Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
generalni definitor Franjevačkog reda

Dr. fra Ivan Sesar: Međugorje već ispunjava uvjete za dobivanje statusa međunarodnog svetišta

Foto: Zoran Grizelj/PIXSELL
1/3
25.06.2021.
u 12:57

Mislim da su međugorske poruke u skladu s Evanđeljem. U suprotnom, odgovorni bi već davno reagirali

Prije 40 godina svijetom se pronio glas da se Majka Božja ukazala u malom mjestu u Bosni i Hercegovini, usred ateističke Jugoslavije. Tko je 24. lipnja 1981. mogao slutiti da će Međugorje postati jedno od najpoznatijih mjesta u svijetu koje će milijunima vjernika pružiti duhovnu okrepu, mir, utjehu. A mostarskim biskupima i Svetoj Stolici glavobolju i more briga. U ova četiri desetljeća puno se toga dogodilo, no status župe nije se mijenjao. O pravnom statusu Međugorja razgovarali smo s vrsnim poznavateljem crkvenih propisa dr. fra Ivanom Sesarom, koji je crkveno pravo doktorirao na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, ali i vrsnim poznavateljem međugorskog fenomena. Sesar je, naime, u dva navrata bio međugorski župnik, a potom i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Danas je, kao generalni definitor, jedan od članova uprave Franjevačkog reda te već šest godina radi i živi u Rimu.

Posljednjih godina tri su crkvene odluke obilježile međugorski fenomen: najprije je Međunarodna komisija koju je vodio kardinal Camillo Ruini preporučila papi da prizna istinitost prvih sedam dana Gospinih ukazanja, zatim je papa imenovanjem apostolskog vizitatora Henryka Hosera preuzeo upravu nad tom župom i dopustio službena hodočašća, a prošlog svibnja Međugorje se našlo među 30 svjetskih marijanskih svetišta u kojima se molilo za zaustavljanje pandemije koronavirusa. Pokazuje li to da je Vatikan prestao sumnjičiti Međugorje i da bi ta župa mogla dobiti viši status?

Moram vas ispraviti, ne postoji viši ili niži status neke župe. Međugorje ima status župe od svog osnutka 1892., kad je posvećena sv. Jakovu i povjerena Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji na upravljanje pod vlašću dijecezanskog biskupa. Dekretom osnutka dobila je pravni status koji joj pripada. Prema važećem crkvenom zakonodavstvu, osnivanje, ukidanje i obnavljanje župe zadaća je dijecezanskog biskupa.

Razumijem, ali Međugorje nije obična župa.

Točno, župa Međugorje od 1981. zbog dobro poznatih razloga po mnogočemu iskače iz okvira klasičnog poimanja župe kao određene, trajno ustanovljene zajednice vjernika. Kako je god nazivali, ona je hodočasničko mjesto milijuna hodočasnika iz cijeloga svijeta. Imajući to u vidu, Sveti Otac imenovao je nadbiskupa Hosera, umirovljenoga biskupa Varšave – Praga, najprije u veljači 2017. posebnim izaslanikom Svete Stolice za župu Međugorje, zatim 2018. i apostolskim vizitatorom na neodređeno vrijeme, s posebnom ulogom da osigura čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji tamo dolaze na hodočašće. Koji će biti sljedeći korak na tom putu, odlučit će oni koji su za to zaduženi. Ali nepobitno je da mjerodavne crkvene vlasti cijene i žele izbliza pratiti i podržavati sve ono dobro i duhovno korisno što se događa u tome mjestu. A duhovnih plodova Međugorja ima u izobilju i nemoguće ih je zanijekati. Pokazuje to i uvrštavanje Međugorja u „molitveni maraton“ krunice iz 30 svetišta i mjesta molitve iz cijeloga svijeta što ga je organiziralo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije.

Što bi zapravo Međugorje dobilo ako bi, primjerice, dobilo status mjesta molitve ili svetišta? Je li uopće moguće dobiti status svetišta bez crkvenog priznanja autentičnosti Gospinih ukazanja?

Da bismo mogli ispravno razumjeti tu terminologiju, važno je znati kako crkveno zakonodavstvo definira pojam svetišta. Važeći Zakonik kanonskog prava definira svetište kao crkvu ili drugo sveto mjesto kojima mnogobrojni vjernici hodočaste zbog pobožnosti koja je nastala na osnovi nekog osobitog, izuzetnog razloga.

