Hollywood je zaista u banani ako se producenti ne usude raditi čak ni romantične komedije po novim originalnim scenarijima. Već smo navikli na neprestane ziheraške nastavke uspješnih akcijskih filmova i filmova o superjunacima iz Marvelovih stripova, koje odrasli kino gledatelji više i ne primjećuju na programima. No, uskoro će se početi prikazivati novi nastavak obiteljske sage o bučnoj, smiješnoj, grezoj grčkoj obitelji u Americi, "Moje grčko vjenčanje III". Dvadeset godina kasnije.
Originalno "Moje grčko vjenčanje" iz 2002. neka je vrsta filmskog "jednoroga", pothvata koji je neočekivano, gotovo preko usmene predaje polako zaradio golemi novac, više od tristo milijuna dolara. Bio je to mali, iskreni, romantični film o ljubavi Grkinje iz restorana Zorbin ples i američkog profesora, ali još više film o neprilagođenim Grcima u Americi koji nekim čudom smatraju da su bolji od Anglosaksonca koji se želi priženiti u obitelj.
Scenarij o svojem vlastitom vjenčanju za svoj prvi film napisala je sama glavna glumica Nia Vardalos, grčka Kanađanka. Prvo je napisala monodramu koju je izvodila u Los Angelesu u nekom malom kazalištu. Došla ju je gledati Rita Wilson, supruga Toma Hanksa. Kako je i Rita grčkog podrijetla i kako je i njezina obitelj tražila da se Tom Hanks krsti u grčkoj pravoslavnoj crkvi za njihovo vjenčanje, holivudski moćni par s vlastitom produkcijskom kućom Playtone zaključio je da je priča zgodna i autentična i da će po njoj snimiti mali, jeftini film. Nisu očekivali hit i velike novce, no Hanks je iskusan i znao je kako nastaju gledani filmovi.
Nia Vardalos je u četrdesetima neočekivano postala junakinja romantičnih komedija, uglavnom s ljubavi za Grčku kao potkom, poput "Moja grčka avantura" i "Moje grčko vjenčanje II", a sad bi i čorbine čorbe čorba, treći nastavak obiteljske sage trebao nekoga privući u kino. Zaista to ne razumijem. Čemu takvo ziheraštvo? Zar nitko više ne zna napisati dobar, duhovit, pametan film o braku, kakve su četrdesetih i pedesetih pisali Ruth Gordon i Garson Kanin, holivudski bračni par, glumica i redatelj?
Ne razumijem ni potrebu za novim, drugim nastavkom filma "Book Club" (Klub zadovoljnih žena) iz 2018. Doduše, i taj je film zaradio podosta novca, a bio je napravljen s relativno malim budžetom, pogotovo za film s puno poznatih glumaca, bez obzira na njihove poodmakle godine, valjda zato što u tim godinama više i ne dobivaju puno dobrih novih ponuda.
Ta romantična komedija o ljubavnom životu 70-godišnjakinja, inače zaista odličnih glumica Diane Keaton, Candace Bergen, Jane Fonde i Mary Steenburgen, bila je jedva gledljiva jer njihove ljubavne priče nisu bile uvjerljive. Počivale su na imati, a ne biti. Na izvanjskom, pojavnom, a ne unutarnjem, dubokom. Ispraznost njihovih ljubavnih odnosa nadomjestio je niz glamuroznih lokacija, prelijepih kuća u cvijeću, luksuznih hotelskih interijera, fabuloznih kuhinja u kojima se malo kuha i puno pije vina uz kikotanje o knjizi "Pedeset nijansi sive".
Film je slavio ljubav i seks u svim razdobljima života, poput "Seksa i grada" s "fabuloznim" junakinjama u poznim godinama, čemu mogu samo zapljeskati, no bio bi puno bolji da su ti odnosi bili i uvjerljivi, recimo kao ljubavni odnosi zrelih protagonista u izvanrednoj seriji "Dobra borba", koju su napisali suvremeni Gordon i Kanin, bračni par Michelle i Robert King, koji su ljubav ne više mladih protagonista briljantno analizirali i u prethodnoj svojoj seriji "Dobra žena". Oni nikad nisu otišli u karikaturu.
