Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 75
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
igor mirković

Da nas netko vrati u osamdesete, nisam siguran da bismo znali živjeti bez mobitela i Facea

Igor Mirković
Foto: Zarko Basic/PIXSELL
1/2
13.03.2015.
u 10:30

Za svaku epizodu serije koju sam napisao išao sam u Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku i čitao sve novine iz tog mjeseca

U povodu nove dramske serije Crno-bijeli svijet koja se nakon dugog iščekivanja počela prikazivati na HTV-u, razgovarali smo s jednim od ključnih ljudi njezina kreativnog tima, scenaristom i redateljem Igorom Mirkovićem.

Crno-bijeli svijet je napokon vani. Sjećate li se kako je počelo?

Inicijator je bio autor serije Goran Kulenović, koji me pozvao da mu budem kreativni partner, jer je posao bio preopsežan za jednog čovjeka. U tom trenutku imao je postavljene glavne likove i osnovnu dramsku situaciju, a onda smo ih zajedno dorađivali. Konkretno, mislim da sam dodao puno autentičnih događaja i svakodnevnih sitnica koji čine sliku vremena. Svaki je napisao po šest epizoda, pri čemu smo se mnogo konzultirali i korigirali.

Zar nakon dokumentarca "Sretno dijete" niste rekli da se više nećete vraćati vremenu novog vala?

U početku sam zaista mislio da neću, jer mi se činilo da sam već sve rekao. Ali onda sam se iz čiste zezancije prihvatio pisanja jedne priče po Kulenovićevim natuknicama i shvatio da riječi same izlaze iz mene – pisao sam s nevjerojatnom lakoćom. Također, shvatio sam da je to priča koja je u svojoj suštini bitno drukčija od „Sretnog djeteta": ako je ono bilo priča o odrastanju u socijalizmu uz rock'n'roll, „Crno-bijeli svijet" je znatno širi od toga, ne pokriva samo urbanu rock-scenu, nego živote različitih generacija u različitim sredinama. Kad sam shvatio da to nije ponavljanje već ispričane priče, odlučio sam se priključiti Goranovu timu.

I... Jeste li zadovoljni rezultatom?

Radujem se procesu, silno volim raditi na filmu, ali kad ga završim, mislim da je red da šutim i pustim druge da donose sudove. Po svim pokazateljima, Crno-bijeli svijet privukao je ogromnu pažnju, što je, dakako, velika privilegija koja se ne dogodi često.

Uoči premijere zaista je vladalo rijetko viđeno uzbuđenje. Mislite li da su velika očekivanja naškodila percepciji prvih epizoda serije?

Slično je bilo sa "Sretnim djetetom". Prvo je došao val oduševljenja, sličan kao na pretpremijeri "Crno-bijelog svijeta" u kinu Europa. Potom je došao protunapad onih koji su imali primjedbe najrazličitijih vrsta. Mislim da je to pitanje ljudske prirode, a ne same serije koja je benigna zabava i ne bi trebala izazivati strastvene reakcije. Normalno je da ima ljudi koji je vole i koji je ne vole, a ja sam sasvim zadovoljan postotkom onih koji smatraju da je dobra.

Radi se o jednoj od najvećih produkcija u koje se HTV zadnjih godina upustio. Što je to značilo za vas?

To što smo izdvojeni kao projekt s velikim budžetom više govori o prijašnjim projektima HTV-a. Potpuno je razumljivo da dramska serija u kojoj se na mnogo lokacija rekonstruira jedna epoha košta više od sitcoma snimljenog u dvije sobe. Kada govorimo o cijeni nečega, važno je razumjeti što plaćamo, isto kao što je jasno da gradnja prizemnice i nebodera ne može koštati jednako. Svi se ponosimo producentom Ivanom Maločom koji je sa još uvijek štedljivim budžetom stvorio uvjete u kojima smo mogli napraviti više-manje vjernu rekonstrukciju vremena. Nadam se da će HTV ubuduće raditi s jednakim ambicijama.

Koliko je bilo teško paziti na sve povijesne detalje? Gledatelji su primijetili da su vam ipak promakle neke sitne povijesne pogreške.

Puno smo radili na tome. Za svaku epizodu koju potpisujem odlazio sam u Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku i čitao sve novine iz tog mjeseca, pa pokušavao napraviti što vjerniju rekonstrukciju. Ne spadam u gledatelje koji sjede pred televizorom s olovkom u ruci i zapisuju je li neka pjesma izašla mjesec-dva prije ili kasnije, no razumijem da postoje i takvi. Što se važnijih događaja tiče, siguran sam da su zbivanja u seriji usklađena s kalendarom stvarnih događaja.

Kako ste u seriju odlučili uvesti likove iz stvarnog života?

To je bila Kulenovićeva ideja. U prvoj epizodi koju je on sam napisao pojavljuju se Davor Gobac i Debbie Harry. Potom smo odlučili da kao mali štos u svakoj epizodi naši likovi sreću ljude koji su autentični simboli vremena.

