Ivan Čupić debitirao je za hrvatsku rukometnu reprezentaciju na Europskom prvenstvu u Norveškoj 2008., a tada smo osvojili srebrnu medalju. I on je jedan od naših velikih rukometaša koji su s reprezentacijom osvojili sve osim zlatne medalje. Bio je jednom srebri i jednom brončani na svjetskim prvenstvima, dvaput srebrni i dvaput brončani na europskim prvenstvima, te jednom brončani na Olimpijskim igrama. Nije igrao na svjetskim prvenstvima 2017. i 2019., ali vratio se 2021. kada smo igrali u Egiptu i na kraju osvojili tek 15. mjesto, što nam je bio najgori plasman u povijesti. Na EP-u je preskočio 2020., ali se vratio 2022. Dvaput je osvojio i Ligu prvaka, s Kielcom i Vardarom.
– Sve nas je ugodno iznenadila pobjeda nad Islandom. Gledao sam ih protiv Slovenije i Egipta i igrali su fenomenalno. No kod nas se dogodila neka kemija, igrali smo hrabro, sa srcem, koncentrirano, s puno emocija. Sve su to pratile pune tribine i rezultat nije izostao. Pobijedili smo Island njihovim oružjem – dobrom obranom i kontrama. Naravno da je bilo puno upitnika nakon poraza od Egipta, ali vjerujem da su dečki sada dali puno odgovora. Oni mogu, oni hoće i bilo bi sjajno kada bi izborili polufinale. Put je sada otvoren, ovom visokom pobjedom izbjegli smo Francusku u četvrtfinalu.
Iznenadili smo Island obranom 5-1?
– Istina. Vjerujem da je Sigurdsson to uvježbavao na pripremama i vjerujem da je zato Mamić ovdje, s razlogom. Čovjek igra prednjega cijelu sezonu u Leipzigu i odradio je to savršeno. Inače, na toj poziciji uvijek igra Duvnjak, ali eto sada smo dobili još jednog igrača koji to može. Čak je Kuzmanović puno bolje branio šuteve s obranom 5-1 ispred sebe nego kada igramo 6-0.
Koliko nam znači povratak Duvnjaka i Davida Mandića?
– Puno nam znači. Mala smo zemlja, nemamo poput Francuske ili Njemačke tako širok izbor igrača. Kada nam netko nedostaje, odmah smo oslabljeni. Tako je bilo godinama unazad. Sigurdsson trenutačno na okupu ima najbolje što Hrvatska može danas ponuditi.
Nije sve gotovo, moramo u nedjelju pobijediti Sloveniju?
– Mislim da će dečki čvrsto ostati na zemlji. Ulog je velik. Budemo li igrali ovako kao protiv Islanda, onda nema straha. Bio bih najsretniji kad bismo pitanje pobjednika riješili u prvih 15 minuta. Čuo sam se s Urošom Zormanom, slovenskim izbornikom, inače mojim dobrim prijateljem. Pitao sam ga je li im važna utakmica, a on mi je odgovorio da jest i da se sigurno neće lako predati. Rekao je da nakon dva uzastopna poraza nije lako, javnost i njega kritizira pa će napraviti sve da nas iznenadi. Ukratko – neće nam pustiti ni milimetar. Ipak su to igrači koji igraju u velikim klubovima, poput Janca i Makuca koji su u Barceloni. Ima tu jakih pojedinaca koji će sigurno htjeti pobijediti za kraj turnira. Doći će puno i njihovih navijača pa će i zbog njih igrati za pobjedu. Naši igrači moraju ostati koncentrirani i dobro je da su izolirani u Karlovcu gdje nemaju nikakav pritisak i nitko im ne smeta.
Protiv Slovenije ste odigrali puno utakmica, pamtimo onu za treće mjesto na SP-u 2013. kada ste im dali osam pogodaka, a na EP-u 2012. postigli ste devet.
– Uvijek je s njima bilo teško. Nisu to bile lijepe utakmice, uvijek je bilo napeto. Nisam volio igrati protiv njih. Znam samo da su krila uvijek zabijala najviše pogodaka protiv njih,. Eto, neka tako bude i danas. Sjećam se 2013., za Sloveniju su tada igrali Dolenec i Mačkovšek koji još igraju, ali igrao je i Zorman, današnji izbornik.
Bio sam težak karakter
Klupsku karijeru Čupić je započeo u Metkoviću, a igrao je za Medveščak, Vigo, Gorenje, RN Löwen, Kielce, Vardar i Zagreb. Od ove sezone je u trenerskim vodama. Počeo je kao pomoćni trener Andriji Nikoliću u Zagrebu, potom je bio trener juniora Zagreba da bi odnedavno postao trener seniora Metkovića. Kada je odigrao posljednju utakmicu za Zagreb, rekao je:
– Želim se razvijati kao trener, učiti od iskusnijih i napredovati svakoga dana. Mislim da sam na pravom mjestu za takvo što. Na kraju, želio bih zahvaliti svim svojim trenerima i suigračima koji su me trpjeli. Znam da sam često bio težak karakter i da im nije bilo lako sa mnom, ali nadam se da su mi oprostili i da ćemo pamtiti samo lijepe dane. Za kraj, želio bih zahvaliti ljudima bez kojih ne bih postigao ništa od ovoga i ne bih bio ovdje. To su moja obitelji, moji roditelji, moja braća, moja supruga Nera i moja djeca. Uvijek su mi bili podrška i u nekim od najtežih životnih trenutaka bez njih ne bih uspio. Hvala svima i gledamo se dalje u nekim drugim ulogama.
