Neka je i crni cigo, samo neka bude bolje. Tim se sloganom koristio jedan romski kandidat u izborima za načelnika općine Zavidovići u BiH.
Pokazao je lucidnost i smisao za humor, poigravši se uvriježenim predrasudama i, svjestan koliko je situacija u njegovu mjestu grozna i koliko građanima treba zaokret, ponudio je sebe uz jasnu i kratku biografiju: bio je otpušten zbog nacionalne pripadnosti, završio je nakon toga i dodatnu školu i odlučio pokazati da se radom i upornošću sve može.
Nije imao novca za kampanju, nalijepio je nešto svojih plakata s duhovitim sloganom i čekao da vidi jesu li stanovnici Zavidovića doista spremni za promjenu takve vrste. Ponudio se kao izbor očaja.
I hrvatski predsjednički kandidati, doduše s mnogo manje humora i s mnogo ‘težim’ biografijama, igraju na isto: možda je hrvatskim građanima toliko teško da će upravo njih vidjeti kao izbor očaja.
Jedni su se kamuflirali u teško razumljive programe, drugi su odlučili poljubiti svakog psa i kupiti sve kokoši na koje naiđu obilazeći sela i gradove ne bi li time kupili i koji glas. Gotovo svi plahutaju po BiH tražeći podršku od onih koji masovnije glasaju samo kada su njihova prava i privilegije u pitanju. Spasioci prijete prstom s ekrana ili se beskrajno ulaguju, kamufliraju svoje bore i nude fotošopiran pogled na budućnost s njima.
Iscrpili su se već u predugoj kampanji i djeluju kao plišani zečevi na baterije kojima ponestaje snage, tuku tisuće kilometara i padaju s nogu oboreni virozama i gripama, žale se na izostanak novca u kampanji, jer ‘svi su ih nagovarali na to, a sada se prave ludi’, muče se tumačeći brojne ankete koje im idu ili ne idu u prilog.
No bit je negdje drugdje. Stvari ne može promijeniti novi hrvatski predsjednik. Da je tako, bilo bi vrlo jednostavno. Mogu ih promijeniti jedino građani svojim izborom na svakim, a ne samo na ovim izborima. A pitanje je jesu li oni dovoljno očajni da iza sebe ostave predrasude i opčinjenost velikim strankama ili nezavisnim kandidatima i razmisle što doista žele.
Jesu li spremni izabrati obrazovanu ženu jasnih stavova poput Vesne Pusić, koja ih sigurno ne bi osramotila na toj funkciji? Ili jednog umivenog i nekonfliktnog intelektualca poput Josipovića, koji doduše ne budi strast, ali jamči kulturnog i uglađenog predsjednika? I jesu li prema mišljenju birača to poželjne osobine za predsjednika Hrvatske?
Ili im treba netko tko će izazivati konflikte s vladom i ostatkom političko-društvene scene, ali i podzemlja, spreman upregnuti javnost u svoju korist, ali i stoički podnijeti kritike i opstrukcije koje su u takvim situacijama neizbježne?
Misle li stvarno da Vidošević može donijeti ekonomski preporod? Ili da Hebrang nudi kontinuitet ili odmak od politike koja je Hrvatsku u protekla dva desetljeća dovela dovde?
Ili da je Bandić doista tako ‘sredio’ Zagreb da mu sada treba dati da ‘sredi’ i Hrvatsku, iako je to, naravno, nemoguće preslikati s obzirom na financije kojima raspolaže predsjednik države?
Život se, sviđalo se to kandidatima ili ne, ipak odvija negdje ispod razine Pantovčaka i izbore bi trebao dobiti onaj tko to najbolje razumije, jer će upravo ta osoba biti svjesna i svojih mogućnosti i svojih ograničenja na toj funkciji.
Za sada su u kampanjama svi prije svega pokazali svoju ambiciju da dođu na to mjesto, neki i po cijenu posve nerealnih obećanja koja nemaju nikakve veze s onim što predsjednik u Hrvatskoj doista može učiniti. Nekima je očito jedini cilj da budu u kampanji i pokupe medijsku pozornost.
I zato će tek ono što ostane u drugom krugu predstavljati pravi izbor. U njemu će, naime, ostati ono što je prošlo prvo, emotivno izborno rešeto. Koja se god kombinacija pojavila, građani će u drugom krugu ipak morati uključiti mozak. A i kandidati.
A može li već jednom netko spomenuti dva kandidata, koji su velikoj većini njihovi kandidati? Koji suto, pitati će te se? Dvojica, jedan bolji od drugoga, a za mene bolji dr. Miroslav Tuđman ispred isto tako dobrog Josipa Jurčevića!