Uoči današnje službene premijere dokumentarnog filma "Dogodio se", spektakularne priče o karijeri Ratka Rudića, uvjerili smo se da se dogodio jedan od najboljih sportskih dokumentaraca otkakoje Hrvatska samostalna. I zato kapa dolje autoru Dejanu Aćimoviću, koji se primio golemog posla da prikaže veličinu trenera koji je s tri različite reprezentacije osvojio četiri olimpijska zlata ali ima i tri svjetska i tri europska naslova...
A koliko je to sveobuhvatan zahvat bio reći će da je Aćimović u pet i pol godina snimio 500 sati materijala i da je od toga napravio 115 minuta dinamičnog filma snimanog i na lokacijama u Mađarskoj, Italiji, Srbiji, Španjolskoj... U zemljama čiji su elitni vaterpolisti i treneri jako dobro osjetili strateško-taktičku moć najtrofejnijeg trenera svih vremena. Jer, sve ih je pobjeđivao do mjere da mu se i danas duboko klanjaju.
Pa tako u filmu govore i neki od najvećih vaterpolista svih vremena kao što su Tamas Kasas, Aleksandar Šapić i Manuel Estiarte koji se požalio da sve do olimpijskog zlata u Atlanti nije osvojio niti jedno zlato jer mu ih je "otimao" Rudić. A Šapić je u filmu priznao da mu je "udarilo na ego" kada je saznao da je Ratko, u pripremi utakmice Hrvatske i Srbije, preskočio njegovo ime kao da ga nema u sastavu.
I većina Aćimovićevih sugovornika (a u filmu ih je 125) ističe kako je Rudić bio meštar od taktike ali i psihološke pripreme momčadi te da je jedna od najvećih tajni njegove uspješnosti bila u upravljanju psihodinamikom sportske momčadi. I kao što je rekao predsjednik HOO-a Zlatko Mateša da bi svatko, tko se primi trenerskog posla, ovaj film trebao obvezno pogledati, svoje zadovoljstvo izrazio je i glavni junak filma:
- Nisam se miješao Dejanu u posao, omogućio sam mu svu umjetničku slobodu a konačni proizvod je takav da sam na nekim mjestima filma umalo i suzu pustio. Kroz film sam ponovo proživljavao sva ta natjecanja
I onima kojima je Ratko rukovodio svojom željezno rukom bilo je ponekad do suza, ali od muke zbog velikog obujma rada, no svi oni su mu danas zahvalni jer su zahvaljujući njemu olimpijski i svjetski šampioni. Tako i svi oni talijanski vaterpolisti koji su ga isprva zvali "Tiraninom" da bi ga, kada je s njima osvojio sva moguća zlata (olimpijsko, svjetsko, europsko), na kraju prozvali "Kraljem Midom", po mitskom kralju koji sve što dotakne pretvarao u zlato.
A Rudić je i Hrvatsku odveo do sva tri najprestižnija zlata pri čemu je bio spreman i na najveće moguće rizike. A jedan od najvećih je bio kada je zlato na Prvenstvu Europe u Zagrebu (2010.) osvojio sa samo jednim vratarem (kako bi imao više igrača u rotaciji), Josipom Pavićem, koji je, zbog slomljena prsta, svaki dan bio na analgetskoj terapiji.