O svojim počecima kaže:
– Bio sam treće dijete i uvijek sam bio sa starijom braćom. Igrali su se košarka, rukomet i nogomet, uvijek smo bili iza kuće, na školskom igralištu. Uvijek sam igrao sa starijima i mrzio sam gubiti. Užasno sam se živcirao. Kad odrastaš uz stariju braću, a svaki se dan igrao neki sport, ili ti postane svejedno ili mrziš kad gubiš. Jednostavno sam otišao u drugu krajnost i već sam time ušao u sport. Rukomet je bio prvi i jedini sport kojim sam se bavio. Zar sam imao drugog izbora? U Metkoviću ili se baviš branjem mandarina ili treniraš rukomet. Hvala Bogu da smo ondje imali sjajnu školu rukometa, iz koje su poslije proizašli Ilija Brozović i Mate Šunjić.
Čupićev djed bio je volonter u klubu još dok je Metković nastupao u jugoslavenskoj Prvoj ligi. Bio je računovođa, a njegov je otac potom postao klupski tajnik. Prvi trening Ivan je odradio 1995., s devet godina.
– Osim škole i dvorane, otac i majka branili su mi izlaske, nisu odobravali da ne znaju gdje sam. Stalno sam bio pod nekom stegom i disciplinom, što mi se katkad nije sviđalo, znao sam bit jako ljutit, ali poslije sam shvatio da su oni u tom trenutku procijenili da je to najbolje za mene.
Čupić je u prvu ekipu ušao upravo dok su još u klubu bili igrači poput Slavka Goluže, Pere Metličića, Davora Dominikovića i Nikše Kaleba, a u toj mu je tranziciji u velikoj mjeri pomogao Ivano Balić.
– Mnogo smo razgovarali i on me prihvatio kao mlađeg brata. Bila su to drukčija vremena. Ja sam bio najmlađi u ekipi, bilo je tu puno velikih imena pa su me stariji, ne mogu baš reći maltretirali, ali postavili su se prema mlađima da im mogu raditi što žele, a mi smo morali šutjeti, ojačati karakter – kaže Čupić.
Nakon igračke karijere u Metkoviću i Medveščaku otišao je u inozemstvo, s 21 godinom. I izabrao je španjolsku ligu, ali je otišao u manji klub – Octaviju iz Viga.
– Tada u Hrvatskoj osim Zagreba nije bilo kvalitetnoga kluba za razvoj. Svi su govorili da ću biti dobar, no tražio sam put za razvoj, onaj kojim nije otišlo 99 posto hrvatskih igrača. Zato sam otišao u anonimni klub. Želio sam vidjeti jesam li za to ili nisam. Kockice su se posložile i mislim da sam dosta dobro odigrao – rekao je.
Bio je potom u Velenju, RN Löwenu, pa je najbolje od klupske karijere, tri naslova Lige prvaka, doživio s Kielceom (1) i Vardarom (2).
– Nikada nisam htio biti samo prolaznik, težio sam tome da budem važan za klub, suigrače, trenera. Jedino u Löwenu nisam imao pamtljivo razdoblje i otišao sam brzo. A najljepše? U Vardaru sam se osjećao kao kod kuće, to je jedini grad u kojem rukometaše tretiraju kao nogometaše. Potpuno druga krajnost. Otišao sam iz Kielcea, nakon europskog naslova, u zemlju trećega svijeta. Svi su se čudili tome, a ja sam proživio pet takvih godina. Najdraži naslov Lige prvaka? Zadnji, uvijek je najslađi zadnji – rekao je.
Najdraža utakmica?
– Sve 164 koje sam odigrao u dresu reprezentacije. Svaki put kad sam igrao za reprezentaciju, to su mi bili najljepši dani. Bio sam najsretniji čovjek 164 puta. Da, žalim za zlatom, ostale medalje podijelio sam po kućama, stanovima, rodbini kojoj su više značile nego meni. Možda to nije lijepo, ali mislio sam da će doći zlatna. Poraz od Francuske u finalu SP-a 2009. i polufinalu Igara 2012. dva su mi najteža poraza. Francuzi su jednostavno bili najbolji, a mi drugi najbolji. To je bilo baš teško razdoblje, nema me doma po mjesec-dva, moji me se zažele, a ja u depresiji. Nisam tada bio ni dobar igrač, ni roditelj, ni muž. Samo te dvije utakmice nikada nisam ponovno pogledao – rekao je Čupić.
