Ma tko to kaže da građani više vole domaće? Jesu lani do kraja proljeća, kad je COVID zavladao i na granicama, a kad se protok uvozne robe normalizirao, vratili su se brzo starim navikama – i trgovačkim lancima. Sezona zimnice zapravo je pri kraju, ali ne ide baš najbolje. Ljudi su preplašeni, puno se piše o lošoj sezoni i visokim cijenama, nema se para, ali kod nas se tu još uvijek može jeftino kupiti. I na kile – kaže nam jedna od prodavačica sa zagrebačke Zelene tržnice, na kojoj je jučer oko devet sati ujutro bila skromna potražnja.
Domaće je – domaće
Uredno poslagano povrće i voće izgleda kao na razglednici, sunce se sjaji u uglancanim i zdravim rogama, a peršin i celer mirišu nadaleko. Svježe je, nema što.
– Nismo mi veletržnica malo dalje gdje već ujutro oko četiri sata kojekakvi poduzetnici čekaju ispred hladnjača, nerijetko i bofl robu iz uvoza. Samo da bi na njoj što više zaradili. A ovo sve što vidite, to smo mi i naše obitelji proizveli. U Hrvatskoj. Tek onih nekoliko štandova dolje su vam prekupci – pokazuje nam drugi proizvođač. Kupuje li se na malo, kilogram zelja ovdje stoji 8 kuna, a tko kupuje “kištru” od oko 7-8 kila, cijena je 4 kn/kg. Mrkva je između 4 i 8 kuna, ovisno o količinama, dinja po komadu 6 kn/kg, lubenica 3 kune, kilogram domaćeg češnjaka, kakav na dolačkoj tržnici prodaju za 3 kune po komadu, ovdje je 25 kuna.
– Ne razmišljam je li skupo, nego je li domaće. Ipak, roga je tu prije nekoliko dana bila 10 kuna, a danas 7 kuna za kilogram – objašnjava Zagrepčanka Gordana Stanić. Nešto je, kaže, sama uzgojila, pa joj za pinđur i ajvar nedostaje još samo paprika, oko koje se, kad su u pitanju količine na tržnici uvijek može dogovoriti oko cijene. A ona je jučer kupila četiri “kištre”, ukupno 60-ak kilograma.
– Bit će puno posla dok se ispeku – kaže naša sugovornica, a na upit isplati li se sliježe ramenima. Domaće je u svakom slučaju kvalitetnije, poručuje.
Mahuna, oko kojih se ovih dana diže najveća graja po pitanju skupoće, gotovo nema ni na Zelenoj tržnici, tek na nekoliko mjesta. Suša i visoke temperature, objašnjavaju nam, učinili su svoje.
Prodavač s najvećim količinama laže nam da je kupac koji čeka gazdu. Nakon 15-ak minuta vidimo ga kako ipak prodaje tu robu, a kad mu se u vidokrugu pojavila policajka, ostavlja sve, bježi u kamion straga i zatvara se unutra. Na utrinskoj tržnici, provjerili smo, mahune su jučer bile između 30 i 40 kuna, a na Zelenoj 25. “Truleks” roba između 15 i 20. Mladi grah spreman za čišćenje cijeni se na 13 kuna po kilogramu, no na većini štandova uvjetuju kupnju cijele vreće, oko 15-16 kg, isto kao i s ciklom u pakiranjima od 5 i 10 kg, a traži se 5 kn/kg. Gleda li se koliko je što poskupjelo, “dobitnik” je krumpir.
– Povrće je u prosjeku poskupjelo i 50%. Godina je bila loša, sušna, proizvodnja duplo skuplja i sve to utječe na cijene. Krumpir je sad čak 4 kune, a lani smo ga prodavali po kunu-dvije. S lanjskim rekordnim urodom početkom ove godine davali smo ga i za 50 lipa jer ga je bilo previše i propadao je, dok je ovogodišnji urod i 70% lošiji te računam da će nam iduće godine već u siječnju pofaliti domaćeg krumpira – kaže nam obrtnik Jasmin Novaković, koji prodaje robu kooperanata, obitelji i prijatelja iz Virovitice i Varaždina. Na gradskim tržnicama krumpir je 6-8 kn/kg.
Paprika babura na Žitnjaku je 6-7 kuna, a u “gradu” 10. Paradajzerice, manje ili više mesnate, koštaju između 35 i 50 kn, a u vreći ih je oko 8 kg.
