Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 37
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Lovci na talente

Menadžeri su novi odgajatelji vaše djece: U život im ulaze već u osnovnoj školi

Foto: Privatna arhiva
1/3
08.02.2021.
u 22:15

Laura Hrle nema još niti deset godina a već ima dva financijska sponzora, sponzora za opremu, teniskog trenera, kondicijskog trenera pa čak i menadžersku agenciju i osobnog masera

Znate li tko je Kauan Basile? Vjerojatno nikad za njega čuli niste, baš kao niti pisac ovih redaka sve dok prije nekog vremena nismo pročitali da je ovaj osmogodišnji brazilski klinac postao najmlađi nogometaš koji je potpisao ugovor s najpoznatijim proizvođačem sportske opreme Nikeom. I to ne bilo kakav nego trogodišnji ugovor. Zajamčeni.

Kauan je tako naveliko prestigao nogometne superstarove Neymara i Lionela Messija. Neymar je imao 13 godina kada je ušao u poslovni odnos - dakako preko roditelja - s Nikeom. A Messiju je bilo 15 kada se obvezao nositi Adidasove kopačke. Dakle, maleni Basile postao je apsolutni rekorder u novoj poslovnoj disciplini zvanoj "tko će mlađi do sponzorskog ugovora". Dosad je to bio, danas 20-godišnji, Realov Brazilac Rodrygo čiji su roditelji potpisali ugovor s Nikeom kada im je sin imao 11 godina. No, odnedavno je to kikić i Santosove škole nogometa.

Dakako, takvi poslovni zahvati veliki su rizik do kojeg je dovela nesmiljena tržišna utrka proizvođača sporske opreme (Nike, Adidas, Reebok, Mizuno, Asics, Puma, New Balance, Umbro, Fila, Ellese, Lotto...) čija je konkurentnost uvjetovala spuštanja dobnih granica. A nešto slično je i sa sportskim agentima koji također što prije žele zabezecirati nekog supertalentiranog klinca jer kada ih primjete i drugi onda je to često izgubljena utrka. A to nam postavlja pitanje hoće li - uz neslućene mogućnosti genetskog inženjeringa - sve to dovesti do toga da će menadžere i sponzore imati već i vrtićanci ili, da karikiramo, čak i bebaći u pelenama koji su tek prohodali.

Dakako, nisu zaigrani klinci ti koji svom menadžeru govore "show me the money" ali njihovi roditelji zacijelo imaju i to na umu. Ne uvijek zato jer vide u svom djetetu rješenje svojih egzistencijalnih problema nego i zbog toga što svom nadarenom djetetu žele priuštiti što bolje uvjete za razvoj, a toga bez novca nema. Posebice u tenisu koji je iznimno skup jer valja tati i mami izdvojiti najprije za tenisice i rekete (koji se brzo troše) pa onda za trenerski sat (100-120 kn) i teren (50-80 kuna ljeti, 80-140 zimi).

Stoga je u zagrebačkoj obitelji Hrle nastupilo veselje kada je njihova osmoškolka Laura, koja obožava tenis, s prvim danom 2021. dobila tehničkog sponzora. Bila je to radosna vijest za mamu i tatu Hrle čiji će obiteljski budžet sada biti ipak nešto stabilniji jer su, baš ovih dana postigli dogovor i sa Školom tenisa Abramović.

A ne bi to bila neka vijest da nije riječ o devetogodišnjoj djevojčici koja će deseti rođenda proslaviti krajem ožujka i koja ima neizmjernu ljubav prema tenisu ali za koju nitko ne može reći koliko će ona, zapravo, jednog dana biti dobra. Što će reći da je bilo kakvo ulaganje u nju i svojevrstan rizik.

Prvi se s podrškom javio jedan bivši političar (donedavno visokopozicoonirani član jedne političke stranke) koji je i sam bio donator, ali se i angažirao oko pronalaženja sponzora, što još uvijek čini.

Svoje slobodno vrijeme i svoja terapeutska umijeća odlučio je pak donirati boksački trener Leonard Pijetraj koji bi uskočio kada god bi ustrebale shiatsu masaža, kiropraktika, tehike disanja ili rad na snazi kroz, djetetu prilagođeni, boksački trening. A malena Laura ima već sada i svog kondicijskog trenera (Siniša Cik).

Potom je u priču ušao Andrej Salzer, zastupnik proizvođača reketa (Head) za Hrvatsku i BiH. On je tom nadarenoj djevojčici odlučio dati dovogodišnje tehničko sponzorstvo, da tata Zlatan ne razbija glavu oko toga hoće li malena Laura, ako razbije reket, imati s čime igrati.

Na koncu se javio i Alan Balen iz agencije AB sport consulting koji je odlučio potpomagati ostale Laurine sportske potrebe, zasad, do njene 12. godine. A tada će njen otac Zlatan podvući crtu i reći da li sve to ima smisla ili će njegova kćer promijeniti sport, dovoljno rano da i u tome bude uspješna. A to bi, recimo, mogao biti skok s motkom (koju vježba kao dodatni kondicijski trening) ili neka druga atletska disciplina, a najbrža je gdje god se pojavi i na 60 metara.

Ako sa svim ovim što smo joj osigurali Laura sa 12 godina ne bude top tenisačica u svom uzrastu onda znači da ćemo morati stati mijenjati sport. A ona je dovoljno koordinirana pa se dogodilo da je, nakon drugog treninga odbojke, bolje servirala nego cure koje odbojku treniraju godinu dana. Boksački trener Leo Pijetraj, inače moj prijatelj, zna mi reći da je Laura toliko motorična da bi mogla biti iznimno uspješna i u ženskom boksu. Odveo sam ju i kod nogometnog trenera Vlade Novaka koji mi je kazao da bi ju morao staviti u stariju grupu, a pričamo o dječacima, jer je među vršnjacima dominirala - kazuje tata Hrle ali i upozorava:

- Nažalost, takvih talenata kao što je moja Laura ima puno među onima koji danas konobare, voze taksi ili rade slične poslove. Baš sam pričao sa suprugom da smo možda izabrali najgori sport, no kćer silno želi trenirati tenis. Ne mogu joj reći da više nećemo ići na treninge, a meni je to veliki financijski i psihološki pritisak pa sam si zacrtao da ću do njene 12. godine nekako izgurati a tada ćemo vidjeti isplati li se ići dalje.

Kada se radio dogovor s Tomislavom Abramovićem, vlasnikom spomenute teniske škole, i mala Laura je bila za stolom. A tek će krajem ožujka napuniti deset.

- Ona je odlučivala. Ja sam nju još jednom pitao da li je spremna svako jutro buditi se u šest ujutro, trenirati prije škole.

A trenirati će u Školi tenisa Abramović u kojoj glavni trener ovako procjenjuje njen talent:

- Malena ima fenomenalne motoričke predispozicije i radnu disciplinu, ali joj se dogodi da ju igra povuče pa nas čeka proces rada kako na tehnici tako i na podizanju razine koncentracije. Osim kako izvoditi sve teniske udarce, moramo ju naučiti i kako zaboraviti prethodni poen, ne zadržavati se mislima na njemu, i kako u svaki novi poen ulaziti s istim entuzijazmom. U psihologiju tenisača to morate ugrađivati od malih nogu, da lakše prebrode krize i teške momente u meču, da ih tada ne preplave emocije koje mogu izazvati unutarnju blokadu.

No, ističe Tomislav Abramović, sport ne smije biti djetetova i roditeljska opsesija, da ne bi došlo do ranog sagorijevanja.

- Tu trebate jako paziti odnosno nuditi djetetu široke programe i to dijete mora imati vremena za školu i društvo odnosno igru s vršnjacima. Ja nikako nisam za ono što rade u Rusiji gdje teniski talentiranu djecu miču već iz osnovne škole i osiguravanju im privatnog učitelja. No, naše je da se prilagodimo toj vrlo mladoj osobit, da vidimo koliko ona treninga može primiti i s koje strane joj treba prići te kako širiti bazu. Mi u obitelji imamo sedmero djece i svi su igrali ili igraju tenis, a kako je moja supruga profesorica klavira onda su svi oni prošli i glazbene škole, pjevali su u zboru i slično. Što imate veću širinu to imate i kvalitetniju bazu za probleme na koje naiđete po putu.

Dakle, iskustvo rada s djecom, "coach" Abramović stjecao je na vlastitoj djeci a nama je naveo primjer svoje najstarije kćeri.

- Moje tri kćeri došle su do WTA Toura, a na razini Hrvatske bile su prvakinje gotovo u svim uzrasnim kategorijama. Najstarija Ivana krenula je sa sedam godina, a u dobi od 10 godina imali smo dva treninga dnevno po sat i pol te tri kondicijska treninga tjedno. Bio je to dosta ozbiljan rad koji je Ivanu da je sa 16 godina bila deseta juniorka svijeta. No, ona je sa 21 godinom odustala od tenisa, a bila je 130. na svijetu. Odlučila se za studij i obitelj i danas je top menadžer u avio-kompaniji Katar Airways. Rekao bih da joj se, sve što smo radili u tenisu, vratilo u životu. Svi koji su u mladosti prošli kroz sport kasnije u životu imaju potrebnu radnu disciplinu i prilagodljiviji su.

S ovim zahvalnim sugovornikom pričali smo i o tome kada i kako se odlazi na najpoznatije svjetske teniske akademije i koliko to znači za polaznike istih.

- Masa klinaca ode u te akademije, a tu i jako puno talenata nestane. Mi smo bili kod Bollettierija i Sancheza i bez obzira što su to zvučna imena, to su opet vrlo mali postoci onih koji uspiju. Uska su vrata za svjetski vrh, no kada imate takve akademije iza sebe, a uz njih i moćnu agenciju poput IMG-a, onda vam oni pomažu da se probijete. Oni imaju takvu moć da vam na velikim turnirima osiguraju pozivnice i taj igrač puno brže ide naprije, na neki način preskače vrijeme "prašinarenja", sve ono što smo mi morali proći da dođemo među prvih 200.

U tom kontekstu karakteristična je priča Marije Šarapove koja je trenirati počela sa četiri godine jer je jedan ruski trener već tada primjetio da dijete ima iznimnu koordinaciju na relaciji ruka-oko. Sa šest godina Marija je prisustvovala jednoj teniskog klinici u Moskvi pod vodstvom Martine Navratilove koja je tati Šarapovu preporučila Nicka Bollettierija i IMG Academy na Floridi gdje su stvoreni i Andre Agassi i Monika Seleš.

Posudivši novac za avionsku kartu, tata Šarapov i sedmogodišnja Marija stigli su u SAD sa samo 700 dolara ušteđevine pa je otac morao raditi različite šljakerske poslove da bi mogao plaćati satove za svoju kćer. Srećom, sa devet godina, Šarapovi su dobili ugovor sa velikom agencijom IMG koja je pristala plaćati godišnji trošak akademije od 35.000 USD. Na istoj akademiji danas taj trošak iznosi od 56.000 do 80.000 USD, ovisno o dobi, razini smještaja i starosti sportaša.

Jeftinije nije niti u Španjolskoj, u Akademiji Rafaela Nadala gdje je godišnji trošak za roditelje 67.000 USD u što su, osim tenirskih treninga, uključeni i smještaj i troškovi škole.

Uz IMG-jevu, naslavnija je danas Muratoglou Academy osnovana prije 25 godina. Patrick Muratoglou pomogao je Sereni Williams da osvoji veći broj od njena 23 Grand Slam turnira što danas naplaćuje sa "školarinom"od 46.000 USD. Ono čime se ova akademija diči jest da, svjesni da većina klinaca neće biti šampioni svog sporta, svake godine proslijede 60 igrača i igračica na američka sveučilišta gdje, uz stipendiju, nastave trenirati sport kojem su posvetili svoje djetinjstvo.

No, vratimo se i našoj Lauri, kojoj želimo da joj jednog dana pokucaju na vrata gospoda iz spomenutih akademija. A za sada su joj pokucali Head i AB sport consulting.

- Tvrtka Head globalno djeluje kada je u pitanju sponzoriranje talentirane djece kako bismo jednog dana u Team Head dobili nekog novog Đokovića. Mi prije nismo pristupali roditeljima djece od tako malo godina, no sada su nam rekli da je granica pomaknuta na osam godina. Tako sam odlučio, jer ja oko toga imam regionalnu autonomiju i vjerujem u tu priču oko Laure pa joj hoću pomoći. Ona je još premlada za ugovor, oni kod nas startaju negdje od 12. godine. Ako takva djeca sa 12 godina počnu osvajati turnire onda ja kao lokalni distributer mogu sugerirati internacionalni ugovor - pričao nam je Andrej Salzer iz Heada.

A evo što nam je rekao Laurin prvi menadžer Alan Balen, stručnjak u sportskom marketingu koji je u hrvatskoj sportskoj javnosti poznat po organizaciji Sport Festa.

- Preteška je riječ nazvati me Laurinim menadžerom, ja bih rekao da sam savjetnik tati Zlatanu s kojim se poznam više godina. Ako se netko odluči za vrhunski sport u tenisu to podrazumijeva dosta žrtve i u 90 posto slučajeva to padne na roditelje i to traje sve dok, i ako, dijete počne zarađivati novce na turnirima. A s obzirom da je tenis skup sport to vam je samo za treniranje od šest do osam tisuća kuna mjesečno, a kada krenu putovanja to zna biti i po 30 tisuća eura godišnje. Za sada ću Zlatanu pomagati savjetima kao i u pronalaženju sponzora, a ako Laura bude dobro napredovala onda ćemo se svega ozbiljnije prihvatiti i sa savjetodavnog prijeći u profesionalni odnos.

O tome kako funkcionira svijet tenisa, kada su u pitanju talentirana djeca, pričali smo i sa Tomislavom Poljakom, novoimenovanim direktorom ATP turnira u Umagu, inače "client manageru" agencije StarWing Sports.

- Moj najdraži dio posla je upravo skautiranje talentiranih klinaca. Ekstrem kojeg smo mi napravili bio je da smo potpisali klinca od 10 godina, a to je bio Marc Majdandzic, momak iz Njemačke. Mi smo mu napravili jako dobar ugovor s Nikeom i proizvođačem reketa Yonexom jer su i oni vidjeli što i mi. Istina, Marc trenutno nije na razini najboljih u svom naraštaju no on tek ima 15 godina i ja i dalje vjerujem da je to imalo smisla napraviti tim više što je riječ od jednoj sjajnoj obitelji.

Koliko rano i kako se pristupa djeci u svijetu tenisa?

- Prije je to bilo sa 12 do 14 godina, a danas se to spustilo na 10. Ako se netko ističe tada nastojiš upoznati obitelj, graditi odnos pri čemu ima puo razlike u stilovima. Neki agenti će probati roditeljima gurnuti ugovor pod nos nadajući se da oni o tom svijetu ništa ne znaju će samo tako potpisati. Mi tako ne radimo, taj odnos mora biti dvosmjerna ulica. Mi želimo educirati i roditelje koji su ušli u tenis sa svojom djecom i o tome ne znaju dovoljno. Ti kada spomeneš riječ agent ili menadžer, ljudi na to gledaju kao na lihvarenje, a ti si često tom klincu ili klinki roditelj, stariji brat, ljubavni savjetnik, a nekad moraš s njima i na turnir, ako trener ne može.

Bivšeg kolegu novinara, a sad već priznatog teniskog agenta, pitali smo koji se kriteriji gledaju kod izbora najmlađih klinaca oko kojih se agencije žele angažirati. A on nam ističe da je puno važnija obiteljska genetika nego to koliko je klinac rezultatski uspješan sa 12 godina.

- Dogodi se da odeš na turnir do 12 godina i ugledaš dijete koje je visoko 180 cm i onda vidiš da su mu toliko visoki i roditelji pa shvatiš da više neće rasti. Meni se dogodilo da sam upoznao očuha koji je visok 195 centimetara, a ne oca koji je visok 175 cm. Tko ne provjeri takve stvari taj je stvarno potpuni novak. Genetika je iznimno važna pa se gleda i kakve su noge, koljena, je li list tanašan ili je već formiran.

Dakle, rang-liste u najmlađim godinama nisu glavno mjerilo?

- One su tek treće-četvrto mjerilo jer svi smo se nagledali klinaca koji su dominirali u mlađim kategorijama a da kasnije nisu napravili ništa posebno. Bilo je klinaca za kojima je teniska industrija ludovala, jer su bili fizički dominantni, a premalo se gledao talent. Sjećam se mladog srpskog tenisača Nikole Milojevića koji je dominirao svojim uzrastom, a vršnjak je našeg Borne Ćorića. No, sa 24 godine, Borna je danas 25. igrač svijeta, svojedobno je nekoliko tjedana bio i 12. na rang-listi, a Milojević je tek prošle godine bio prvi put u glavnom ždrijebu nekog Grand Slam turnira.

Nažalost, danas postoje agencije koje su spremne odvesti roditelje talentiranog djeteta na prosjački štap, ako ono ne uspije, no StarWing takva agencija nije. Tako nam tvrdi njen zaposlenik Tomislav:

- Potoje agencije koje financiraju troškove svojih igrača i na taj način ulaze u neki poslovni rizik, ali i one koje to ne čine, ali pronalaze sponzore svom klijentu. Mi također ulažemo u mlade igrače i ako netko od njih uspije mi ćemo se naplatiti, ako ne to je naš rizik poslovanja. Roditelji naših klijenata ne potpisuju ugovore po kojima, ako im dijete ne uspije, gube kuću ili ne znam što.

A kako je to u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu raspitali smo se kod negdašnjeg nogometaša, danas menadžera, Miroslava Bičanića:

- Bilo bi prirodno i normalno da se igračima pristupa tek kada postanu seniori, kada se vidi da su dovoljno zreli, no od 2000. pa na ovamo ta se granica drastično spuštala. Tako smo došli do toga da se menadžerske agencije bave suodgojem sportaša ne bi li pomogli u njegovu sazrijevanju odnosno da ne bi napravio neke pogrešne korake. To se danas spustilo na razinu 12-godišnjaka kada vam kreću prvi stipendijski ugovori.

Jednom svom sadašnjem klijentu, dinamovcu Antoniju Marinu, Bičanić je pristupio vrlo rano.

- Kada sam Antonija prepoznao kao nadarenog klinca imao je 11 godina. Iz tog naraštaja bili su mi preporučeni neki drugi igrači, no kod njega sam vidio smisao za igru, nešto za što volimo nogomet. Rijetko tko uživa u potezima stopera i bekova, ali svi volimo driblinge i golove. Na koncu smo se toliko i obiteljski povezali da mi je, s obzirom da imam tri biološka sina, Antonio kao četvrti sin.

Na nogometnom tržištu vlada bjesomučna utrka velikih klubova oko toga tko će prije otkriti talentirano dijete pa Bičanić ističe:

- Veliki to čine da bi bili brži od drugih i da bi mogli kontrolirati razvoj talentiranog klinca, a mali da bi zaštitili svoja prava. Nije normalno da se plaćaju transferi za tako mlade sportaše a čak je i Fifa dozvolila da se profesionalni ugovori mogu potpisati već sa 16 godina. Danas vi morate gledati utakmice najmlađih kategorija i meni je to najveći gušt, gledati taj nevini nogomet. Već kada su kadeti, to se već osjeti doza profesionalizma. Nekada su djeca počimala trenirati sa 10-11 godina, a danas počinju sa šest. Osim toga, izgubio se onaj sport na igralištu i njega su zamijenili programirani treninzi.

A primjer toga - u kućnoj radinosti - jest današnji reprezentativac Nikola Vlašić s kojim je otac Joško, poznat i kao trener svjetski proslavljene visašice Blanke, počeo sustavno raditi kada je ovaj imao četiri i pol godine.

- Joško je prepoznao da Nikola neće imati onaj negdašnji razvoj djeteta koje je nakon škole ostajalo na školskom igralištu igrajući razne sportove, ne samo nogomet. Mi smo nekad svi bili "desetobojci" pa smo onda izabirali sport u dobi od 14-15 godina. Danas djeca ne ostaju na igralištu, nema toga da na parkiralištu stavite cigle kao vratnice, nema igre na jedan koš, nema penjanja na drvo, preskakanja kanala, dakle nema tog vanjskog podražaja pa je Joško shvatio da to mora sam simulirati - kazuje Bičanić.

I u današnjoj košarci zarana se kreće u potragu za talentima s time da je to u ovom sportu visokih ljudi ipak nešto suzdržanije jer je za uspješnost u kraljici igara bitan i centimetarski ishod rasta. O tome smo pričali sa Marko Jelićem, agentom velike američke menadžerske agencije Octagon.

- U mom slučaju, najmlađi igrač ima 14 i pol godina jer to je uzrast kada se već može okvirno procijeniti talent. Zapravo, danas je sasvim normalno da klinci od 14,15 godina imaju svog menadžera.

Kako pristupiti supertalentiranom klincu?

- Nepisano je pravilo da se priča s roditeljima a ne s djtetom i tek ako se oni odluče onda se formira i odnos sa maloljetnim sportašem.

A kakva je situacija s proizvođačima opreme?

- Što se njih tiče, u tim godinama najčešće se ne radi o ugovorima nego o podršci. Samo u slučajevima supertalenata potpisuju se ugovori i s kadetima, a puno češće je tu riječ o podršci i to je ulaganje u potencijalne klijente, a riječ je najčešće o tenisicama. Pa i sam Luka Dončić nije imao novčani ugovor sve dok se sa 17 godina nije potvrdio u prvoj momčadi Reala. Prije toga je imao samo lijepu podršku i pažnju.

Jedan novi mladi Realovac plijeni pažnju. Doduše, ne kao Dončić, no i on je u kraljevski klub došao sa 13 godina i to iz Zagreba. A riječ je o ljevorukom beku od 205 centimetara, danas 18-godišnjem, Zagrepčaninu Borisu Tišmi, čiji otac Miodrag kazuje:

- Borisov prelazak iz Dubrave u Real odradio je jedan španjolski menadžer koji je za njega saznao preko Veljka Mršića. S njim smo i danas u poslovnoj vezi premda nas salijeću i puno jači agenti i agencije i pri tom nas uvjeravaju da nam oni mogu osigurati bolje mjesto na NBA draftu nego što može Borisov sadašnji menadžer. A mene za njega vežu sentimenti jer je s Borisom počeo dok je ovaj bio klinac.

I Borisa je zapazio najpopularniji proizvođač sportske opreme.

- Negdje sa 16 godina Boris se vezao uz Nike, no nije to bio financijski ugovor nego više oko opreme i to ove godine ističe.

Ima jedan sport u kojem vam menadžeri i sponzori dolaze još kasnije, a to je skijanje. I to zato što je to preopasan sport u kojem ti se na svakom treningu ili utrci može dogoditi ozljeda koja ruši sve snove. Ako je već tako, kakva je menadžersko-sponzorska situacija s hrvatskim čudom od djeteta, 17-godišnjom Zrinkom Ljutić? O tome nam je pričao njen otac i trener Amir:

- Sponzora za skije Zrinka je imala od svoje 13 godine i tada je to bio Elan, a sada smo na Rossignolu koji je sam pokazao zanimanje. Sami su nam pristupili i ljudi iz Targa Telematics koji je sada glavni Zrinkin privatni sponzor čije ime nosi na kacigi. Što se pak tiče menadžera, nama taj dio posla obavlja direktor reprezentacije i direktor nacionalnog saveza Vedran Pavlek.

Čini se da je između tenisa i skijanja ogromna razlika, baš onoliko kolika je i razlika u rizičnosti tih sportova!? Potvrđuje nam to i tata Ljutić:

- Tenis je dohodovan i ako ste 50. na svijetu i sponzorima je tada isplativo. A u skijanju je u tom smislu zanimljivo samo prvih pet na svijetu.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije