Današnja mladež, koja Tita i ne pamti, i koja je prema njemu ravnodušna, a i svi mi, svjedoci smo da nam se Tito svako malo vraća. Oni nostalgičniji prema "najvećem sinu naših naroda i narodnosti" imaju radosni osjećaj da on "živi vječno". A drugi, neskloni "starom bravaru" imaju već paranoični osjećaj njegove trajne nazočnosti. Kumrovečkim popravkom Titove glave, saborskim zanovijetanjma o antifašizmu, usporedbama Broza s Papom, i svađom oko filma koji bi o Titu bio sniman - Tito je opet među nama, neumitan kao sudbina.
Kada je Vinko Brešan snimao svoga "Maršala" titoisti i njegovi suborci očito nisu ni znali što Brešan radi. Ali ako su gledali film vjerojatno su, unatoč svojim prigovorima režiseru "kako je prikazao Tita", bili zadovoljni što se Tito ipak pojavio na filmu. No, kivni su sigurno bili kako je Brešan predstavio otočko boračko društvo koje iako ateističko ipak vjeruje u Titovo mesijanstvo. Skupina starih ideoloških zagriženjaka koja živi u prošlosti i od prošlosti, koja se ne ravna po realnosti nego po crti svoje političke paranoje, a želi misli "tjerati u rad", sigurno je gledateljima ispod srednjovječnosti sličila na karikaturalno režiserovo pretjerivanje. No svi koji su odrastali i mladost i zrelost proveli u vrijeme spomenutih zagriženjaka, organiziranih u ideološku veteransku udrugu znanu kao SUBNOR, prisjetit će se (ako žele) kako su i s koliko ideološke strasti subnorci "branili tekovine revolucije". Posebno "lik i djelo druga Tita".
Nakon što je Vrdoljak spomenuo mogućnost da snimi film o Titu, subnorci su se uzbunili. Uzjogunili su se oni - ali ništa manje i njihovi ideološki klonovi, kakvih, na žalost, ima i među mladima - već nakon "Duge mračne noći". I jedni i drugi u Vrdoljakovu su scenariju pronašli samo "falsificiranje povijesti"! A taj se "povijesni revizionist" kani latiti snimanja filma čak i o samom Titu. Njegovatelji nostalgičnih sjećanja iz Društva Josip Broz Tito zdušno su Vrdoljaku s brijunskog izleta poručili da se kani takva nauma, da mu "treba zabraniti snimanje filma", jer da on "neobjektivno prikazuje Narodnooslobodilački rat".
Vrdoljakova sklonost "jezgovitom izražavanju", tj. nazivanje društva iz Društva "starim prdonjama" koji nemaju veze sa životom, sigurno će svađu još pojačati. A u nju će se vjerojatno uključiti i drugi pa ćemo opet imati usta puna prošlosti. I to ne samo zbog opetovanog vraćanja partizana, ustaša i Tita, nego još više zbog sigurnog obnavljanja u svijetu već predhistorijske teme: tko o nekome smije snimiti film, pisati knjigu ili spjevati pjesmu. Gdje smo mi to kao društvo ako netko u Njemačkoj zbog poštivanja prava na stvaralačku slobodu može snimiti film o Hitleru, a kod nas netko zbog političke nepoćudnosti ne bi smio o Titu? Sama je po sebi, neovisno o Vrdoljaku, porazna eksplozija subnorovskog mišljenja. Od toga je pak još poraznije da se sada suočavamo s mišljenjem ispod civilizacijske razine onoga koje je upravo Vrdoljaku prije više od tridesetak godina dodijelilo priznanje SUBNOR-a za film "U gori raste zelen bor"!
Kao što je nekada SUBNOR umišljao da je ideološki kerber Jugoslavije po njegovoj volji, da ima pravo određivati što je što, čega se pojedini njegovi "ostaci ostataka" ne žele odreći ni danas, sličan se mentalni kod već desetak godina kultivira i u Hrvatskoj. Stvorena je posebna kripto-kasta koja sebe doživljava "mjerilom svih stvari".
Od njezina će mišljenja i mišljenja njezinih suflera uvelike ovisiti ne samo tko će u Hrvatskoj snimati filmove, nego i o čemu, pa onda i što će "narod misliti" o tome. I ako se poželi da "Tito živi vječno", tako će i biti.
