Petar Krpan već je desetak godina u sustavu Hrvatskog nogometnog saveza. Bio je direktor središta Osijek, izbornik U17 reprezentacije, a danas je glavni instruktor za Hrvatsku. Jedan je detalj iz Krpanove biografije općepoznat. On se kao maloljetnik, sa 16 i pol godina, odazvao pozivu za obranu domovine. Puno je godina prošlo od početka devedesetih, Krpan je otišao nekim drugim putem.
– Cijela Hrvatska trebala bi živjeti kao jedno tijelo, baš kako smo živjeli u doba kada se domovina branila. Kada nam je trebalo, to smo imali – rekao je Krpan svojedobno u razgovoru za Večernji list.
Prisjetio se te priče i rata...
– Ne znam što je trebalo. Nije to nikakav poseban instinkt. Jednostavno je, išli su svi moji s Juga 2. Idem i ja, što ću drugo!? Obukao sam uniformu i otišao na prvu liniju.
Još čuva neke uspomene.
– Imam spomenicu Domovinskog rata...
I onda u nekoliko godina dogodi mu se vjerojatno najveći nogometni doseg, Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine.
– Na tom turniru zamijenio sam svoju akreditaciju onom Zvonimira Bobana. Čim sam došao, Zvone mi je prišao i znao sve o meni. U to doba gledao sam ga kao u Boga.
– Ti ćeš nositi moju akreditaciju, a ja s ponosom tvoju – kazao mi je Zvone. I Boban uokolo šeće s akreditacijom na kojoj je fotografija nekog ćelavog. A ja s njegovom fotografijom ispadam frajer.
Otkrio je jednu anegdotu s prvim hrvatskim predsjednikom.
– Jednom prilikom, dok smo se upoznavali, upitao je Ćiru: "A gdje je moj branitelj?" Ćiro je rekao: "Evo, tu je..." Pružili smo si ruke i kažem mu: "Poštovanje, predsjedniče..." U tom me trenutku prekinuo i kazao: "Ti me jedini možeš oslovljavati s ti." Odmah me Ćiro primi za ruku i ispali: "Nemoj da ti padne na pamet..." Nakon što je predsjednik otišao, opet mi je došao i kazao: "Sine, nemoj slučajno..."
Nije on nikakav poziv dobio, on je bio Dragovoljac, ako je teško to napisati autoru članka, evo Krpan je bio šesnaestogodišnji Dragovoljac Domovinskog rata.