Ako se sjetite sebe u tom periodu, koji vam je lik iz serije najbliži?

Ja bih vam sigurno bio Žac, koji je baš kao i ja 1980. tek krenuo u srednju školu. Kulenović ga je zamislio po motivima moje knjige „Sretno dijete". To je klinac koji udiše nove mirise svijeta, ali ga promatra pomalo starmalim očima. Kasnije sam mu dodao puno svojih tadašnjih preokupacija, poimanja svijeta, pa i anegdota.

Možete li izdvojiti koju?

U trećoj epizodi, kada Žac pretvara djedov sako u svoju pankersku uniformu, to je uspomena na sve prevelike tatine sakoe koje sam prisvojio. U istoj epizodi je i scena u kojoj vojnicima drže predavanje o tome što jest, a što nije maltretiranje, a koja se zaista odvila u mojoj kasarni.

Čega se najviše sjećate iz tog razdoblja? Nekih osobnih idola, glazbe...

Moje se muzičko sveto trojstvo tada zvalo The Clash/Sex Pistols/Ramones, moje je svetište bio Kulušić, u kojem sam svaki dan pio kavu i gledao Darka Rundeka i Radu Šerbedžiju kako spremaju predstavu „Kažu da je sova nekad bila pekareva kći". Film godine bio je „Kosa" koju sam gledao bar pet puta, a strahovali smo da ne naletimo na martićevce, koji nisu gledali „Kosu", nego „Ratnike podzemlja" pa su se zato stalno htjeli s nekim bezrazložno tući. Ali, ne zamjerite, ja zapravo ne volim kad sredovječni ljudi pričaju kako su se zabavljali.

Ja vas volim slušati, ali istovremeno razumijem da dijelu ljudi ide na živce što se te osamdesete u nas često mistificiraju, glorificiraju...

Uočio sam poplavu ljudi koji govore da je dosta osamdesetih, ali nije mi jasno gdje su ih se uspjeli toliko zasititi. U trenutku kada sam počeo raditi "Sretno dijete", glazba novog vala u našem javnom prostoru nije postojala. Nije bilo šanse da je čujete na radiju. Djelomično zato što je bila srpska, a dijelom jer je jednostavno bila zanemarena. "Sretno dijete" ju je vratilo u žižu interesa, no od tada do "Crno-bijelog svijeta" bilo je samo nekoliko manje eksponiranih radova koji se bave tim periodom. Zato ne razumijem odakle to navodno predoziranje.

Pa dobro, ne možete poreći da u uličnom i klupskom životu novi val ima neki nedodirljivi, kultni status.

Osobno bih volio da je novi val davno zaboravljen zbog nekog novog urbanog pokreta, koji se, nažalost, nije dogodio. Ne volim nostalgiju jer smatram da se najčešće bazira na nepreciznim sjećanjima, pa tako dolazimo do paušalnih i netočnih zaključaka. Neke stvari su tada bile bolje, neke su bile lošije. Meni su osamdesete važne samo zato što se se radi o periodu u kojem sam od djeteta postajao odrasla osoba. Neka intimna sjećanja su mi vrlo živa i volim o njima pisati, ali kao osoba nisam zaglavljen u osamdesetima. Novovalnu muziku ne slušam gotovo nikada. Ne zato što je loša, nego zato što ima toliko sjajne nove glazbe.

Imate sina koji je sada u dobi u kojoj ste vi bili tada. Po čemu je njegovo odrastanje drukčije?

U ovih 35 godina život se transformirao do neprepoznatljivosti. Da nas netko sad vrati u osamdesete, nisam siguran da bismo znali živjeti bez svih komunikacijskih sredstava kojima se služimo. Sve što smo mi obavljali sjedeći pred školom, čekajući hoće li naići netko od prijatelja, moj sin obavlja na društvenim mrežama. On ne razumije što znači mjesecima čekati da dođe neka ploča iz inozemstva, nije vidio grad u kojem se svi kafići zatvaraju u deset, nikada nije vidio da netko na dvorištu pere auto ili klofa tepih. Radeći na seriji ponekad mi se činilo da pišem o razdoblju od prije sto godina.

Kako ste glumce iz generacije digitalnog doba uvukli u taj svijet?

Pokušat ću dočarati primjerom: jedna epizoda događa se u hotelu Inter-Continental, koji je u vremenu o kojem govorimo bio simbol luksuza. U Zagrebu nije bilo ničega raskošnijeg i svečanijeg, tamo je mogao Mick Jagger, ali ne i naši roditelji. Naši glumci pripadaju generaciji koja odavno nema nikakvo strahopoštovanje prema hotelima, pa smo im morali objasniti da njihovo držanje mora biti kao da ulaze u kuću od zlata ili u veličanstveni hram. Morali smo im pomoći da shvate kontekst, a nakon toga bi funkcionirali najnormalnije, jer emocije ljudi uvijek su iste.

Da vam za dvadeset ili trideset godina netko kaže da pišete dramsku seriju o današnjem vremenu, na što biste se usredotočili?

