Naslovnica

Spašavao mađarske Židove, ubio ga Staljin, bio je čovjek

Banalnosti zla suprotstavlja se sasvim obična veličina čovjeka koji se ne odriče svoje ljudskosti i upotrebe zdravog razuma
10. lipnja 2012. u 12:00 42 prikaza
kvartet rucner
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Glazba me ovog tjedna, kao i toliko puta u životu, dovela u dobro društvo okupljeno oko plemenitog cilja. Gudački kvartet Rucner prošli je utorak svirao u Muzeju Mimara. Na programu bila su dva mađarska skladatelja: Zoltán Kodály i Ernő Dohnányi. Od svakog po stavak. Ali, glavna točka bila je praizvedba skladbe hrvatskog suvremenog skladatelja Josipa Magdića. Vrlo dojmljiv, ekspresivan stavak, okrunjen majstorskim kontrapunktom fuge, pokazao se vrijednim i dostojnim naslova, posvete i prigode za koju je ova skladba posebno bila naručena.

Naslov je latinski: “Digni luce pauca!” Skladatelj je izreci dodao uskličnik želeći, s pravom, glasno viknuti vječnu istinu: rijetki su dostojni svjetla! Svjetlo u toj izreci znači pažnju i pamćenje kojima od zaborava otimamo ljude dostojne poštovanja i časti. Magdićeva je skladba posvećena jednom upravo takvom čovjeku: Raoulu Wallenbergu, Šveđaninu koji je na osvijetljenu pozornicu svjetske povijesti kročio u srpnju 1944. godine kada je upućen u diplomatsku misiju spašavanja Židova u Mađarskoj.

Diplomatski ansambl u Mimari

Večer sjećanja u Mimari zajednički su organizirala zagrebačka veleposlanstva Švedske, Mađarske i Izraela u povodu stote godišnjice Wallenbergova rođenja. Uz kratak dokumentarni film nastao u produkciji budimpeštanske Kuće terora – muzeja posvećenog zločinima i žrtvama fašizma i komunizma, o Wallenbergovu su životu, a osobito nepoznanicama koje još uvijek okružuju njegovu smrt, govorili Ingrid Carlberg, autorica dosad najopsežnije nedavno u Švedskoj objavljene Wallenbergove biografije i dr. György Haraszti iz budimpeštanskog Dokumentacijskog i memorijalnog centra holokausta.

Ugledna švedska novinarka ispričala mi je poslije kako je za pisanje knjige o Wallenbergu imala i osobne motive jer je djed njenog supruga, podrijetlom iz Estonije, baš poput Wallenberga nestao u bespućima Staljinova terora i obitelj je tek 1997. godine, nakon otvaranja arhiva KGB-a, doznala za vrijeme i mjesto njegove smrti. Ali, kada je prije nešto više od tri godine prijateljima i kolegama objavila temu kojoj se namjerava posvetiti, nije naišla na opće odobravanje. Zašto Wallenberg, koga on više uopće zanima, govorili su joj mnogi.

A u Mađarskoj je, u povodu jubileja, napravljena velika ulična anketa koja je pokazala da gotovo nitko, a mladi naročito, za Wallenberga nikada nisu čuli, ispričao mi je dr. Haraszti.

Doduše, nastojanja mađarskih vlasti i institucija da dostojno obilježe stogodišnjicu rođenja čovjeka koji je upravo iz te zemlje odveden u smrt, nakon što je u njoj zaslužio besmrtnost, dobila su bizarnu potvrdu uspješnosti. Neka desničarska huliganska banda naučila je o Wallenbergu dovoljno da bi mu nedavno obeščastila jedno od spomen-obilježja u Budimpešti.

Na taj incident u svom je osobito sadržajnom govoru na komemoraciji u Mimari podsjetio izraelski veleposlanik Yosef Amrani, ali ne da bi prekorio Mađare nego da bi upozorio kako 70 godina nakon holokausta danas sve više i sve češće posvuda nalazimo izdanke stanja svijesti i razmišljanja kakvi su doveli do zločina koji je postao paradigma svih masovnih genocidnih pogroma uperenih protiv etničkih i drugih skupina u prvom redu zbog njihove različitosti.