Holivudski patrijarhat u "Klubu zadovoljnih žena" okrenut je naglavačke pa su poznate glumice odreda spojene s glumcima mlađim od sebe koji se u njih zaljubljuju preko ušiju, praktično čim ih vide. Recimo feš Andy Garcia, u filmu nesrazmjerno bogat i romantičan pilot, zaljubljuje se u deset godina stariju Diane Keaton, a i Don Johnson, filmski ljubavnik Jane Fonde, podosta je od nje mlađi u stvarnom životu.
To uopće ne bi smetalo da su njihove ljubavne priče razrađene i zanimljive kao u dobrim romantičnim komedijama, da ne počivaju na scenarističkoj dogmi - to je tako jer ja tako tvrdim - koju moramo prihvatiti bez propitivanja: žene i u sedamdesetima svakome moraju biti seksi ako se utegnu u navodno glamurozne, često zapravo lucprdaste kostime.
U novom nastavku koji upravo igra u kinima ta je premisa dovedena do apsurda. Kao i mnogi kostimi. "Klub zadovoljnih žena: novo poglavlje" ponovno bi nas morao oduševiti sa seksualno provokativnom pohotnicom Vivian koju glumi Jane Fonda s punih 85 godina. Nikome ne bi smjelo pasti na pamet da njezin seksepil propituje u vremenu u kojem svatko navodno može biti sve što mu se prohtije. Vivian veselo kliče i pobjednički šakom udara po zraku dok njoj i prijateljicama u sedamdesetima grupa posve mladih Talijana na vespama u Rimu dobacuje da je grožđe tim slađe što je raslo na starijoj lozi. Tko to može popušiti ili gledati s razdraganim osmijehom? Za takve filmske prizore izmišljena je riječ susramlje.
Četiri dobre prijateljice odlučile su otići na djevojačko ludovanje, produženu djevojačku večer po Italiji prije braka "najputenije" među njima. Razgledavanje antičkog Rima i njegovih kipova za njih je surogat za muški striptiz u jeftinom lokalu.
Jadna Jane Fonda, sjajna glumica, kći filmske legende, spala je na dosjetke poput "Star je tisuću godina i još mu je tvrd kao kamen" ili "Gdje da ovome zataknem novčanicu". Čovjeku je neugodno što te uspješne, bogate američke žene (jedna od njih je sutkinja) ne znaju da se antički i renesansni kipovi nisu radili s velikim penisom u erekciji jer se pohotnost, nemogućnost samokontrole nije smatrala vrlinom. Kako da to i pomisle, morale bi same sebe cenzurirati.
Kod tih zaista starih žena - valjda to nije danas uvreda jer je povezano s bjelodanom činjenicom njihovih godina - sve važno u životu svedeno je na pojavno, na izgled. One su kao poludjela Fema, pokondirena tikva iz komedije Jovana Sterije Popovića iz daleke 1838. I njima je moda udarila u glavu u dobi kad bi već trebale znati sve o životu, ljudima, odnosima i osjećajima.
One ne mogu prestati misliti o seksu pa čak i talijanskog policajca zamijene za stripera. Tako se "djevojke na proputovanju Italijom" nađu i u problemima sa zakonom. Uglavnom, Vivian (Jane Fonda) u filmu je zadužena za šale o penisima i aluzije na veličinu, no nije jedina. Kad sramežljiva Mary Steenburgen slučajno susreće u Italiji svojeg prijatelja iz davnih dana, iz kulinarske škole, koji je sad poznati chef, ona oduševljeno klikne Džiaaaniii! Ne shvaćam kako Amerikanka koja se dugo nekad družila s Giannijem nije nikad uspjela čuti kako Talijani izgovaraju to ime, ali dobro, na to smo već navikli. Džiiianiii joj predlaže da joj pokaže svoj radni prostor, a Vivien spremno dobacuje, dakako, "Kladim se da je velik!" U jednom trenutku on svojoj prijateljici želi pokazati sve svoje kulinarsko umijeće i govori "Toliko je toga što ti želim staviti u usta!" Vivian je odmah u histeriji i navodi ostale suputnice da se oduševljeno kikoću kao tinejdžerice.
