Kad sam rekao da idem u Vukovar, svi su rekli: “Jesi ti lud, tamo se puca!” – izgovara Željko Ilić Šeki. – Da sam u Sloveniji, branio bih Sloveniju, da sam u Kini, branio bih Kinu. Ja sam ostao u Hrvatskoj i branim svoju Hrvatsku – reći će pak Rankan Čučković. Hrvatski su to branitelji srpske nacionalnosti, a o svojoj ulozi u Domovinskom ratu progovorili su u dokumentarnom filmu “Braća po oružju”. Čučković je i hrvatski ratni vojni invalid, teško ranjen u akciji Oluja.
Redatelj je spomenutog filma Goran Maršalek, scenaristica Tanja Belobrajdić, a producent Dražen Hrženjak. Film je u završnoj fazi, nedavno je objavljen trailer, a premijera je, ciljano, planirana za tridesetu godišnjicu Oluje. Ni krv, ni nacija, nego domovina – jedna je od premisa kojom su se vodili autori.
– Za samostalnost Hrvatske i protiv ideje velike Srbije, koja je i danas vrlo živa, u Domovinskom ratu, rame uz rame sa svojim suborcima Hrvatima, borili su se brojni pripadnici srpske nacionalne manjine. Ipak, o tome koliko je hrvatskih branitelja po nacionalnosti Srba branilo Hrvatsku, koliko ih je pritom poginulo ili nestalo, nema službenih podataka. Neslužbeno se barata brojkama od deset, pa čak i više od dvanaest tisuća branitelja srpske nacionalnosti. U filmu su nositelji priče četiri hrvatska branitelja srpske nacionalnosti iz različitih dijelova Hrvatske, ali ih spominjemo puno više – započinje scenaristica Tanja Belobrajdić.
– U Vukovaru smo, primjerice, snimali Željka Ilića, hrvatskog ratnog vojnog invalida i logoraša srpskih koncentracijskih logora, čije je roditelje na kućnom pragu ubila granata JNA ispaljena iz obližnjeg sela u kojem su većinsko stanovništvo činili pobunjeni Srbi. Za Željka sam čula od sad već preminulog predsjednika Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijela Rehaka, koji je s njim proveo nekoliko mjeseci u samici i svjedočio posebnom “tretmanu” koji je Željko tamo imao jer je odabrao “pogrešnu” stranu, zbog čega je danas u izrazito lošem zdravstvenom stanju. Među ostalim, kazao mi je: “Taj dečko je bio poseban. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je: ‘Vi!’ Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali: ‘Tko ti je ubio roditelje?’, a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja, tvrdoglavo odgovarao: ‘Vi! Vi!’… Iako je bio svjestan kako njegov život doslovno ne vrijedi ništa i kako svaki, pa i najmanji otpor vodi u smrt…” – priča nam ona.
U filmu govore i o ubijenim i nestalim hrvatski braniteljima srpske nacionalnosti koji su branili Vukovar rame uz rame sa svojim suborcima, kako Vukovarcima tako i onima koji su u grad koji je očajnički trebao pomoć došli kao dragovoljci ili pripadnici različitih borbenih postrojbi, od Tigrova do HOS-a. – Preživjeli pripadnici Tigrova s ljubavlju i poštovanjem govorili su o svome suborcu Harllanu Von Bassingeru, za kojeg su četnici mislili da je strani plaćenik, a zapravo je to bio dečko iz zagrebačkih Gajnica, dvadesetogodišnji Srbin Goran Delić, koji je prije rata promijenio ime. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Spominjemo, među ostalim, i Gorana Kitića, Srbina iz Vukovara koji se priključio postrojbi HOS-a, a do veljače 1992. bio je zarobljen u Vukovaru te potom mučki ubijen i vezan uz obalu Dunava u samom centru grada, gdje je danima plutao, kao primjer. Potresna je i priča o Vidu Ivaniću, pripadniku HOS-a, iz Zagreba, iz Kozari putova. Isti dan u Vukovar su otišla tri branitelja, dragovoljca – Ilija Ačkar, katolik, Ohran Merić, musliman, i Vid Ivanić, pravoslavac, sva trojica s istom mišlju i željom, braniti Hrvatsku u Vukovaru. Nakon zarobljavanja te puštanja iz srpskih koncentracijskih logora, kući se vratio samo Ilija Ačkar. Posmrtni ostaci Vida Ivanića danas su pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Tamo je nakon mirne reintegracije Vid ekshumiran iz masovne grobnice, a s obzirom na to da je zarobljen u maskirnoj odori s oznakama HOS-a, smrt mu sigurno nije bila laka – govori scenaristica Belobrajdić.
