Ni pola godine nakon osvajanja dvostruke krune Rijeka je predala naslov prvaka koji se vraća u Maksimir. Dominacija nije prekinuta, samo je uzela godinu dana pauze. Predstoji nam sedam mjeseci čekanja na dodjelu trofeja starom vlasniku. Nabujala Rijeka se povukla. Previše je kikseva bilo unutar same Rujevice i Dinamo je ipak zasluženo odmakao na nedostižnu prednost. Kompletno riječko vodstvo, kao i stručni stožer na klupi, tužno su u Kranjčevićevoj gledali prema terenu, svjesni dubine rezultatske krize.
Prekinuli “one-club-show”
Što je s Rijekom, pitaju nas i oni koji prije točno godinu dana ne bi znali odgovor na pitanje tko joj je trener iako je čovjek ondje već gotovo pet godina. Matjaž Kek i ova generacija igrača, glavnina je još tu, prevela je klub s Kvarnera na višu razinu. Budimo realni, bi li netko izvan tog kraja prije tri godine uopće primijetio da Rijeka ima četiri poraza u nizu? Danas je praćena u cijeloj zemlji, od nje se puno očekuje i pod pritiskom je kakav nije imala prije, ni u vrijeme Gračana, pa se često u tome i ne snalazi. I dobro je da je iskočila jer je 1. HNL dugo bila dozlaboga dosadni “one-club-show” od kojeg je izvjesnija samo rukometna liga. Zagrebovih 25 naslova u nizu prestala je brojiti i Wikipedia jer su mislili da je riječ o „bugu“.
Sječa glava jedino je rješenje koje mi poznajemo kad nema rezultata. Sve drugo nam je čudno. Kek je u mjesec dana izgubio s Rijekom sve što se moglo. Logično bi bilo da mu navijači viču “odlazi”. Ili da nam netko iz uprave šapne “ne možemo više s njim, uništio nas je”. Ali ništa od toga nismo doživjeli ni nakon Austrije ni nakon Lokomotive. Pa ako otkaz Keku ne zazivaju ni navijači (valjda su oni najvažniji sudac) ni njegovi šefovi ni igrači (i to smo lani vidjeli u ligi), zašto da ga onda tjeramo tastaturama? “Kek mora otići”, vape i oni koji su nakon Eura u Francuskoj tvrdili da smo nepravedni prema Čačiću i da mediji više nemaju tu moć da bilo koga ruše. Očito imaju. Ili se to odnosi samo na izbornike naše reprezentacije jer su oni valjda “bezgrešno začeti”, a ovo je samo Slovenac, trener tamo neke nebitne Rijeke. Kao zna on, ali svejedno, ajde, makni se, brate, kriv si. Prije mjesec dana htjeli smo ga za izbornika.
Čačića nije trebalo rušiti, sam se srušio, zabludno se dodvoravajući igračima koji su mu svejedno okrenuli leđa. U Rijeci je to dokazano učinio jedan, ne Keku, nego klubu. Zašto se tako navija za Kekov odlazak? Nije valjda da strahujemo da bi se Rijeka s njim još jednom mogla dići i u nekoj budućnosti izvesti novu drskost i odnijeti i drugi naslov? Za prvi sad plaćaju danak, ima i naslade i poguranca u tim porazima. Ali što je s drugim Dinamovim pratiteljima, Hajdukom i Osijekom, koji su imali priliku i ove sezone učiniti ligu dramatičnom kao što je bila lani? Budžet im nije ništa lošiji, a začas su se predali.
Kupci ne stoje u redu
Kekova izjava iz Kranjčevićeve zaslužuje samo stisak ruke. Od krize se ne bježi, s njom se boriš, a počinješ tako da duboko sagledaš vlastite pogreške. Radio ih je, gazio je do daske mašinu koja se morala u jednom trenu razletjeti, ali kao što kaže Ćiro: J... čovjeka koji ne pretjera! Kekov bi odlazak bio gubitak za našu ligu koliko i za Rijeku. Takvog znalca i karizmatika ljubomorno čuvaš, ne tjeraš ga. On neće biti najtrofejniji trener u povijesti HNL-a, ali nijedan drugi trener nije ga tako mijenjao. Nabolje. Kao i sam klub. Pa čemu onda stalno navijanje u stilu “pukli su, nemaju više love”? Igračima plaće uredno stižu. Valjda su svjesni da ih na terenu moraju ponovo početi opravdavati. Bogati kupci ne stoje baš u redu da ih odvedu s Rujevice.
Odmjeren i razuman članak, da je barem više takvih.