U Londonu su mu bile prve Olimpijske igre jer je uoči onih u Pekingu ostao bez prsta. Na povratku u hotel se poskliznuo i pri padu se pokušao uhvatiti za željeznu ogradu. Pritom je zakvačio ogradu vjenčanim prstenom i izgubio dio prsta. Ozljeda mu nije naštetila rukometnoj karijeri, no bio je prisiljen zbog nje propustiti Olimpijske igre u Pekingu 2008.
– Kada se to dogodilo 2008., prvih godinu-dvije bilo je dosta propitkivanja. Novinari, navijači, treneri postavljali su pitanja, a poslije je to postalo moj brend, ako takav nesretni slučaj može biti brend. Nakon toga više se nitko nije obazirao na to. Svi su se naviknuli, kao i ja, na to da je to tako, da je to normalno. Milijun puta bio sam u nedoumici, čuo pitanja kako, zašto... Drugi su mi govorili da neće biti kao prije i kada slušaš to svakoga dana, počneš i sam negativno razmišljati. Imao sam karakter, taj metkovski inat koji ne daje nikome gušta da bude po njegovom, nego samo po mome. Obitelj mi je davala veliku podršku, a zahvaljujući svom karakteru i inatu pokazao sam nakon dva mjeseca da ću biti najbolji što mogu.
Na velikom natjecanju debitirali ste 2008. kada je nastala čuvena soba "Mali i manji".
– Da, bio sam cimer sa Zlatkom Horvatom, a mi smo bili dvojica najnižih igrača. U toj sobi družili smo se prije i poslije utakmica, kuhala se kava, razgovaralo se jako puno, tu su bili i počeci PlayStationa...
Živim s pet žena
Prije svake utakmice imali ste poseban ritual?
– Prvo obuvam lijevu, pa onda desnu tenisicu, i to na istom mjestu u svlačionici. Taj ritual ne mijenjam do kraja turnira.
Što će vam najviše nedostajati?
– Zezancija u svlačionici. Uvijek mi je bilo najteže otići iz svlačionice u kojoj sam bio. Sad idem u ured.
Učili ste od najboljih i igrali s njima.
– Imao sam sreću da sam igrao s hrpom vrhunskih igrača, možda i najboljih u povijesti po pozicijama. Kronološki, Ivano je bio prvi u Metkoviću. Bio mi je poput starijeg brata, upijao sam njegovo razmišljanje. Imao sam i dosta težak karakter, to će vam svi reći i ispričavam se svima zbog toga.
Ove se sezone, osim vas, opraštaju Nikola Karabatić, Mikkel Hansen, Joan Canellas, Željko Musa...
– S Musom sam generacija, zajedno smo od 16. godine u reprezentaciji, bili smo i u Kielceu. I on će imati dobru trenersku karijeru – priča Čupić.
Sada ste trener u Metkoviću?
– Vratio sam se u Metković nakon dvadeset godina. Otišao sam kao igrač, a vratio se kao trener. Pokušat ću s Metkovićem osigurati ostanak u ligi. Dvadeset bodova je u igri, a mi odmah u prvom kolu Lige za ostanak, 15. veljače, igramo doma protiv Karlovca koji ima isti broj bodova kao mi. Oni su posljednji, a mi mjesto ispred. Bit će tu još borba sa Zametom i Dubravom oko ostanka. Cilj mi je vratiti navijače u dvoranu, a oni će se vratiti samo budemo li imali dobre rezultate. Mislim da smo se dobro pojačali i nema straha da ćemo ispasti iz lige. Sa mnom je došla cijela obitelj, takav je bio dogovor. Pitao sam suprugu je li spremna ići za mnom gdje god budem trener. Rekla je da drukčije neće ići, a meni je jako važno da imam potporu obitelji.
Od 2007. je u braku sa suprugom Nerom koju je upoznao u kafiću u rodnom Metkoviću.
– Mislim da smo kliknuli na prvu, i da sam od samog početka znao da je to ona prava, moja prva i jedina ljubav – istaknuo je.
Imaju kćeri Barbaru (15), Ivu (11), Niku (7) i Maru (6). Par nije htio znati spol četvrte kćeri Mare do njezina rođenja, a Ivan je rekao da mu nije važno hoće li biti muško ili žensko nego da beba i majka budu dobro.
– Blažen sam među ženama. Jedino muško bio je pas Simba, ali je nažalost uginuo. Sada imamo novog psa – Rue, ali ženka je. Ma, super mi je, svi me vole najviše. Istina je da mi je problem doći do kupaonice uz njih, i da uvijek čekam kad idemo nekamo, ali ne bih ih mijenjao – rekao je Ivan koji je postao tata s 20 godina.
– Sve cure treniraju rukomet. Mara želi ići još i na nogomet, a Nika se još upisala na gimnastiku – istaknuo je Čupić, ne skrivajući kako ga cure vrte oko malog prsta.
Rastom mali, a tako veliki rukometaš. Hvala mu na svemu što dade hrvatskom rukometu.