Nekako ne vjerujem da će se to dogoditi, jer za dvadeset ili trideset godina ovdje kulture neće biti. Imam osjećaj da se sve više stvara klima u kojoj se kultura doživljava kao nepotreban trošak i bojim se da ćemo imati sve manje svojega - ali to je neka druga tema. Da se vratim na potonje: napravio bih komediju o ljudima koji sjede, kritiziraju i ništa ne poduzimaju. Tako karikirano vidim današnju situaciju, i to je sigurno sjajna podloga da se napravi niskobudžetna serija. Mogli bismo je cijelu smjestiti u jednu kladionicu. I onda možemo zamisliti scenu u kojoj likovi govore kako bi bilo bolje da se od HNK napravi garaža, jer s tim parkingom uvijek ima problema. Kao da se nikom ne da zavrnuti rukave i potegnuti da zajedno napravimo bolji svijet.

Ne mislite li da je to samo rezultat ekonomskih i političkih razočaranja u zadnjih dvadesetak godina?

Slažem se, sada je došlo do konačne žetve nečega što se pripremalo jako dugo, bilo da se radi o periodu od dvadeset pet ili šezdeset pet godina. Brine me što ne vidim pokretačku silu koja bi izvukla ljude iz depresije i dovela ih do stanja u kojem su se spremni sami boriti za nešto bolje. Možda je i to razlog privlačnosti osamdesetih, jer bježimo u neko prošlo, mitsko vrijeme umjesto da shvatimo da nas nitko ne može izvući, osim nas samih.

Sve to zvuči jako pesimistično.

U domeni svojih malih svjetova nisam pesimist, ali ne mogu ne primijetiti aktualne trendove, koji nisu samo lokalni, nego se Europa raslojava na prvorazredne i nižerazredne zemlje. Mislim da nogomet može biti dobra metafora. Nekada smo imali svoju ligu – kakvu-takvu, ali gledljivu – i stadioni su bili puni. A sada svi koji vrijede odlaze u dvije najbogatije strane lige, igraju za puno novca na grandioznim stadionima, a nama u "nižerazrednim" zemljama ostale su zapuštene poluruševine bez publike, gdje igraju oni koji su preostali, a sve to vode mutni tipovi. Mislim da se sličan proces događa u gotovo svim društvenim i ekonomskim sferama – ponavljam, ne samo kod nas, nego u svim siromašnim zemljama.

Kako se takvo stanje odražava na studente kojima predajete?

Ja radim sa studentima novinarstva, a to je branša u velikom previranju i nikome nije jasno kako će za pet ili deset godina izgledati. Radi se o generaciji kojoj nismo pripremili lijep svijet. Mislim da su zbunjeni, vide da nema posla, da se mediji iz dana u dan mijenjaju, i svi zajedno imamo puno pitanja, a vrlo malo odgovora.

Ipak mi se čini da se radi o fakultetu koji pokazuje mnogo kreativne inicijative, gdje studenti imaju svoje novine, radio, televiziju...

Time se jako ponosimo jer u širokom krugu zemalja oko nas nema fakulteta koji ima svoju malu televiziju koja svakodnevno javno emitira program. Kad sam ja na tom istom FPZG-u studirao novinarstvo, prakse uopće nije bilo. U tom smislu, slažem se, oni imaju puno više mogućnosti za pokretanje nečeg svojeg, autentičnog.

Biste li se ikada vratili novinarstvu, iz kojeg ste krenuli?

Ne. Ono mi je ostalo u dragoj uspomeni i ponosim se s nekoliko stvari koje sam uspio napraviti, ali nisam tip koji se predugo može zadržati u takvom poslu. Igrom slučaja bavio sam se političkim novinarstvom u trenutku kada je zemlja bila u kaosu rata i poraća, što je na neki način bilo profesionalno uzbudljivo. Kasnije je prevladalo ono što je meni najprivlačnije, a radi se o filmu u kojem se osjećam jako dobro i ne namjeravam uskoro otići. No, ostavljam mogućnost da me život i moja sklonost promjenama iznenade.

>>Prikazana prva epizoda serije 'Crno-bijeli svijet', hoćete li nastaviti s gledanjem?

>>Igor Mirković snima nastavak filma sa Stjepanom Mesićem u glavnoj ulozi

>>Igor Mirković: Maštao sam da ću biti mađioničar

Komentara 18

DU
Deleted user
11:24 13.03.2015.

ovako dosadnu seriju nisam već dugo gledao, čist promašaj, ali u jednom je istina, sve se vrtilo oko vojske, milicije, služba bezbednosti, i partije

JO
Jole1958
15:20 13.03.2015.

Bez facebooka i mobitela bi se živjelo bolje i znao bi se red. A što se tiče serije o osamdesetim bolje je gledati Smogovce, Top listu nadrealista, Grlom u jagode itd. koje su stvarno i snimane u to vrijeme socijalizma i Jugoslavije itd.

DU
Deleted user
14:04 13.03.2015.

vidim da je daruvar ovdje po službenoj dužnosti, dosadan si više s komentarima..

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije