Šahovski komentar, HTV 3
Nekad se sportski prilog na kraju TV Dnevnika najavljivao - a sada sport i šah. Eto koliko je vrijeme iza nas bilo posvećenije intelektu, razmišljanju, kreaciji, lucidnosti, nego ovo danas Zuckerberg-Putin-Bezos doba. Ali kad je već sportska redakcija HTV-a otpepala šah kao nepoželjan dio modernog mainstream sporta, ukazao se šahovski velemajstor Alojzije Janković koji na “trojci” analizira legendarne šahovske mečeve. Ovog je tjedna ispričao sjajnu priču o šahovskom meču iz 1968. s prvenstva Jugoslavije u Čatežu između Slovenca Bruna Parma i Srbina Milana Matulovića. E sad, način na koji Janković analizira partiju je profesorski. Da, neke on poteze naziva kavanskim, možda malo grubo, ali time dočarava i duh jednog vremena dok su igrači uz partiju šaha popušili po kutiju cigareta. No usput pruža i par šahovskih lekcija, recimo što je to heterogena rokada, ali i vješto detektira ključno pitanje - tko će prije otvoriti bedem ispred protivničkog kralja? Šah je zapravo nemjerljivo uzbudljivija igra od nogometa (koji često završi bez golova), grubog rukometa, snobovskog tenisa, a pogotovo prljavog i negledljivog vaterpola. Svaki potez otvara novu perspektivu i dramu, razvija um i maštu, svakim pomakom figurice situacija na bojnom polju dramatično se mijenja. I, za razliku od svih ostalih, šah je jedina igra u kojoj um igrača seli u budućnost. Prenapredna da bi se vratila u regresivni Dnevnik.
David Skoko, Stari gušti, nova kužina, RTL 2
Uopće ne sumnjam da je David Skoko sjajan kuhar i bilo bi zadovoljstvo kušati poneku njegovu gurmansku akrobaciju. Ali emisija u kojoj David kuha, priča i jede apsolutno je nemaštovita, bar ona koju sam gledao u nedjelju kad je kuhao griz (e sad, je li to repriza ne znam, nisam evidentičar). Dok je tako miješao sastojke, David je otkrio strogo čuvanu tajnu da je kao dječak u vrtiću najviše volio jesti - čokoladni griz. Još nisam, sa 52 godine, čuo klinca kojemu čokoladni griz nije najdraži od svih mogućih grizova. No dobro, nakon što ga je skuhao i maznuo dvije porcije, promrmljao je da bi bio možda još viši čovjek da je u vrtiću imao ovakav griz (gdje je sad ta zločesta teta koja mu je kuhala loš griz, grrrrr). A onda je nastavio hvalospjeve o svom grizu: “Ovo je super, ni u restoranu me ne bi bilo sram servirati ovakav desert. Mmmmmm, baš super!” Toliko je nahvalio svoj griz da ne mogu odoljeti a da se ne poslužim njegovim egomanijačkim rječnikom i zavapim: Uh, što je dobra ova TV kritika koju sam napisao!
Dnevnik HTV, Dnevnik Nova TV, RTL Danas
Sad je već postalo standardno da informativne emisije izgledaju po nekoj liniji aktualne političke korektnosti: sve su iste da ne mogu biti istije. Nema, kao u Životinjskoj farmi, jednakijih od drugih. Prošli sam tjedan pisao kako su se svi redom dnevnikaši čudom čudili da je brod prošao ispod mosta, kao da inače mostovi prolaze ispod brodova. Ovaj su se tjedan opet čudili, prvo kako je vruće, kao da ljeti inače nosimo kapute, a onda su se za vikend čudili kako nam, eto, dolaze turisti. A urednici mlade reportere, poput Ive Vukadin, tjeraju već godinama da ljudima kucaju na automobilske prozore, gnjave ih sugestivnim pitanjem: “Jelda da je Hrvatska divna, jeftina, gostoljubiva, čista, tolerantna, sklona LGBT-ima, i svim drugim čudacima svijeta?” A što će uplašeni turist, zna da je došao na Balkan pa zbunjeno odgovara: “Da, divno je, doći ćemo opet.” Bilo bi korisnije da dnevnikaši zavire u apartmane i provjere kakve sve ćumeze iznajmljujemo za skupe pare, kako jedan paradajz u gostionici na Pagu košta 35, a kapula 15 kuna, kako te u Vodicama oderu za platu pršuta 200 kuna, a donesu ti dvije fete upravo skinute s Kerumova čela i prekriju ih vrećom rikule...
Ciklusi filmova Wima Wendersa i Michaela Hanekea, HTV 3
Ne posustaje intenzitet kojom nas “trojka” obasipa sjajnim filmskim ciklusima. Ovaj put idu dva velika Germana, različita u stilu, jednaka u slavi. Dok je Austrijanac Haneke redatelj koji voli izlagati slabosti modernog društva, Nijemac Wenders žanrovski šara, voli surađivati s kontroverznim Peterom Handkeom, uživa snimati puste krajolike i otkrivati stare glazbene zvijezde koje čiste cipele. Vrlo su različiti u ekspresiji i vizualnom okviru, pa Haneke forsira izrazito hladne, a Wenders beskrajno tople boje. Austrijanac voli distopične teme, bez obzira jesu li one prouzročene globalnim poremećajima (Vučje doba) ili poremećajima ljudskog uma (Funny Games), ali meni je osobno najdraži u filmovima s Juliette Binoche u kojima problematizira status modernog čovjeka suočenog s invazijom nepoznatoga (Skriveno, Šifra nepoznata). Toliko je dobar da se ponekad čini kao da je i jedan veći redatelj od njega, Iranac Abas Kiarostami, u svom filmu “Provjerena kopija” “ukrao” dašak ambijenta iz Hanekeovih dragulja. Wenders je nešto manje autoritativan, skloniji oscilacijama, a njegovi dragulji su filmovi ceste čiji smo prvi primjerak “Alice u gradovima” gledali u ponedjeljak, a nadam se da ćemo do kraja ciklusa vidjeti i ostale. Najveća dragocjenost ovih ciklusa je što imamo priliku pogledati rane radove dvojice germanskih genijalaca. Tako da se nadam dugom toplom ljetu s klasicima koje je odabrao Dean Šoša.
Ljudi molim vas zapamtite ove vrucine da ne bi iduce godine opet bile nezapamcene.