I mađarski veleposlanik Gábor Iván, kao i švedski Fredrik Vahlquist te su večeri u Mimari bili složan ansambl, baš kao i kvartet Rucner. A vrlo je nadahnuto i vrlo osobno govorila i Vesna Pusić, koja je bila uistinu počašćena ulogom pokroviteljice ovog kulturno-diplomatskog i u prvom redu humanističkog skupa.

Hrvatska je ministrica govorila kako je za Wallenberga prvi put čula još iz priča svoje bake i djeda. Rekla je kako je ta višeslojna priča u kojoj se u sudbini jednog čovjeka preklapaju fašizam i staljinizam bila naročito uzbudljiva i uznemirujuća u ono doba kada se o povijesti još razmišljalo u okvirima različitih ideologija, a ne u sklopu uvijek jedne te iste ideologije zla. Na Wallenbergovu primjeru istaknula je običnost veličine čovjeka koji se banalnosti zla odupire jednostavno tako da ne odustaje od svoje ljudskosti i razuma.

Zbog konteksta samo nekoliko činjenica. Premda je bila Hitlerov saveznik, Mađarska pod vodstvom admirala Horthyja nije bila prionula masovnom deportiranju i ubijanju Židova. Zbog takve nedovoljno odlučne, ili, kako je Mađari vole zvati, nevoljke Horthyjeve kolaboracije, Nijemci su u ožujku 1944. umarširali i okupirali Mađarsku da bi uz pomoć Ferenca Szálasija i njegove fašističke Partije streličastog križa, sami učinili ono na što Horthy nije pristajao. Od 800.000 Židova, koliko ih je tada još bilo u Mađarskoj, Eichmannova je zastrašujuće efikasna mašinerija smrti u samo dva mjeseca uspjela proždrijeti više od pola.

Znao je koja je prava strana

U taj apokaliptičan metež iz Stockholma u Budimpeštu, po nalogu švedske vlade i uz asistenciju Amerikanaca dolazi 32-godišnji bonvivan, izdanak jedne od najbogatijih švedskih obitelji i dotad ni po čemu osobitom u javnosti primijećen Raoul Wallenberg. Njemačku birokraciju smrti on je šokirao uspostavljanjem gotovo jednako efikasne diplomatske birokracije spasa. Izdavanjem posebnih zaštitnih putovnica neutralne Švedske, kupovanjem sigurnih kuća po cijeloj Budimpešti, podmićivanjem i na sve druge dostupne mu načine Wallenberg je nekoliko desetaka tisuća Židova spasio, a često i doslovno izvlačio iz vlakova i marševa smrti. I onda u siječnju 1945. u Budimpeštu ulazi Crvena armija. I s njom KGB. Zajedno s ostalim stranim diplomatima i svima koji su imali ikakve kontakte s Nijemcima hapse i Wallenberga. Pod sumnjom da je barem dvostruki, ako ne i trostruki špijun, šalju ga u Moskvu, odakle se nikad nije vratio. Prema najnovijim istraživanjima, koja je u Mimari predstavio dr. Haraszti, negdje između proljeća i jeseni 1947. skončao je u zloglasnom zatvoru Lubjanki.

Ipak, Wallenbergova sudbina opire se jednostavnoj instrumentalizaciji u svrhu poistovjećivanja fašizma i komunizma. Premda je i sam postao žrtva, Šveđanin Wallenberg je u prvom redu bio čovjek koji je onda kada je trebalo jasno prepoznao i hrabro stao na pravu stranu ljudskosti i razuma. Svakom tko je najprije čovjek, a potom sve ostalo, to je potpuno jasno.

Čarobna Rusija-blagdansko izdanje
ČAROBNA RUSIJA
Za vrijeme blagdana na kućicama vas čeka kavijar „to go“, a zimsku idilu upotpunit će viteške bitke

A1 izdvaja za Vas