Kakav je to spektakl bio! Privilegij je bio i gušt gledati takvu utakmicu uživo. Kako nama predstavnicima medija, još više gledateljima sa svih strana Lijepe Naše, ali i iseljeništva, koji u navijanju nisu posustajali baš kao i njihovi ljubimci na terenu.
A naši su, neumorno upirući u obrani, te jurišnički, ali pametno u napadu, razoružali suparnika (Island) koji je do ove utakmice izgledao kao reprezentacija koja, nakon Danske, igra najbolji rukomet na ovom Svjetskom prvenstvu. No sve to prebrisao je zanos domaćih rukometaša.
Navijačka svetkovina
Prvo poluvrijeme i onih 20:12 bili su navijačka svetkovina ovog sporta u Lijepoj Našoj. I taktičko-tehnička rapsodija hrvatske vrste potaknuta i popraćena hukom i pjesmom s tribina u ritmu taktova s razglasa s kojeg se orilo "Dajem ti srce zemljo moja". A "osmi igrač" doista je jako dobro shvatio svoju motivacijsku ulogu.
I šteta bi bila da je Hrvatska izgubila ovu utakmicu ili Island pobijedila s nedostatnih tri ili manje pogodaka razlike jer bi za naše Svjetsko prvenstvo time završilo. I ne bi bilo novog ambijentalno-navijačkog spektakla kakav slijedi u nedjelju navečer u utakmici protiv naših sjevernih susjeda Slovenaca. A i tada će se tražiti ulaznica više.
Poseban trenutak susreta bio je ulazak kapetana Domagoja Duvnjaka na teren, a to je čovjek zadužen za glazbenu potporu popratio taktovima pjesme "Ruža Hrvatska". A s obzirom na to kakav odnos prema reprezentaciji ima te da je spreman ugroziti i vlastiti ugovor u bogatom bundesligašu, Dule i jest "ruža hrvatska" rukometna odnosno sportska. Jer, čovjek je igrao s rupturom lista, uz rizik puno teže ozljede.
I vaterpolo je u Splitu to imao
Žrtvovao se i David Mandić koji se, nakon četiri propuštene utakmice, vratio na teren. A on je u suzama radosnicama dočekao kraj utakmice, potaknut jedinstvenim ugođajem na tribinama i svjestan da se domaćinstvo ovakvom natjecanju i ovakav festival domoljublja događa samo jednom u karijeri. Jer, tko zna kad i tko zna gdje će rukometna Hrvatska biti opet domaćin ovako velikom natjecanju.
Zapravo, od ekipnih sportova u Hrvatskoj samo rukomet i vaterpolo mogu stvoriti ovakav ugođaj. U najvažnijoj stvari na svijetu, u zemlji bez pristojnog nogometnog stadiona većih kapaciteta, ne možemo ni biti domaćin nekom velikom natjecanju, čak ni "rasparceliziranom", što je sada u trendu. A naša košarka onemoćala je do neslućenih granica pa bi moglo doći vrijeme da će nam jedino domaćinstvo Eurobasketa biti način da nastupimo na kontinentalnoj smotri.
Ovo što je s ovim Svjetskim prvenstvom postigao rukomet, svojedobno je pošlo za rukom vaterpolu na Prvenstvu Europe u Splitu 2022. Ondje je južnjački navijački temperament to natjecanje učinio slikovnom i zvučnom kulisom za pamćenje, no prednost rukometaša je što igraju u Zagreb Areni koja ima četiri i pol tisuća sjedalica više. U toj istoj Areni održat će se ove godine još jedno Svjetsko prvenstvo, ono hrvačko u rujnu. No uz dužno poštovanje marljivim i neumornim zanesenjacima ovog rudarskog sporta, tada neće biti moćnog navijanja kao sada jer ništa Hrvate ne okuplja tako kao lopta. Niti išta tako ne pomaže da se barem načas skrenu misli s udara inflacije, suludih poskupljenja i onemoćale vlastite kupovne moći.
Eh, gdje bi nam kao državi kraj bio kada bi se i naši brojni politički uhljebi borili tako za svoju domovinu kao naši sportaši, kada bi i njima osobna i profesionalna himna bila "Poljubi zemlju po kojoj hodaš" koja se u Areni pjeva nakon svake predstave rukometaša.
Točno sam krivo mislio. Mislio sam da nas ništa ne može tako "ujediniti" kao "divljenje" zvijezdama iz propale nasilne tvorevine. Kad ono nešto skroz drugačije!