Nisu lako pronašli adekvatne sugovornike za film, ponajprije zato što se, kaže ona, mnogi branitelji srpske nacionalnosti danas, noseći svoje traume iz rata, ne žele tako deklarirati. – Jedni kažu kako su oni hrvatski pravoslavci, dok drugi ne žele istupati u javnosti iz osobnih razloga. Puno lakše smo pronašli sugovornike, svjedoke vremena i događaja, koji su s poštovanjem govorili o svojim suborcima, hrvatskim braniteljima Srbima. Vidjelo se da teško susprežu emocije, bilo je doista emotivnih situacija, pa i suza. I ispred i iza kamere – opisuje naša sugovornica.
Prošla su tri desetljeća od Domovinskog rata. Koliko je tema o hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti istražena? I je li ona i svojevrstan tabu? – Iako se o njima nedovoljno govori, ne mislim da su hrvatski branitelji srpske nacionalnosti tabu-tema za Hrvate, nego za srpsku manjinsku zajednicu ili njihovo vodstvo, ako baš hoćete, koja ih, za razliku od srpskih civilnih žrtava, nikada ne komemorira, a na različitim obljetnicama nikada ne spominje. Preživjeli branitelji srpske nacionalnosti nalaze se u rascjepu između svojih sunarodnjaka i članova obitelji koji su odabrali suprotnu stranu te vječne sumnje kako su i oni sami nedovoljno lojalni. Za pobunjene Srbe u Hrvatskoj, kao i za Srbe u Srbiji, uključujući rodbinu i prijatelje, bili su izrod i izdajnici, dok je u isto vrijeme u Hrvatskoj prema mnogima od njih vladalo, najblaže rečeno, nepovjerenje – zaključuje scenaristica.
– Tema sudjelovanja hrvatskih građana srpske nacionalnosti u redovima Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata nije posebno istražena. Točne brojke sudionika nema, a odgovor zašto nije bilo interesa, vjerojatno leži u intenzivnom osjećaju kako je tema vruć krumpir. Zaista nije čudno da je ta tema svojevrstan tabu. Srpska agresija na Hrvatsku je notorna činjenica pa se iz toga lako može izvoditi zaključak da su Srbi agresori. No istina je da nisu svi Srbi agresori, baš naprotiv, velik broj njih zajedno s drugim građanima stao je u obranu svoje hrvatske domovine pa govorimo o više od deset tisuća branitelja – kaže producent Dražen Hrženjak, čelnik Udruge veterana, vojnika i domoljuba.
Upita li ga se koliko je važno o tome govoriti, u smislu budućnosti, pa i pomirenja, odgovara kako jest važno, “no ideja filma nije pomirenje, nego istina”. – Pomirenje je kompleksna tvorba koja u sebi prvo mora jasno definirati tko je agresor, a tko žrtva. Potom agresor treba proći katarzu i zatražiti oprost, a žrtva u duhu milosti oprostiti. Kada se to dogodi, ostvarit će se i istinsko pomirenje. No, naglašavam, ideja ovog filma je istina, koja glasi: biti Srbin ne znači biti neprijatelj Hrvatske, no biti zagovornik velikosrpske ideje ili modernog “srpskog sveta” automatski znači biti neprijatelj Hrvatske jer zadire u granice hrvatske države. Dakle, tijekom Domovinskog rata u redovima hrvatskih postrojbi borili su se hrvatski građani srpske nacionalnosti i oni su naši prijatelji i naša braća po oružju. To filmom želimo jasno razlučiti i poručiti – ističe Hrženjak.
I on će posvjedočiti kako nije bilo jednostavno realizirati ovaj projekt. – Put od ideje do gotovog proizvoda posut je trnjem, no vodi do zvijezda. Malo se šalim, no to je u poslu tako. To što se nitko nije uhvatio te teme, već daje naslutiti o njezinoj izazovnosti. Najteži dio posla bio je naći sugovornike. I mislim da je to jasan pokazatelj potrebnosti ovog filma. Izdvojit ću samo jedan primjer: zagrebački Srbin, pripadnik elitnih postrojba, voljan i spreman, nakon razgovora s obitelji ipak odustaje jer obitelj vjeruje da će dobiti stigmu. Već smo spomenuli da je tema svojevrstan tabu pa ne čudi i reakcija mojih suboraca koja se kreće od pohvalne podrške do izjava tipa da želim glorificirati Srbe. No znali smo u što se upuštamo, tako da su sve te zapreke samo zapreke, a njih obiđeš, preskočiš ili riješiš i ideš dalje – poručuje producent.
