Pred oko 15 tisuća posjetilaca u Areni Zagreb britanski The Cure su u četvrtak navečer održali impresivan koncert kakav se mogao i očekivati od provjerenog sastava poput njih. Iako su 2019. nastupili na festivalu INmusic, na prvom samostalnom nastupu u Zagrebu vidjelo se zašto je ovakav koncert temeljitiji nego festivalski nastup. I dakako dulji, pa su na prvom bisu odsvirali četiri, a na drugom još čak sedam pjesama, nakon čega su i bend i publika otišli doma sretni. Ali nakon ozbiljnog i beskompromisnog nastupa.
Od samog početka s novom pjesmom "Alone" - koja prilično podsjeća na Bowiejevu "Outside" - i dugim instrumentalnim uvodom dalo se naslutiti da će melankolični pasaži biti ravnopravni, pa čak i dominantni popističnom djelokrugu koncerta. Veliki videoekran iza pozornice i projekcije Zemlje dale su naslutiti da će predviđanje apokalipse jedine nam planete imati važnu ulogu čitave večeri, jer je još jedna nova pjesma, "Endosong", također "crnjak" sa "spaljenim" planetom kakav se i očekuje od prvaka goth-scene poput Roberta Smitha i The Cure.
Te dvije pjesme tematski su omeđile glavni, tamniji dio koncerta. Kao da se radilo o primjerenom soundracku u vrijeme rata u Ukrajini, ili bilo kojeg rata i uništavanja. Zlobnici bi rekli da ovi darkeri-intelektualci više pašu u filozofski teatar u HNK-u nego u sportsku dvoranu. Hitova nije bilo na vidiku, ali kad su stigli "srušili" su dvoranu i pokazali koliko se grupa promijenila od početka do danas,
The Cure su u temeljitih dva sata i četrdeset minuta ukupno odsvirali 27 pjesama, među kojima i četiri neobjavljene sa skorašnjeg novog albuma "Songs Of A Lost World". Osim "Alone" čuli smo još "And Nothing Is Forever" i "Endsong" na kraju službenog dijela koncerta, te novi singl "I Can Never Say Goodbye" na počeku prvog bisa. Glavni program donio je polako gradiranje atmosfere, s motoričkim "Push" i "Forest" kao prvim vrhuncem nastupa, a zatim potmulim i prijetećim "Prayers For Rain"" i "One Hundred Years" (koje ne sviraju često), na kraju prvog bisa.
Tek tada stigli su sigurni, provjereni hitovi poput "Lullaby", "Friday I'm in Love" i "Close To Me", "In Between Days", "Just Like Heaven" ,te "Boys Don't Cry" s kojom je završen koncert, a Arena Zagreb pretvorila se u zbor koji je kao i povremeno u prvom dijelu koncerta pjevao sa Smithom, palio mobitele i pljeskao u ritmu. Mnogi bi nakon onakvog prvog bisa otišli s bine, ali The Cure imaju dovoljno pjesama za dvostruko zakucavanje na visokoj razini.
Temeljito usviran bend uspio je opet pokazati ljepotu hipnotičke svirke tamnijih nijansi. U šestočlanoj postavi ponovno je i gitarist i klavijaturist Perry Bamonte, a jednu od važnijih uloga ima i basist Simon Gallup, najpokretljiviji na pozornici. Uz Smitha s najduljim stažom u grupi, po njegovim su dionicama The Cure uz The Stranglers i Joy Division, a bome i New Order, ispisali prepoznatljivu melodiku britanskog rocka 80-ih vođenu rifovima bas gitarama.
Bio je tu i Bowiejev gitarist Reeves Gabrels, ali povučeniji nego bi očekivali, kao i dva klavijaturista sa tipičnim "teškim" zavjesama zvuka. The Cure su odavno postali popularan mainstream, ali sa sofisticiranim i slojevitim pjesmama koje i uživo djeluju kilometrima udaljeno od banalnog rock koncerta. Momci možda ne plaču, a neki se i u poznim godinama šminkaju poput Roberta Smitha, ali sve skupa još uvijek djeluje vraški zanimljivo i privlačno publici koja ih je dočekala i ispratila s ovacijama. Potpuno zasluženo, a ne isluženo.
...što reći nego bilo je predivno, stigao doma pun dojmova, uživao sam, omaž mladosti... jednako dobri baš kao i prvi put kada sam ih gledao, daleke 1989 u Ljubljani...