U zagrebačkoj Noći hrvatskog vaterpola, održanoj sinoć u hotelu Aristos, Maro Joković proglašen je najboljim hrvatskim vaterpolistom u 2021. godini. Tako je svojim glasovanjem odlučio Večernjakov žiri, koji su, kao i dosad, činili bivši vaterpolski asovi. I to iz svih hrvatskih središta: Dalibor Perčinić i dr. Mladen Miškulin iz Zagreba, Damir Burić iz Pule (a igrao je u Rijeci), Aljoša Kunac i Hrvoje Akrap iz Splita, Đani Pecotić iz Dubrovnika, a Ivan Milaković povezao je Split i Zagreb.
Jokoviću je to drugi naslov najboljeg vaterpolista, prvi put najbolji je bio prije dvije godine (tada kao igrač Olympiakosa), a novi je dočekao u svojoj 35. godini (kao igrač Juga), ali on ipak nije naš najstariji laureat, lanjski pobjednik Josip Vrlić bio je u trenutku proglašenja nekoliko mjeseci stariji.
– Moram priznati da mi je iznimno drago što su moj rad, igre i angažman u vaterpolskom svijetu prepoznati kao važni i kvalitetni i kao takvi vrednovani na ovaj način. Članovima žirija zasigurno nije bilo lako birati jer je konkurencija kao i svake godine bila iznimno velika. Osjećam se u neku ruku privilegiranim što sam igrao sa svim tim momcima koji su se spominjali u izboru jer znam s kakvim sam, prije svega dobrim ljudima, a potom i izvanserijskim igračima, dijelio svlačionicu, pobjede i poraze – istaknuo je Joković.
”Jedan od najboljih ljevaka svijeta”, “topnik sa svih mogućih pozicija”, “posjeduje izvanredne plivačke sposobnosti, a sada je i prepun iskustva”, “fenomenalan igrač i još bolja osoba”, “kvaliteta koja se potvrđuje iz godine u godinu”, “igrač koji čini razliku”, “u koji god klub dođe, podigne mu razinu”, “unatoč svoje 34 godine i tolikih utakmica i treninga, još uvijek igra na izrazito visokoj razini”, samo su neki od epiteta koje su članovi našeg žirija dodijelili Jokoviću, ljevorukom topniku rođenom 1. listopada 1987. u Dubrovniku, koji je na neki način, kao i njegov sugrađanin Andro Bušlje, obilježio sve hrvatske uspjehe od 2007. godine do danas.
Popularni je Joke kumovao svim našim zlatnim medaljama u tom razdoblju. Počev od Svjetskog prvenstva u Melbourneu 2007. pa preko Europskog prvenstva u Zagrebu 2010., Olimpijskih igara u Londonu 2012. do Svjetskog prvenstva u Budimpešti 2017. godine.
Ove godine reprezentativnih medalja nije bilo, kao što znate izabranici Ivice Tucka na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojili su peto mjesto, ali Joković svejedno nije ostao bez trofeja. Njegova je Brescia prekinula višegodišnju dominaciju Pro Recca i nakon 18 godina okitila se naslovom talijanskog prvaka. Također je bila i treća na završnom turniru Lige prvaka u Beogradu.
S reprezentacijom je ukupno osvojio 20 medalja (uspješniji od njega po tome je samo Bušlje s 22), ali kad se uzmu u obzir i klupski uspjesi, Maro iz Župe dubrovačke najtrofejniji je naš vaterpolist s 58 medalja.
Proglašena je i najbolja sedmorka godine, u kojoj nije bilo nekih velikih promjena. Marko Bijač zamijenio je na mjestu vratara Tonija Popadića, a Paulo Obradović istisnuo je iz sastava Xaviera Garciju. Svoje pozicije zadržali su: Andro Bušlje (na poziciji braniča), Loren Fatović, Luka Bukić, Josip Vrlić (na poziciji sidraša) i, naravno, slavodobitnik Maro Joković.
Nagradu za najbolju vaterpolisticu godine, koju dodjeljuje Hrvatski vaterpolski savez, podijelile su mlade snage: Iva Rožić iz splitskog POŠK-a 1937 i vratarka zagrebačke Mladosti Latica Medvešek.
Vaterpolisticu godine birali su treneri svih ženskih ekipa te izbornik Marijo Ćaleta. Trofej HVS-a ove je godine pripao legendarnom pomoćnom i kondicijskom treneru Mladosti i hrvatske reprezentacije Fabijanu Noli.
Mislim da je Joković potreban našoj reprezentaciji. Barem još ove godine dok ne vidimo kako će to ići s Harkovom i postoji li još neki ljevak koji bi zamijenio Jokovića