Došlo je tako neko vrijeme kada nam više ništa nije dobro. Već treću godinu, otkako se Big Brother namjerio i na našu mladost, slušamo kako je skandalozno tri mjeseca prikazivati dečke i cure zatvorene u nekoliko prostorija i slušati da je Paganini neki Ciganin, da je osobno računalo ono koje se koristi u kući i da cura ne može zatrudnjeti ako se poslije seksualnog čina pomokri.
Onda u jedan prostor (doduše, manji od Big Brotherova, ali i na kraće vrijeme, jednom tjedno na sat vremena) budu zatvorena četiri neupitna intelektualca – voditelj Branimir Pofuk, gosti Igor Mandić, Igor Zidić i Zvonko Maković - da komentiraju aktualne kulturne događaje, pa ni to ne valja. Politolog i nakladnik Hašim Bahtijari, član Vijeća HRT-a koje je u posljednje vrijeme neovlašteno počelo oduzimati kruh kritičarima i TV urednicima, napao je izvrsnu “Emisiju opće prakse” da je netelevizična i primjerenija Trećem programu Hrvatskog radija nego televizijskim ekranima. Drugim riječima, dosadna je za ubit vola. Emisija svakako nije za bilo koga, ali nikako nije dosadna i, još manje, suvišna jer su nastupi komentatorske četvorke unutar iste misaone ravni sasvim dovoljno iznijansirani (u slučaju Mandićeva cinizma može se govoriti i o pravom, nemojte pogrešno shvatiti, pohvalnom, odskakanju) da nisu ništa manje televizični od “Otvorenog”, “Piramide” ili “Lica nacije”.
Dapače, za razliku od navedenih emisija, kod njih se može čuti i nešto pametnije od najobičnijih fraza kojima trećerazredni (politički) govornici osvajaju prva mjesta u “Piramidi”, dok se za “televizičnost” iste emisije brinu čovječuljak s coflekom koji nosi podatke o pozivima voditeljici Ogresti, tri pjevačice kojima po licima vidite da im je neugodno što nisu uspjele s karijerama postići ništa bolje i snimatelji koji izborom kutova zrelijim ženama nadodaju barem po desetak godina. No, moram priznati da sam već prije primjedbi Vijeća zamišljao Pofuka i njegove goste u nekom prikladnijem, televizičnijem prostoru. U nekom glembajevskom salonu gdje njih četvorica nose kućne ogrtače, ter uz pućkanje lula i čaše finog konjaka lamentiraju. Već vidim kako umjesto ironičnog sprdanja s kritikom Vijeća, od kojega nisu mogli pobjeći u posljednjoj emisiji, netko od njih, možda bi to najbolje leglo Zidiću, glembajevski poantira: – Ja ipak mislim da bi bilo najoportunije da se preko svega prijeđe superiornom, gospodskom šutnjom. Ako mi sada uđemo u tu javnu polemiku, wir werden die ganze Sache damit nur breittreten und auffrischen!
Radi još slikovitijeg dojma mogle bi im tu i tamo u taj fini gospodski salon zakoračiti oskudnije odjevene sluškinjice, predlažem da se uloge povjere Ivi Jerković i Aleksandri Grdić, koje bi ova fina gospoda između dvije izgovorene umne rečenice blago potapšala po stražnjici ili ih posjela u svoje krilo. Dobro bi za raspravu došla, kao special guest star, i Vedrana Rudan koja bi se po potrebi preodijevala u premlaćenu kućanicu ili časnu sestru koja bi primjedbu za netelevizičnost komentirala: – To je fama i legenda! To nema nikakve podloge!
Takva bi uglađenost u finijim društvima djelovala na primitivizam poput solne kiseline, ali u sredini gdje svaka izgovorena riječ Ljube Ćesića Rojsa odzvoni glasnije od izlaska neke Mandićeve knjige bojim se da bi radi televizičnijega efekta trebalo ići za nekim agresivnijim stilom, prikladnijim u ovim tarantinovskim vremenima. Pa, zamislite ovaj prizor: TV studio, na zidu stoji natpis: “Ovo nije Treći program Hrvatskog radija.” Pofuk (gostima): Dobra večer na početku još jedne emisije. Kako ste? Maković: Ne znam, a kako ste vi? Pofuk: Nemojte se vi meni obraćati tim tonom, ovdje ne koristimo jeftine štoseve za dizanje gledanosti. Zidić: Gospodo, je li posrijedi neki problem? Pofuk: Maković izaziva i neprimjereno pita kako sam. Zidić: Onda je vaš gnjev savršeno jasan. Mandić: Ma, što pričaš, ništa nije savršeno, savršenstvu se može samo težiti iliti strijemiti, ali ne znam čemu i to ako savršenstvo ne postoji iliti ne egzistira... Maković: Ne mislite li vi Mandiću da nam je voditelj danas nešto nervozan? Mandić: Da pravo kažem, još ne mu00FCsli(m) ništa, jer nisam bio na WC-u. Zidić: Kako, što?
Mandić: Pa, ništa ne mislim, jer nisam dovoljno mu00FCslio. U nastavku bi Maković mogao zveknuti nekoga onim svojim knjigama koje uvijek naslaže pred sebe, a ništa ne bi falilo ni da se razmahani sukob krene razrješavati dobrim starim načinima: bocom po glavi, čelom u nos... Ako se i zapuca pravim mecima, i to bi bilo u skladu s našim novijim običajima. Ovakva bi koncepcija emisije jamačno bila vrlo televizična i nosila bi gledanost zbog koje bi komercijalne televizije mogle samo gristi nokte, ali je problem što bismo tako žrtvovali sve prave intelektualce pa bismo vrlo brzo došli do toga da nam opet društvene pojave komentiraju sada kao vrhunski intelektualci Željka Antunović, Žužul, Ćiro Blažević, Bahtijari... – K vragu – da ne kažem – u k... - rekao bi Mandić.
Otvori KEKS Pay