Vjernici hodočaste, primjerice, na rijeku Jordan zbog pobožnosti koja je nastala na temelju priznate činjenice da se Isus dao u njoj krstiti po Ivanu Krstitelju, a u Lurd ili Fatimu zbog pobožnosti koja je nastala na osnovi tamošnjeg ukazanja Blažene Djevice Marije. Da bi se ta mjesta mogla zvati svetištima, preduvjet je da im vjernici hodočaste s odobrenjem mjerodavne crkvene vlasti. U Crkvi postoje tri vrste svetišta: biskupijska, nacionalna i međunarodna svetišta. Prema crkvenim propisima, da bi se svetište moglo nazivati dijecezanskim mora imati odobrenje dijecezanskog biskupa; da bi se moglo nazivati nacionalnim mora dobiti odobrenje biskupske konferencije; a da bi se moglo nazivati međunarodnim traži se odobrenje Svete Stolice. Ista vlast koja je mjerodavna za odobrenje svetišta mjerodavna je i za odobrenje njegovih statuta.

U tim statutima treba pobliže odrediti prije svega svrhu svetišta, zatim vlast upravitelja svetišta te vlasništvo dobara svetišta i upravljanje njima. Prema spomenutom Zakoniku, u svetištima treba obilnije pružati vjernicima sredstva spasenja marno navješćujući Božju riječ, promičući liturgijski život osobito slavljenjem euharistije i pokore, kao i njegovanjem dokazanih oblika pučke pobožnosti. Iz svega rečenog razvidno je da Međugorje po svojoj naravi ispunjava određene uvjete koje crkveno zakonodavstvo traži za dobivanje statusa međunarodnog svetišta, ali konačni sud prepustimo mjerodavnima.

Kao generalni definitor Franjevačkog reda godinama ste blizu Vatikana, u žarištu crkvenih zbivanja. Možete li nam iz te perspektive reći kakav je odnos u Kuriji prema međugorskom fenomenu? Je li više protivnika ili simpatizera?

Generalna kurija OFM u kojoj je smještena generalna uprava našega Reda ne bavi se stvarima na koje vi mislite. Naša je zadaća, na razini cijeloga Reda čiji fratri djeluju u 120 zemalja, koordinirati cjelovitost našega djelovanja i djelovati sukladno ovlastima koje su nam povjerene. Iako obnašam i službu generalnog prokuratora Reda, koji ima zadaću obavljati sve poslove Reda koji se moraju rješavati kod Svete Stolice, to nikako ne znači da imam ovlasti izlaziti iz okvira povjerene mi službe. A govoriti o privatnim stavovima pojedinaca koji obnašaju najodgovornije službe u Crkvi, ne osjećam se pozvanim.

02.08.2009.,Medjugorje - Crkva sv.Jakova.Poceo 20 Mladifest, tradicionalni festival mladih u Medjugorju.Provincijali fra Mijo Dzolan i fra Ivan Sesar i medjugorski zupnik fra Petar Vlasic Photo: Zoran Grizelj/Vecernji list
Foto: Zoran Grizelj/PIXSELL

Uz Međugorje se vežu brojne kontroverze. Nekima je, primjerice, problematičan broj ukazanja, koja se još događaju i nemoguće je izbrojiti koliko ih je bilo u ovih 40 godina. Kako vi gledate na to?

Prije svega valja istaknuti da je crkveni autoritet tijekom stoljeća priznao neke od „privatnih objava“, dakle priznao je njihovu mogućnost ne spominjući broj takvih objava ili viđenja. Nigdje nije rečeno da broj viđenja mora biti ograničen. Kako kaže Katekizam Katoličke crkve, njihova uloga nije „poboljšati“ ili „upotpuniti“ konačnu Kristovu objavu, nego pomoći da se ona u određenom povijesnom razdoblju potpunije oživotvori. Po mom mišljenju, jedan od najvažnijih kriterija u prosuđivanju autentičnosti ukazanja jest usklađenost poruka s istinama službenog nauka Crkve, kao i to da njihov sadržaj nije u suprotnosti s onim što je zapisano u Evanđelju. Naime, prema Katekizmu: „Kršćanska vjera ne može prihvatiti 'objave' koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena“.

A međugorske poruke nisu u suprotnosti s Evanđeljem?

Mislim da ne izlaze iz spomenutih okvira. U suprotnom, vjerujem da bi mjerodavni već davno reagirali.

I autentičnost vidjelaca važna je za prosuđivanje istinitosti ukazanja. Može li se reći, s obzirom na preporuku Ruinijeve komisije, da Crkva vjeruje svjedočenju šestero međugorskih vidjelaca? I vi ih dobro poznajete jer ste im bili župnik.

