Prošlo je već pet desetljeća otkako se u glavi Darka Draženovića, tada novinara sportske rubrike Večernjeg lista, rodila ideja koju danas s pravom možemo nazvati hrvatskim "Ballon d'Or". Dinamo je u tih pet desetljeća uspio "pronaći" proljeće u Europi, održano je 12 svjetskih i europskih nogometnih prvenstava, Pelea i Maradonu naslijedili su Messi i dvojica Ronalda, "pravi" i "krivi", Liga prvaka je jedva spašena pred naletom Perezove Superlige.
Nogomet igraju prebogati, a gledaju sve siromašniji. Na Mjesec se leti turistički, euro je postao službena valuta Europske unije, nažalost, opkolio nas je COVID-19, svaki dan bdijemo nad zdravljem Ćire Blaževića i Miše Kovača, a Večernji list ponosno kreće u jubilarni izbor najboljeg nogometaša godine.
Bilo je nešto u tim ranim sedamdesetima, u Hrvatskom proljeću, u zanesenosti jednog vizionara, volim mu tepati "Krleža među svima nama", koji je pokucao na vrata glavnog urednika i rekao: "Duga je zimska stanka, vrijeme je kiselih krastavaca (kako smo to doba žargonski zvali, nap. a.), nema nogometnih zbivanja, zašto Večernji list ne bi birao nogometaša godine".
I to na poseban način. Da o najboljem odlučuju bivši nogometni reprezentativci. Bio je to revolucionarni čin bivšeg urednika, oca ideje o sportskim izborima koji je vrlo brzo dobio sljedbenike u košarkašu i vaterpolistu.
Mostarski BMV - Bajević (prvi laureat), Marić (drugi), Vladić (treći) - bio je tako dobar, potom je Večernjakovim izborom harao zlatni Ivićev Hajduk (Mužinić, Šurjak, Buljan), potom Zajec i Mlinarić iz Dinamove '82., a ja sam patio što nema Cice Kranjčara. Potom su nagradu Nogometaš godine dobila dvojica umjetnika - Safet Sušić i Blaž Slišković, a sve su zaokružili Dragan Stojković i Robert Prosinečki.
Potom je pod našim, hrvatskim stijegom prvi nagradu dobio Zvonimir Boban, a slijedili su Alen Bokšić i najbolji centarfor kojeg smo imali Davor Šuker, i to šest puta. Dado Pršo je s tri Sikiričina "Pobjednika" spasio sve kada nam je nogomet bio u glibu. A kada su otišli Draženović i Šuker nikome na pamet nije moglo pasti da ćemo u sljedećih 10 godina tog prestižnog izbora čekati samo jedan odgovor - je li LM 10 doista za 10? Jer Luka Modrić je dosad osvojio devet Večernjakovih nagrada, a ove godine mogao bi osvojiti i desetu.
Bronca iz 1998. je za protrljati oči, srebro iz Rusije 2018. za štipati se zauvijek, imamo li u budućnosti pravo maštati i o zlatu? U Katar smo stigli, tamo nas je odveo najuspješniji izbornik Zlatko Dalić, a nakon svega što smo prošli u životu možda ćemo u nekom od sljedećih izbora kruniti i nešto što se ne usudimo ni izgovoriti. Bez vrijednih sportskih entuzijasta, trenera koji i u kamenu stvore Modriće ne bi bilo nogometa, pa ni ovog zlatnog pira Večernjakova izbora nogometaša godine. A tko će biti jubilarni, 50. pobjednik, odlučit će baš oni koji "Pobjednika" imaju u svojoj vitrini - Zajec, Mlinarić, Buljan, Pršo, Bjelica, Prosinečki, Gudelj, Zl. Vujović... Kakvi nogometni majstori!
I sada, nakon tri godine odmaka, i te kako dobro mogu osjetiti što je u ovih pola stoljeća napravila sportska rubrika. I baš svi novinari koji su pisali u našoj obitelji, koji ne znaju za slobodan vikend, kojima ne smetaju kiša, snijeg, led, tropske vrućine, čije su obitelji itekako dobro upoznale odvojeni život... Zaslužili su da, poslije još jednog pothvata kuće, Večernjakove ruže u ožujku 2022. pod svodom Hrvatskog narodnog kazališta, sada proslave veliki jubilej i po 50. put izaberu najboljeg i dodijele mu Sikiričina "Pobjednika".