Kod Posavljanke Ane Benić sve se prodaje i na kilograme, celer s korijenom 15 kn/kg, isto tako i peršin, cvjetača između 10 i 15 kn, ovisno o kvaliteti i svježini, zelje između 6 i 7 kuna.
– Luk za turšiju je 5-8, sitniji i dinamitniji po 10, a ovaj standardni između 3 i 5 kuna. Na Dolcu ili Utrini – za 8-10 kuna. Grožđe košta 8-15 kuna, a na gradskim tržnicama 20-25. Mini krastavci za kiseljenje također su rijetka roba na štandovima pa se cijene od 18 do 20 kuna u prosjeku, gdjegdje i za 25.
– Tako je kako je, godina je loša, a nema više ni tko raditi. Muž mi je lani umro, djeca su otišla vani pa poručujem Vladi da pomogne ljudima da ostanu u Hrvatskoj. Odu li svi u inozemstvo, neće biti ni za mirovine – kaže Ana.
Anketira li se većina prodavača na Zelenoj tržnici, prošla godina je, i uz puno više restrikcija, za posao bila puno bolja. No kako su i odatle, kao i s gradskih tržnica odavno nestale fiskalne blagajne, teško je povjerovati kako je i ovdje sve po PS-u – i 100% domaće. Točno je da su poskupjeli ambalaža, folije i sve ostalo, no što virovitičko, neretvansko, zadarsko..., u koje se kunu proizvođači, radi u drvenim kašetama s talijanskim i inim zastavama i etiketama?
– Uglavnom je domaće – potvrđuje nam Ivica Maras iz Rugvice, kod kojega je kristalka 10 kuna, tikvice 6, rajčica za kuhanje 4, krastavci 6-8 kuna, kelj, za koji se vidi da ne može biti svježiji 6 kuna. Kod njega se prodaje isključivo na veliko. A tko više kupuje, građani ili prekupci, koji njegovu robu kasnije prodaju pod svoju na tržnicama, pitamo.
– Rekao bih pola-pola – smije se Maras.
Skupa proizvodnja
Breskve koje su ove godine od svih voćki najviše stradale, na Žitnjaku se cijene na 9 kuna, a na Dolcu od 16 do 25. I šljiva je bilo malo. Cijena im je 6 kuna, kupi li se cijela kištra, a na gradskim tržnicama 10-12, bistrice i 15. Dojam je kako su u usporedbi sa Zelenom tržnicom “gradske” cijene robe barem 50, pa i 100% više. No treba uzeti u obzir da se na Žitnjaku i dalje uglavnom prodaje naveliko.
Prof. dr. sc. Ivo Grgić iz Zavoda za agroekonomiku i ruralni razvoj Agronomskog fakulteta kaže kako se svake godine čuju žalopojke o cijenama poljoprivrednih proizvoda i hrane. Prodavači plaču da ih ugrožava jeftin uvoz, a oni u Hrvatskoj ne mogu proizvoditi jeftino. Kupci pak gledaju u svoje novčanike i zaključuju kako im je sve skupo.
– U pravu su i jedni i drugi. No treba znati da sve počinje onda kada se poljoprivredom počinje baviti sve manje ljudi koji trebaju proizvoditi za veći dio ostalih. Hrana postaje roba kao sve drugo pa osim ponude i potražnje na cijenu utječu i drugi čimbenici, često i u sferi špekulacija. Hrana tako sve više postaje strateško, a sve manje prehrambeno pitanje, dok istodobno hrane u svijetu ima previše, a gladnih i pothranjenih još i više – kaže Grgić.
Objašnjava kako je ova godina atipična za prosječno duži vremenski niz, jer su se osim pandemije zaredali i vremenski ekstremi koji su uvelike utjecali na uzgoj na otvorenom. Manjak proizvodnje uz ostvarene troškove logično je pogurao cijene naviše, od čega na dulje neće profitirati proizvođači, ali ni potrošači.
– Jedne će uljuljati početno u nerealne dobitke, a drugi će tražiti one jeftinije artikle, često sumnjive kakvoće. U vrijeme straha najlakše se prazne skladišta hrane na izmaku valjanosti, a uvoznici potiču da, što je legitimno, još više zarade na strahu potrošača od nestašica – upozorio je Grgić.
Može biti samo upola jeftinije, a ne dvostruko jeftinije. Dvostruko može biti samo veće, ne manje - savjet za autoricu teksta.