Iako je britanski premijer Boris Johnson nakon zaista fascinantne izborne pobjede koncem 2019. godine, koja mu je osigurala premoćnu parlamentarnu većinu, svojim populizmom pokazao nevjerojatnu političku otpornost preživljavajući jednu aferu za drugom i prkoseći uobičajenim političkim standardima, na kraju je ipak morao odstupiti, iako je još do jučer uvjerljivo tvrdio da to nikad neće učiniti.
Na kraju ga je sustigla sudbina slična onoj njegova parnjaka s druge strane Atlantika, koji je na istim populističkim i praktički neostvarivim obećanjima osvojio vlast u Sjedinjenim Državama 2016. godine, i to nekoliko mjeseci nakon Brexita koji je Johnsona katapultirao u britanski politički vrh. Johnson je, baš kao i Donald Trump, beskrajnim lažima, političkom korupcijom, manipulacijama i stalnim skandalima prokockao ne samo svoju političku budućnost nego i budućnost britanske konzervativne stranke, a to ona ne oprašta. Dok je Johnson osiguravao konzervativcima uspjeh na izborima i vlast, stranka je tolerirala njegov razbarušeni politički stil, njegove laži i nedosljednost.

Kad govorimo o lažima i korupciji, ja mislim da je svima jasno da se takve stvari ponajmanje vežu uz Trumpa.