Treći mu je ovo projekt s čepinskim redateljem Goranom Maršalekom. Prvi je bio “Bura duše”, koji je Ministarstvo hrvatskih branitelja 2019. proglasilo najkvalitetnijim od svih do tada sufinanciranih filmova, njih pedesetak. No nakon tog filma Maršalek je sam sebi rekao nikada više neće snimiti ratni dokumentarac. Kako to u životu biva, upustili su se potom u veći projekt i snimili film “1991. Tko je tvoj bližnji?” o strancima koji su se borili pod hrvatskom zastavom. Osvojili su nagrade na šest međunarodnih festivala.
– Prije deset godina nije mi ni na kraj pameti bilo snimanje ratnih filmova. No kako dolazim iz Čepina, gdje se itekako osjetio rat, želja mi je bila snimiti film o braniteljima koji su pronašli smisao života i uspjeli se izdići iznad svih trauma. Strašna je činjenica da je oko 3600 branitelja počinilo suicid nakon rata do te 2019. godine, što je praktično cijela brigada, a mi smo htjeli pokazati kako postoje rješenje i nada. Stupio sam u kontakt s Draženom Hrženjakom, koji je i tada vodio udrugu branitelja, a od toga je sve krenulo. Iako smo se mi klinci “gurali” u rat, stražarili na ulicama, do tada nisam imao sliku o tome što se događalo na prvim linijama. I sam sam koncem rata, kao ročnik, sudjelovao u ratu, ali “Bura duše” zaista mi je promijenila percepciju. No emotivno me film strahovito iscrpio – započinje Goran Maršalek.
Kada mu je Hrženjak potom došao s idejom o filmu “Tko je tvoj bližnji?”, Maršalek ga je na prvu odbio. No nakon što je vidio sinopsis, upoznao se sa sudbinama stranaca koji su branili našu domovinu, a o čemu se vrlo malo zna, ipak se upustio u taj pothvat. – Ti stranci odabrali su stranu za koju je bilo izvjesno da će izgubiti, što je uistinu fascinantno – kaže redatelj.
Nije im bilo lako, ali nije bilo jednostavno ni građanima srpske nacionalnosti... – Hrvatski branitelji srpske nacionalisti ne smatraju da su, braneći našu zemlju, napravili nešto izvanredno – jednostavno su branili svoju domovinu. Morali smo ih moliti da razgovaraju s nama. Doduše, ima tu i straha, kao i situacija da se jednostavno ne žele vraćati u traumatično ratno doba, ali i onih koji su razočarani općom situacijom u društvu. No, zanimljivo je, nitko od njih ne želi da ih se povezuje sa Srbima u vrhu hrvatske politike – iznosi redatelj. – Nije nam cilj senzacionalizam, već želimo skinuti stigmu da je Hrvatska ratovala protiv Srba. Ratovala je protiv ideologije velike Srbije, a mi donosimo priče o ljudima koji se nisu dali zavesti. Hrvatska je, pak, napravila vrlo mudar potez što je odmah u početku rata razdvojila, kao pojam, Srbe i pobunjene Srbe. Postoji, dakle, velik broj Srba koji se nisu dali zavesti, a i danas kažu kako bi sve ponovili – poručuje on.
Iako egzaktni podaci ne postoje, ipak se barata određenim brojkama hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. – Prema podacima Udruge pravoslavnih branitelja, Hrvatsku je branilo oko 12.600 Srba. Također, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi da ih je u obrani Hrvatske poginulo najmanje 98. To ne mora biti i konačan broj, s obzirom na to da za određen broj branitelja nema podataka o nacionalnosti – navodi Maršalek. Za jedne su izdajnici, no jesu li za druge uistinu heroji? Koliko su priznati? – Oni se vrlo rijetko spominju u javnosti, ne komemoriraju se, kao da su ostali u sjeni. No kada se razgovara s njihovim suborcima Hrvatima, imaju za njih samo riječi hvale te kada smo rekli da snimamo film o njima, rekli su nam: “Napokon!” Ti su ljudi zaista zaslužili da se o njima progovori – zaključuje Maršalek.
