Nakon kralja Leara nema ničega. Pripovijest je to o ocu triju kćeri i o vladaru koji je u sebi sabrao sva zla epohe, bio je zločinac i bio je pravednik, to ovisi od ugla gledanja, ali nije završio onako kako završavaju drugi vladari njegova doba - inače to doba je najstrašnije, izmišljeno i mitološko doba - nije hrabro pao u bici na pustome polju, nije stradao u križarskoj vojni, u dvorskome puču, u zavjeri prijatelja, niti je abdicirao u korist jedne od tri svoje kćeri, nego je ostao sve do kraja. U Learovom slučaju taj kraj je dvostruk i dvojak: kraj njegova uma i duha poklapa se, naime, posve logično s krajem njegova kraljevstva. Raspad njegove svijesti ujedno je i raspad njegova svijeta. Tako skončavaju veliki imperiji: u duhu svojih imperatora. U svijetu bez Boga, pod pustim nebom sjevernog Mediterana, na kraju jednoga otrovanog ljeta. U drami kralja Leara, kao ni u drami njegova raspadajućeg kraljevstva, u tom tekstu Shakespeareovom, nema ničega poučnog ni utješnog. I temom, i načinom, riječ je o najsuvremenijem Shakespeareovom tekstu. Teško je zamisliti što su mislili i osjećali ljudi u publici Globe Theatrea dok su neke od prvih godina sedamnaestog stoljeće gledali ovu predstavu? I kako su nastavljali živjeti nakon nje?