasnije. "Da vas iznenadim", ponavlja. 

Otprilike pola sata kasnije, usred našeg razgovora koji je već postao težak zbog moje upornosti da postavim bitna pitanja i njezina odbijanja da na njih odgovara, ona vadi iznenađenje iz vrećice.

To je knjiga, iz koje će mi, kaže, nešto pročitati: paralelni intervju s njom i Stipom Mesićem, koji je u jednom beogradskom tjedniku objavljen u ožujku 1991. godine. 

"Mesić i ja se nismo fizički videli, nego su nam poslana ista pitanja, na koja smo odgovarali. Pročitat ću vam jedno pitanje zajedno s mojim i njegovim odgovorom", kaže mi Mira Marković.

Pitanje je bilo: hoće li u Jugoslaviji doći do građanskog rata? 

Gospođa Marković čita svoj, a zatim Mesićev odgovor (njegov se trudi čitati kako je i napisan, na ijekavici, što joj izaziva primjetan napor, ali ijekavica joj, rekao bih, dobro stoji). Ukratko, njezin je odgovor tada, u ožujku 1991., bio da je rat već počeo, samo što još nije oružani, nego informativni, ali i oružani će uskoro, jer taj informativni razara um, i tako dalje, i tako dalje. Mesić je odgovorio da je uvjeren da građanskog rata neće biti, da su sve prijetnje ratom popravljanje pozicija uoči dogovora, da rata ni ne može biti jer smo mi višenacionalna zemlja i tako dalje.

Ne znam kako je Mira Marković pomislila da bi takav njezin i Mesićev stav iz ožujka 1991. mogli predstavljati iznenađenje, pa sam, da razjasnimo, odmah zamolio: "Smijem li Vam reći svoje mišljenje o tome"?

"Ne intervjuišem ja Vas nego Vi mene", uzvratila je uz smiješak, ali onda ipak dopustila: "Ali, kažite, kažite".

"Pa ja smatram da je Mesićev odgovor konstruktivan, s vjerom u pozitivan razvoj događaja. A vaš odgovor je 'rat je već tu', što je vrlo nekonstruktivan odgovor", komentiram.

 | Autor :

"Što biste Vi rekli, to je realno. U to vreme je harala mržnja", odgovara mi Mira Marković.

"Da, ali da se konstruktivnije govorilo o tj mržnji, pokušalo ju se smiriti, a ne potpaljivati, možda rata ne bi bilo. Upravo takav govor Slobodan Milošević imao je na Gazimestanu…"

"To nije tačno", prekida me Miloševićeva udovica.

"Dopuštate li da vam i ja pročitam jedan citat", pitam u tom trenutku.

"Da".

I tako, citatom na citat, ja čitam izjavu koju je premijer Srbije Zoran Đinđić dao 28. lipnja 2001., a koju sam zapisao na jedan papirić: 

"Poštovani građani Srbije. Pre ravno 12 godina, na isti ovaj dan, na jedan od najvećih srpskih praznika, Vidovdan, Slobodan Milošević je pozvao naš narod da ostvaruje ono što je nazvao 'idealima nebeske Srbije'. To je dovelo do 12 godina ratova, katastrofe i propadanja naše zemlje. Vlada Republike Srbije danas se obvezala da sprovodi ideale zemaljske Srbije. Ne toliko zbog nas, ne toliko zbog naših roditelja, koliko zbog naše dece jer u ovoj odluci mi spašavamo budućnost naše dece. Ja vas molim za razumevanje za ovu tešku, ali jedinu ispravnu odluku u ovom trenutku."

Šutnja. A onda tihi glas Miloševićeve udovice ispred mene: "Šta 'oćete da Vam kažem?"

"Da vam kažem da se, prvo, Slobodan nikad nije zalagao za nebesku Srbiju i nikad taj izraz nije upotrebio, čak mu se rugao. Prva hipoteza je, dakle, netačna. Drugo, Đinđić je, kao što vam se ne sviđa da vam kažem, bio nosilac jedne marionetske politike. Jučer sam vam citirala ovog američkog ambasadora Montgomeryja, a mogla bih da vam citiram i Madelaine Albright, koji objašnjavaju kad su počeli da se organizuju protiv Miloševića. I da su ga rušili zbog toga što im se nije uklopio u njihov koncept razumevanja kako treba da izgleda balkansko poluostrvo i taj deo sveta. Prosto im se suprostavio. Pokušali su da ga ruše pomoću novca koji su investirali u političke partije. Te partije nisu bile opozicione partije, nego su bile finansirane iz inostranstva s ciljem da se taj sistem sruši. I, kad su ga srušili, doveli su na vlast one koje su finansirali. A nije im odgovarao zato što se pobunio protiv kolonijalizma koji su oni nosili sa sobom gde god su stigli."

Pokušavam naglasiti da su razlozi za rušenje Miloševića, pa i za financiranje opozicije, bili drukčiji: da se zaustavi diktator koji je pokrenuo ratove i ubijanja u tri susjedne republike i pokrajine. Ali Mira Marković me upozorava da je "prosto neugledno" da ja tako s njom razgovaram. 

“Vi se ponašate neviteški”, kaže. 

--

Mira Marković živi u jednom nadrealnom svijetu. To je svijet u kojem se miješaju poricanje prošlosti i izgnanstvo u sadašnjosti, želja za objavljivanjem i potreba za skrivanjem. Rado je sa mnom razgovarala o tome je li Tolstoj trebao baciti Anu Karenjinu pod vlak ("Nije smeo da učini taj radikalni korak"), ali neće nikako o tome je li JNA trebala baciti više od 250 pacijenata vukovarske bolnice u masovnu grobnicu na Ovčari (do Srebrenice nismo ni imali prilike doći u razgovoru). 

Rado će podijeliti svoja razmišljanja o rose vinima i crvenim šampanjcima, ali ne i o činjenici da se ime njezinog muža danas u svijetu spominje uglavnom u istom dahu sa Sadamom Huseinom.

Nadao sam se da će jedan otvoreni razgovor pomoći da shvatimo tko je ta osoba, udovica Slobodana Miloševića, i kako danas izgleda njezin svijet. Na mnoga pitanja odbila je odgovoriti. Ali i ta njena reakcija potretira Miru Marković onakvom kakva uistinu jest.

CCC
Must have
Proljetni komadi u kojima ćete izgledati stajliš, a za njih ne morate potrošiti pravo bogatstvo

A1 izdvaja za Vas