Ne shvaćam kako je netko mogao pomisliti da može biti romantično i uzbudljivo gledati prebogate stare žene koje putuju Italijom u potrazi - ne za ljubavlju, bliskošću, stvarnim povezivanjem, dubokom i dirljivom pričom, recimo kao iz Leanovog "Kratkog susreta" (1945.), nego seksualnom avanturom.
Doista živimo u doba slike, a ne smisla jer je sva ta ispraznost ponovno nadomještena krasnim prizorima lokacija, rimske špice i ulice za šoping nakon antičkih golih kipova, hotelima, gondolom koja klizi kanalom Grande u crvenom sutonu... Čovjek doista riskira šećernu bolest s toliko sladunjave, visoko procesirane, nezdrave hrane za mozak i dušu.
Čini se da više nitko u Hollywoodu ne razumije muško-ženske odnose. Protagonisti se mrze i tuku ili pak žive dvodimenzionalne odnose koji počivaju na novcu, odnosno provodu koji omogućuje veliki novac. Sve se da kupiti, sve ima cijenu, sve je ulašteno i polirano, ali ništa nema dubinu.
Zapravo me duboko uznemiruje što u današnje vrijeme prave kulturne revolucije, kad se cijeli svijet podijelio u dva suprotna tabora koji se mrze i ne žele naći zajednički jezik ni oko čega, kad je ljubav najpotrebnija, istovremeno dobivamo poruku da istinske priče o muško-ženskim odnosima zapravo i ne postoje.
U silno popularnoj seriji "Nasljeđe" najtoksičniji odnos zapravo je odnos bračnog para, Shiv i Toma, ma koliko njezin otac, medijski tajkun, bio bešćutan i svu svoju djecu zauvijek osudio na život s osjećajem odbačenosti u kojem ljubav ne igra, već samo manipulacije i borba za moć.
VEZANI ČLANCI
Ne znam zašto, ali bogata nasljednica Shiv od početka braka nevjerojatno muči Toma. Možda moramo povjerovati da ona sumnja da je toliko zaljubljen u tajkunski novac i moć njezine obitelji da je mazohistički spreman trpjeti emocionalno zlostavljanje svoje žene. Meni se ipak čini da Tom voli Shiv jer u jednom trenutku, kad je želi povrijediti, ne nalazi ništa jače što bi joj bacio u lice od čudesno smiješnog napada da ima mesnate uši koje ga podsjećaju na žilavo meso raka. Koje valjda želi grickati.
Shiv Tomu na dan vjenčanja u prvoj sezoni predlaže, s nekim neugodnim hladnim frfljanjem, da bi njihov brak trebao ostati otvoren. On je potresen i šokiran, ali šuti, a ona uoči vjenčanja spava s bivšim ljubavnikom. Nije posve jasno čini li to zato što ju je Tom zaprosio neposredno nakon što je njezin otac doživio srčani udar pa očekuje smjenu generacija u kompaniji. Ili je to bio Tomov šeprtljavi pokušaj da je utješi u trenutku kad joj otac možda umire? Ne znamo jer je i njihov odnos zapravo lišen dubine i pozadinske priče iz koje bismo mogli shvatiti psihologiju njihova odnosa. Sve se zaista svodi na borbu za dominaciju i novac. Kako ga ona sve više šikanira, on je počinje mrziti i doslovno izdaje. Ili u želji da si osigura bolju poziciju kod njezinog oca u kompaniji ili da joj pokaže da on nije krpa, čovjek bez svojstava i osjećaja. Shiv, koja nije navikla da joj Tom uzvraća istom mjerom, apsolutno je šokirana zbog njegove izdaje. Ona ga ostavlja, a onda opet u četvrtoj sezoni koju upravo pratimo, ne zna što bi s njim jer otkriva da je slučajno ostala trudna. Kad mu to kaže, on je gleda podozrivo i pita je li to sad neka njezina nova taktika.
U tom trenutku on joj donosi poklon kao znak pažnje. Ona je iznenađena kad u lijepo spakiranoj kutiji nalazi škorpiona u kristalu. On joj objašnjava sukus današnjih muško-ženskih odnosa: "Volim te, ali ti me ubijaš, a ja ubijam tebe".
U seriji su sve veze i brakovi potpuno disfunkcionalni. Najstariji tajkunov sin Connor, duboko opterećen idejom da je bezvrijedan i da ga nitko ne može voljeti, ženi se s Willom, za koju svi znaju da ju je upoznao kao eskort damu. Willa se i dalje ponaša kao profesionalka koja ga treba zadovoljiti i kad joj se ne da, ne snalazi se u romantičnoj roli zaljubljene žene i otvoreno pokazuje da je ipak s njim zbog novca, ali on joj to ne zamjera jer je valjda samorazumljivo da je novac jedina vrijednost. To je u početku možda i bila kritika takvih odnosa, no sad je postalo slika svijeta.
Ti ćeš sve preživjeti jer uvijek činiš sve što je za to potrebno, kaže Tom svojoj ženi da bi joj objasnio da je smatra manipulativnom i neiskrenom. Ona ga začuđeno pita je li siguran da se ne radi o psihološkoj projekciji, o tome da on svoje misli njoj pripisuje jer je upravo on takav. Ne znamo ni mi, gledatelji koji stanje njihovog braka pratimo već četiri godine. Jedino možemo zaključiti da su prave ljubavi nemoguće, ali ne samo u tajkunskim obiteljima. Valjda je danas općenito brak ili izvor podsmijeha ili borbe na život i smrt poput škorpiona koji jedan drugoga ubijaju dok se páre. Ženka često nakon oplodnje proždire svojeg partnera.
Je li doista došlo do toga da odnos muškarca i žene danas simbolizira škorpion kao u "Nasljeđu" ili isprazno brbljanje o ispraznom seksu kao u brojnim drugim serijama i filmovima? Malo mi je od svega toga pozlilo pa sam morala po stoti put pogledati nekoliko sjajnih starih ljubavnih komedija Georgea Cukora, "Žene" (1939.), "Philadelphijsku priču" (1940.) i dakako "Adamovo rebro" (1949.), protofeministički film o muško-ženskim odnosima koji su napisali Ruth Gordon i Garson Kanin.
U tom filmu o dva sukobljena odvjetnika, koji svoje bitke u sudnici prenose i u spavaću sobu, Spencer Tracy u jednom trenutku svojoj ženi iznerviran baca u lice da je on u braku činio upravo sve ono što je i obećao u zavjetima, da je bio uz nju i u bolesti i u zdravlju, u bogatstvu i siromaštvu, u dobru i u zlu. No, sad osjeća da je tu previše tog "i u zlu" i da odjednom ne voli više biti u braku s "modernom ženom" jer ne želi rivala, ne želi se u braku neprestano nadmetati, a ako ona baš želi biti "žena muškog roda", neka ode i to i bude, ali to s njim ne može.
Dakako, u tom starom filmu ljubav pobjeđuje, on shvaća da "moderna žena" ne mora biti submisivna i zatomiti sebe da bi voljela muškarca s kojim je u braku. Nekad se u ljubav i brak vjerovalo! Da bismo se danas emotivno osnažili, ne možemo više ni otići u kino, već moramo posegnuti za osamdeset i više godina starim filmovima da izbrišemo gorki osjećaj besmisla jer se u kinu 80-godišnjakinje šale s "tvrdima kao kamen".
VIDEO Ovo je kuća u Švicarskoj gdje je u 83. godini preminula Tina Turner
