S obzirom na to da su on i njegova partnerica bili 15. u kategoriji mješovitih parova, u konkurenciji toliko timova, mislili smo da naš željeni sugovornik Josip Brusić baš i neće biti od volje za razgovor. Razmišljali smo kako mu pristupiti nježno da ipak dobijemo neku priču od, pretpostavljali smo, razočaranog sportaša.
No, vidjeli smo samo oduševljene čim je u miks-zoni ugledao nekoga s hrvatskim znakovljem.
– O, pa tu ima Hrvata. Sjajno! – uskliknuo je Josip, kanadski reprezentativac rođen prije 23 godine u Rijeci.
Pomažu mi i kanadski Hrvati
Ispričao nam je da su se očuh Robert i majka Ines zaputili u Kanadu kada mu je bilo 12 godina i da je nakon toga u rodnom mu gradu bio samo dvaput.
– Živim u Calgaryju i Whistleru pa vam je zacijelo jasno zašto mi najviše nedostaje more. U Rijeci živi moj otac, a nedostaje mi i rodbina koje imam puno, pa tako i baku i djeda. Budemo ponekad nostalgični, jako nam nedostaje more, ali i hrana. Ja sam ovdje samo s roditeljima i sestrom, a sva mi je rodbina u Hrvatskoj. Možda odem do Rijeke ovog ljeta.
Nedostaju mu i kavice, to jest druženje u kafićima kakve baš i ne priliče kanadskim životnim navikama.
– U Kanadi je mnogo dobrih životnih stvari i ja sam ondje jako sretan, ali mi ponekad nedostaje ta društvena bliskost tipična za Hrvate. I kad sretnem ili upoznam nekog Hrvata, znam da će to naše druženje potrajati sat-dva, a možda i više.
O njegovu sportu, skeletonu, počeli smo razgovarati počevši s kacigom. A njegova je raskošno urešena.
– Dobra je stvar što mi sami možemo sudjelovati u kreiranju izgleda kacige koja u startu stoji 700 dolara.
A koliko stoje sanjke za skeleton?
– One stoje 10 tisuća dolara i postoji nekoliko proizvođača s kojima također, poštujući pravila, možete surađivati u kreiranju svojih sanjki.
S obzirom na to da je riječ o skupom sportu, zanimalo nas je kako se Josip financira?
– Pola nacionalni savez, a pola sam.
Jedan mu je od sponzora i Calgary Croatian Sports Club.
– Uvijek smo htjeli imati hrvatske prijatelje, ali s ovom hrvatskom zajednicom, za koju nisam znao, povezao sam se prije godinu dana. Jako je fora što me oni podržavaju u želji da kanadski skeleton napreduje. Recimo, pomogli su mi napraviti web stranicu i angažirani su oko moje karijere.
Prije no što će krenuti juriti niz ledeni žlijeb potrbuške i naglavačke, bavio se Josip atletikom. Je li mu žao što je napustio kraljicu sportova?
– Nije. Bio sam sprinter, no baviti se skeletonom puno je zabavnije. To je veliki adrenalinski naboj. Ako imaš loše spuštanje, bude ti jako krivo, a kada to izvedeš dobro potpuno si euforičan.
Logično je da si euforičan kada sve ono preživiš, i to glavom prema naprijed.
– Vjerujte mi, ovo je sigurniji sport od sanjkanja i boba jer se oni, kada pogriješe, često prevrnu. Mi se ne prevrćemo.
A kako skeletonaši upravljaju svojim sanjkama?
– To činite cijelim tijelom. Glavom, ramenima, koljenima i stopalima. Kada upravljamo stopalima, to je najagresivniji dio kontrole, a ovo drugo izvana se ni ne primijeti.
A da se okuša u skeletonu preporučio mu je njegov atletski trener. Poslušao ga je i nije požalio.
– Skeletonom sam se počeo baviti 2022. godine, dakle prije tri i pol godine. Moja je najveća želja bila nastupiti na Olimpijskim igrama, za što sam morao biti kanadski prvak i u tome sam i uspio. Nadam se da su najbolje godine ispred mene i da u četiri godine, do sljedećih Olimpijskih igara, mogu biti znatno bolji.
Ono što nas drži u uvjerenju da bi tako moglo i biti jest strast s kojom o svom sportu Josip priča. Osim toga, i njegovo radno mjesto u tome mu pomaže.
– Da, radim u Whistleru u centru poput ovoga u Cortini u kojem se treniraju skeleton, sanjkanje i bob i koji je izgrađen za Olimpijske igre u Vancouveru. Tamo sam zimi, a ljeti sam u Calgaryju. U Whistler Sliding Centeru bavim se održavanjem leda na kojem i sam treniram. I tome mogu zahvaliti što sam za samo tri i pol godine postao olimpijac.
Dakle, čovjek bi pomislio da se naš sugovornik može spuštati do mile volje, kad god i koliko poželi. No, nije to baš tako.
– Dok se spuštate niz stazu, gravitacijska sila toliko je jaka da nije poželjno spustiti se više od tri puta u jednom danu. Uostalom, na našoj se stazi razvija i najveća brzina na svijetu. Ovdje su brzine bile oko 120-125 kilometara na sat, kod nas na jednom mjestu to ide i do 140 kilometara na sat.
Start vježbamo cijelo ljeto
Ono što nas fascinira jest skeletonaški start. Naime, sportaš mora trčati uz svoje sanjke i potom se baciti na njih, što izgleda prilično zahtjevno.
– Da bi se to izvelo dobro, da dobiješ ubrzanje, potrebno je jako puno tehnike. Mi u Kanadi to treniramo u Calgaryju. Naime, ondje je zatvorena staza još 2018., zbog skupog održavanja, ali imamo zgradu kraj te, koju zovemo "Ice House". A to je samo rampa koja ide gore i dolje i mi cijelo ljeto vježbamo taj start.
S obzirom na to da u Hrvatskoj nema nijedne staze, logično je i da nemamo predstavnika u tom sportu na Zimskim olimpijskim igrama.
– Sada kada je napravljena staza u Cortini, nadam se da će se nekome svidjeti ovaj sport i da će doći trenirati ovdje ili negdje drugdje.
Dakako, nema ovakvih staza koliko i nogometnih stadiona pa da možete trenirati gdje poželite.
– Njemačka je velesila ovog sporta, u mješovitim parovima osvojili su srebro i broncu, a ta zemlja nema više od tri ovakve staze.
U nadi da će jednog dana kod sebe u Whistleru moći ugostiti i neke hrvatske skeletonaše, rastali smo se Josipom koji se kanadskim državljaninom zove od 2024. godine. A do tada je samo bio iseljeni Hrvat.
Otvori KEKS Pay
Take the money and run. Niemaš kaj v otrovni kiflici.