U Italiji ima više od 20 utvrda sjedišta templara – kršćanskoga vojnog reda osnovanog 1118. godine nakon Prvoga križarskog rata 1099. – ali do sada ti prvi branitelji hodočasnika na Isusov grob nisu imali muzej. U rujnu prošle godine otvoren je muzej templara u Viterbu, gradu papa, jer, osim što su neki pape ondje i živjeli, tu su onima koji su birali novog poglavara građani prvi put zaključali vrata dok nisu kazali “habemus papam” jer je papina stolica ostala prazna 1006 dana do 1271., što je građanima već išlo na živce. Iz muzeja se može posjetiti podzemni Viterbo (Viterbo Sotterranea), a utemeljitelj je toga izložbenog prostora Sergio Cesarini, s kojim smo proveli dan. Ispod Viterba ima oko sedam kilometara podzemnih tunela koji idu u dubinu do 10 metara. Dakako, nije sve za posjetitelje, samo mali dio je otvoren za publiku, ali i taj mali dio dovoljan je da se može uroniti u daleku povijest.
Prve i prave tunele ispod Viterba počeli su kopati Etrurci (neki povjesničari drže kako su se počeli iskapati prije etrurske ere) pa se može kazati da su podzemni hodnici dugi više od 3000 godina. Etrurci su (nastanjivali su ovo područje između IX. i I. stoljeća prije Krista) tadašnji Viterbo nazivali Surna, a podzemne tunele gradili su kako bi ondje pohranili vodu i tunelima je prenosili na druga mjesta. Bili su nevjerojatni arhitekti i graditelji za ono vrijeme i ondašnju tehnologiju. Rimljani su preuzeli iskustvo Etruraca u gradnji, kao što je primjerice gradnja lukova iznad stupova, a i prvi rimski kraljevi (Rim je osnovan 753. godine prije Krista) bili su Etrurci. Taj stari narod koji su Rimljani ili porazili ili asimilirali živio je na tim prostorima središta Apeninskog poluotoka sjeverno od Rima u miru. Etrurci su bili trgovci, veliki čuvari vode, smatrali su je nužnom za svakodnevni život pa su, osim bunara i podzemnih bazena, gradili i vodovode.
Puni tajnih prolaza
Poslije su se tuneli produžavali, primjerice u srednjem vijeku, ali su služili stanovništvu i kao skrovište u Drugome svjetskom ratu (Viterbo je bio jedan od najbombardiranijih talijanskih gradova poslije 1943. godine). Tuneli se protežu ispod zemlje od povijesnog središta grada izvan gradskih zidina. Ne zna se još ni gdje svi završavaju, a praktički su neka vrsta labirinta i puni tajnih prolaza, odnosno moglo bi se lako u njima izgubiti. Postoji i jedan podzemni hodnik iz etrurskog doba povezan i s izvorom vode, ali koji je vjerojatno korišten za neke vjerske rituale.
Iznad ulaza u podzemni Viterbo nalazi se Muzej templara. Zanimljiv je još jedan detalj iz male dvorane u podzemlju. Tu je u kamenu izdubljen templarski križ. Sergio Cesarini kazao nam je kako to mjesto zrači na poseban način, odašilje neku energiju sličnu onoj koju neki osjete u egipatskim piramidama. Iznad neke vrste oltara ili rupe u zidu koja se nalazi ispod urezanog križa treba ispružiti ruke a da se ne dodirne stijena, zatvoriti oči pa se osjeti neka vrsta energije. Cesarini kaže kako su to mjesto posjetili i neki templari, a i William Sinclair, vođa škotskih templara, obitelji koja je vezana s tim redom od 13. stoljeća, te da se zadržao u meditaciji. Križ je davno urezan i vjerojatno je bilo razloga za to. Možda su se tu, nakon što je njihov red bio zabranjen, okupljali u molitvi.
Osim muzeja, mogu se vidjeti i podzemni prostori, hodnici, pa i križ izdubljen u zidu. Povijest templara govori o njihovu brutalnom kraju zbog pohlepe francuskog kralja Filipa IV. koji ih je počeo progoniti, proglasio ih nelegalnima te ih porazio 1413. godine kako bi se domogao njihova novca. Inače, mala skupina viteza 1118. na čelu s francuskim plemićem Hugom de Payensom osnovala je templarski red. Zadaća im je bila jamčiti vjernicima dolazak u Jeruzalem. Francuski katolički svećenik Bernardo di Chiaravalle je 1128. napisao pravilnik za templare.
Kako su se, uz ostalo, obogatili, a brinuli su se o siromašnim vjerskim turistima? U templarski red ulazili su plemići, a to znači da su imali i posjede i zlato. Mnogi su se zavjetovali da će u slučaju pogibije sve ostaviti redu. Zatim, templari su bili neka vrsta “bankomata”. Kada su hodočasnici kretali iz Francuske, Italije i drugih europskih zemalja, deponirali su templarima novac koji su namjeravali potrošiti na putovanju i za to dobili potvrdu. Kad bi dolazili do utvrda templara s tom su potvrdom mogli zatražiti novac koji im treba na toj postaji. I tako sve do Jeruzalema i natrag. Bilo je i onih koji su na putovanju poginuli pa je njihov novac ostao templarima. U svakom slučaju, znali su kako upravljati novcem. Svi su bili i obrazovani jer su dolazili iz plemićkih obitelji. Znali su i medicinu jer su trebali pomagati bolesnim putnicima, ali i ranjenim ratnicima.
Kaos na bojnom polju
Zanimljivo je vidjeti kirurške instrumente koje su upotrebljavali. Neki nalikuju na današnje.
Zapravo najveće bogatstvo koje su posjedovali bilo je znanje, obrazovanje. To je za skupinu ratnika značilo mnogo. Primjerice, znali su plovilo pretvoriti u pravu ploveću tvrđavu za napad i obranu. Izloženi su modeli tih brodova, kao i modeli tvrđava koje su posjedovali. Tu su i zemljovidi iz onoga doba. Zanimljiva je i priča kako i zašto su odlučili nositi bijeli plašt s crvenim križem. Tijekom Prvoga križarskog rata, kada još nisu nosili plašt i imali pravilnik u pisanom obliku, znalo se dogoditi i da se dvojica templara međusobno napadnu i bilo je i mrtvih iz tzv. prijateljskog oružja. Na bojnom polju, u silini, događali su se i takvi napadi. Odlučili su se ogrnuti bijelim plaštem s crvenim križem kako bi se međusobno prepoznavali, jer to je inače postajalo sve teže. Neki su, primjerice, imali mačeve, posebno sablje, drugačije od drugih. Dakle, bijeli plašt s crvenim križem trebao ih je zaštititi od “prijateljske vatre”. Kaže se kako otad, otprilike, vrijedi uzrečica koju se i danas upotrebljava: Ne pucajte na crveni križ. Odnosno, tada se vjerojatno govorilo ne udaraj mačem na crveni križ.
Papa Eugenije III., koji je napustio Rim i živio u Viterbu, 1145. je godine bulom Militia Dei omogućio je stvaranje reda templara, a bulom Quantum Praedecessores pokrenuo je Drugi križarski rat. Eugenije III. je i predsjedao glavnim sastankom 130 templarskih vitezova u Parizu kojem je na čelu bio Evrard des Barrès te je prihvatio izgled njihove odore s crvenim križem, što su oni već prije usvojili, ali je tada to postao njihov službeni amblem.
Prvi avignonski papa Klement V. živio je u Francuskoj (Lyon, Vienne, Poitiers i Carpentras, pokraj Avignona) i bio je pod utjecajem francuskog kralja Filipa IV., koji je htio uništiti templare. Klement V. ukinuo je templarski red (1307. godine), ali ih nije izopćio kao što je to francuski kralj zvani Lijepi htio i čak i govorio da su izopćeni.
