Još ne tako davno, u svibnju 2013., njegovo lice krasilo je naslovnu stranicu magazina “Oluja”, posvećenog hrvatskim braniteljima, u izdanju Večernjeg lista.
Bila je to jedna od najbrže odrađenih naslovnica ikada, tek je ispod njegova imena i portreta valjalo ispisati jednu jedinu riječ: “Vojničina”. Jer, Davor Jović to je uistinu bio, i stasom i srcem. Na žalost, umirovljeni bojnik Hrvatske vojske, pripadnik 4. gardijske brigade, danas je preminuo u rodnom Vrgorcu u 61. godini života. Vijest o smrti svoga suborca javnosti je prenio duboko potreseni ministar obrane Damir Krstičević. Premda detalje nije iznosio, ova se vijest brzinom munje proširila braniteljskom zajednicom pa smo od Jovićevih suboraca doznali kako ga je smrt pronašla za volanom.
- Pozlilo mu je dok je vozio auto. Stao je sa strane, pozvao Hitnu pomoć, no ni uz reanimaciju, na žalost, nije mu bilo pomoći. Točan uzrok smrti znat će se tek nakon obdukcije - kazao nam je suborac iz Tigrova, dodajući kako je u posljednjim trenucima života s Davorom u vozilu bio i njegov sin.
Čizme na krvave noge
Davor Jović bio je istinska legenda Domovinskog rata. Premda je je bojišnica bila kilometrima daleko od njega, ondašnji radnik makarske Metalplastike i prvak bivše države u ful-kontaktu spremno je na sebe navukao odoru hrvatskog vojnika i prijavio se u vrgoračku postrojbu u lipnju 1991.
- Kad ti netko dirne obitelj i dom, a ti se povlačiš, za mene nisi čovjek. Jer što ti je svetije od toga? Zadnja crta obrane uvijek je dom - kazao je u spomenutom razgovoru za naš magazin “Oluja”. Već u prvim danima rata zapovjednici su mu povjerili zadatak da od hrpice momaka učini vojnike i cijelu satniju pripremi za rat. Prvi teren odradio je u sastavu samostalnog voda 115. brigade iz Imotskog, s kojom odlazi u Visočane, na južno bojište, a potom se cijela satnija priključila 4. gardijskoj brigadi s kojom Davor odlazi na drniško ratište, potom i na dubrovačko ratište, gdje je na predjelu Kokotova glava prvi put teško ranjen. Suborci su ga izvlačili tri sata, a nisu odustali ni kada je molio da ga ostave, da spašavaju sebe. Dva mjeseca nakon ranjavanja, iz bolnice je došao pred komisiju za utvrđivanje invaliditeta i “zaradio” 40 posto. Odustajanje nije bila opcija.
- Nisam mogao ni stajati. Obuo sam čizme na krvave noge i vratio se na ratište na Vlašicu - prisjetio se. Nije odustao ni nakon što su mu pored Mostara bojnim otrovima teško oštetili jetru. Nije ga zaustavilo ni drugo teško ranjavanje tijekom operacije Maslenica 1993. kada su mu deseci gelera probili tkivo: jedan je završio u trbuhu, jedan uz kralježnicu, jedan je ušao u bubreg. Nakon tri dana u zadarskoj bolnici, prilikom prebacivanja u Split doslovce je pobjegao na ratište. Nakon drugog ranjavanja dosegnuo je 80 posto invaliditeta, previše za povratak među suborce. Pred komisijom doslovce je vikao da mu vrate invaliditet na 50 posto, što se u konačnici i dogodilo.
Smrt Pauka kao živa rana
- Tko bi mene zaustavio dok se Hrvatska ne oslobodi - rekao nam je Davor, koji je cijeli rat proveo pod zapovjedništvom Ante Gotovine, čime se posebno ponosio. U listopadu 1995. na ulazu u Mrkonjić grad bio je tik do Andrije Matijaša Pauka kad je poginuo, doslovno posljednjeg dana rata. To je Joviću bila živa rana koju je dugo osjećao. Nakon rata, dospio je do svojih prvih naslovnica kad je u vrelo ljeto 1997. na leđa stavio opremu tešku 35 kilograma i zaputio se na 76 kilometara dug maraton do Knina, s preprekama. Nakon osam sati i 17 minuta, osam kilograma lakši i bez ijednog od deset noktiju na nogama, proglašen je najboljim vojnikom Oružanih snaga RH, a njegovi rezultati zapanjili su američke, britanske i francuske vojne instruktore.
Pogledajte kako se u Vukovaru obilježila obljetnica pada grada:
- To bi i naši momci odradili, ali za tri dana - kazao je američki gost. Nakon umirovljenja 2003. u Vrgorcu je pokrenuo Kickboxing klub “Sveti Jure” kroz koji je prošlo 300 mladih ljudi koje je sklanjao sa ulice i poticao na sport.
- U ratu sam dao koliko sam mogao, sad je red da pomognem i u miru. Ne zanima me što je meni Hrvatska dala, nego što sam ja dao Hrvatskoj i što ću joj dati - kazao je vojničina i ljudina Davor Jović.
Veliki covjek, domoljub.. hrabar, prinipijelan i prava skromna postenjacina. Najbolji odlaze.. Dado, neka ti je vjecna slava. Zaduzio si Hrvatsku.