Nekoliko važnih činjenica ide u prilog njihovoj autentičnosti. Prije svega njihova životna dob u trenutku prvog svjedočanstva da su vidjeli Gospu, a zatim činjenica da velika većina njih nikad prije toga nije čula za mogućnost Gospinih ukazanja. Nameće se pitanje, tko bi ih to mogao nagovoriti na nešto što im je opća nepoznanica? Ne smijemo zanemariti ni političke okolnosti u kojima se sve to događa. To je vrijeme komunističkog režima koji je s velikim prijezirom gledao na sve što dolazi iz crkvenih krugova. Sjetimo se, civilne vlasti tu su djecu ispitivale, maltretirale i zastrašivale. Ne znam možemo li i zamisliti sve neugodnosti kroz koje su u to doba morala proći. Unatoč svemu ustrajno su svjedočili da vide Gospu. Znakovito je i to da su bili spremni na suradnju s crkvenim vlastima. Koliko mi je poznato, uvijek su se odazivali na pozive i različita ispitivanja.

Ruinijeva komisija ispitivala je ne samo vidioce nego i brojne druge osobe povezane s Međugorjem, pa i velikog protivnika međugorskih ukazanja biskupa Ratka Perića. On je komisiji zasigurno predočio dosta podataka koji bi mogli izazvati skepsu prema vidiocima, od toga da su svi u braku do njihova načina života, jer svi žive primajući hodočasnike u svoje pansione, hotele. Može li se reći da način života vidjelaca utječe na odluku o crkvenom priznanju Međugorja?

Koliko mi je poznato, rezultati rada te komisije nigdje nisu službeno objavljeni, barem ne u cijelosti, pa ne mogu govoriti o nečemu što je dobrim dijelom nepoznanica. Ne bavim se nagađanjima ni pretpostavkama. Također, ne osjećam se pozvanim komentirati ničiji privatni život, pa ni život onih koje spominjete.

Jeste li vi imali kakvu ulogu u radu Ruinijeve komisije?

Kao što je poznato, nisam bio član nijedne međugorske komisije. No, u duhu redovničke poslušnosti i otvorenosti, uvijek sam bio spreman na suradnju sa svim razinama crkvene vlasti i činio ono što se od mene u danom trenutku tražilo.

Je li vas komisija možda ispitala kao jednoga od međugorskih župnika?

Ne mogu vam to otkriti.

Kao doktor kanonskog prava vrsni ste poznavatelj crkvenih propisa. Možete li nam s toga aspekta reći što je zapravo za Crkvu najproblematičnije u međugorskom fenomenu?

Već sam iznio nekoliko općepoznatih načela prema kojima se mjerodavna crkvena vlast ravna kad su posrijedi takva pitanja. Neupitno je da se i Međugorje promatra u okvirima onog što Crkva službeno naučava i što crkveno zakonodavstvo propisuje uzimajući u obzir i sve one specifičnosti koje su vezane upravo za tu župu i sve ono što se već punih 40 godina događa u njoj. Mi fratri, kojima je povjerena ta župa na upravljanje, uvijek smo bili otvoreni za suradnju s crkvenim autoritetima, ali i spremni ispraviti eventualne pogreške, koje su se mogle dogoditi zbog bilo kojeg razloga.

Jeste li u Međugorju ikad doživjeli išta nadnaravno?

U Međugorju sam doživio puno toga lijepoga i duhovno korisnoga. Tu opipljivu Božju milost posebno doživiš u međugorskim ispovjedaonicama, u razgovorima s onima koji rado dijele svoja svjedočanstva o onom što su Božjim zahvatom i Majčinim zagovorom doživjeli baš u Međugorju. Takvih je jako puno, jer hodočasnici neumorno dolaze iz cijeloga svijeta. Međugorje je jedna od duhovnih oaza za kojima čovjek današnjice sve više čezne. Što se tiče nadnaravnoga, ako ga definiramo kao ono što nadilazi naravno ljudsko, u Međugorju se u ovih 40 godina dogodilo puno toga što ljudski um ne može dokučiti.

Koliko vam još traje mandat generalnog definitora? Što poslije?

Ova služba traje šest godina i već je na samom isteku. Uvijek sam u životu volio ići korak po korak. Tako je i ovaj put. O sljedećim koracima razmišljat ću kad u srpnju, na generalnom kapitulu Reda, i službeno bude izabrana nova uprava.

Komentara 24

Avatar Malazan
Malazan
13:24 25.06.2021.

U konačnici, nije uopće bitan "formalni status" Međugorja. Ljudi dolaze preko svjedočanstava i iskustava... i vraćaju se. I tu leži sve što o Međugorju itko treba "znati". Dovoljno je vjerovati.

Avatar Ćipo Bursać
Ćipo Bursać
13:21 25.06.2021.

Kod fra Knezovica svako moze kupiti misu, Miroslav Skoro platio "limuzinu.

AD
adminka
22:19 25.06.2021.

..a čuva i dva odbjegla hrvatska sveca

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije