Eventualni naslov europskih prvaka imao bi višedimenzionalno značenje za engleski nogomet, a posredno bi, zašto se ne pohvaliti, uključivao i zasluge jednoga Hrvata. No, krenimo redom...
Najprije, naslov europskog prvaka za Engleze nije samo stvar internacionalnoga prestiža nego i neizrecivih kompleksa u odnosu na konkurenciju. Naime, Engleska nikada nije bila europski prvak, a prvi i jedini veliki trofej osvojila je još davne 1966. godine. Za usporedbu, njihovi suparnici u finalu Talijani od tada su dva puta bili svjetski (1982., 2006.) i jednom europski prvaci (1968.). Usporedbe Engleza s Nijemcima, Francuzima i Španjolcima gotovo su, u ovom kontekstu, neprimjerene. Koja je tajna plasmana Engleza u finale Europskog prvenstva? Nesumnjivo u najširemu izboru nogometaša svjetske klase kojima raspolažu, što im nitko ne može osporiti, ali svakako i u trenerima. Naravno ne – engleskim.
Počeli ubirati plodove
Naime, od 26 reprezentativaca sa Southgateova popisa, samo dvojicu iz Aston Ville, Grealisha i Mingsa, te jednoga iz Brightona (Whitea) u klubu vode engleski treneri, Dean Smith, odnosno Graham Potter. Ostatak potencijalnih šampionskih trupa promovirali su Guardiola (Man. City), Mourinho (donedavno Tottenham), Bielsa (Leeds), Klopp (Liverpool), Tuchel (Chelsea), Ancelotti (donedavno Everton)... I bilo je samo pitanje vremena kada će engleski trener na kormilu reprezentacije početi ubirati plodove metodologije rada i igračke selekcije trenera s Kontinenta.
Stoga se nameće logičan, ali neprovjerljiv zaključak: bi li ovakvi, nevjerojatno daroviti, motorični, fizički moćni i poletni Englezi s Kloppom ili Guardiolom na klupi već bili europski ili svjetski prvaci? Kad smo već kod engleskih prvih 11 s ovoga Eura, otkopate li ašovčićem profesionalne početke njihovih reprezentativaca, otkrit ćete kako je Declana Ricea (22) u Premiershipu promovirao Slaven Bilić. Mladi je Englez kod našega stručnjaka u svibnju 2017. upisao prve premijerligaške minute za West Ham, a tri mjeseca kasnije kod Bilića je kompletirao svojih prvih seniorskih natjecateljskih 90 minuta. Eto, i Hrvat ima prste u ovom engleskom nogometnom preporodu. U slučaju engleskog osvajanja europskog naslova, izbornik Gareth Southgate, koji je od klubova vodio samo Middlesbrough i naravno nema niti jedan trofej, postat će mitska figura otočkog nogometa. Vjerojatno će zaslužiti i vitešku titulu, jer engleski su treneri, blago rečeno, najslabije karike sportskoga ponosa nacije.
Evo i dokaza: nikada ni jedan engleski trener nije bio europski prvak s reprezentacijom, a titule su osvajali treneri čak devet nacionalnosti. Posljednji engleski trener koji je osvojio Ligu prvaka bio je Joe Fagan s Liverpoolom još davne 1984. godine. Posljednji engleski trener koji je osvojio Kup Uefe bio je 1981. Bobby Robson s Ipswich Townom, a isti je stručnjak 1997. godine osvojio Kup pobjednika kupova s Barcelonom. To je ujedno posljednji engleski trenerski trofej u Europi, prije 24 godine! Posljednji engleski trener koji je osvojio naslov engleskog prvaka bio je Howard Wilkinson još 1992. godine s Leeds Unitedom, a posljednji engleski trener koji je osvojio FA kup bio je Harry Redknapp 2008. godine s Portsmouthom.
Najveća godina
Dakle, i na domaćem planu Englezi su u dugogodišnjoj apstinenciji. Na kraju, možda 2021. godina doista bude najveća godina u povijesti engleskog nogometa, veća i od antologijske 1966. kada im je izbornik Alf Ramsey donio svjetsku titulu. Naime, kao što znate, engleski klubovi međusobno su se ove godine sučelili u finalu Lige prvaka, a njihov klub (Manchester United) bio finalist Europske lige. Samo se jednom u povijesti nogometa, 1988. godine, dogodilo da je zemlja europskih prvaka (Nizozemska) dala i klupskoga prvaka Europe (PSV Eindhoven). Sada to mogu ponoviti i Englezi, naslonjeni na Chelseajev trofej iz Porta. I bili bi Englezi u nedjelju možda i sigurna oklada, da ih s klupe ne vodi – Englez.
>> Pogledajte emisiju s Ćirom Blaževićem
Naprijed Englezi! Gazite...