Gotovo tri mjeseca naša je mladež "živjela" za ovaj koncert. Poslovnica Generalturista u prolazu zagrebačkog Nebodera postala je središtem groznice koja je zahvatila mlade. Senzacija Stonesa kružila je i stranicama naših novina pa je Vjesnik pisao: "Eto prilike za upoznavanje s najautentičnijim izdanjem posebnog, adolescentnog podražavajućeg sredstva za duh i tijelo." Ozbiljni VUS ustvrdio je da će koncert Stonesa u Zagrebu "biti prilika da se provjeri otvorenost naše kulturne i društvene scene", a Start je objavio reportažu s koncerta u Frankfurtu, uključujući se u podgrijavanje atmosfere. Džuboks je pak na naslovnoj strani objavio poziv "Vidimo se u Zagrebu"... Groznica stvorena nevjerojatnom činjenicom da ćemo u Zagrebu doista uživo vidjeti svjetsku rock-atrakciju br.1 širila se Jugoslavijom. Čak i preko njezinih granica. I, konačno, u nedjelju 20. lipnja, dan prije koncerta, Stonesi su stigli u Zagreb. Odsjeli u hotelu InterContinental, sa svitom pomoćnika, vozača, agenata, dječurlije i rodbine te su se raširili po hotelskim sobama i barovima...
Zagreb je u to doba još spavao. Stigli su u tajnosti, bez urnebesnih dočeka, vrištanja djevojčica i luđačkih trka za autogramima.
– To nije normalno, kakav je to život… Eno, onaj Jagger teturao je po hodniku od umora. Ili od nečeg drugog. Ja to ne razumijem – pričao mi je prijatelj Mana, službenik hotela koji ih je stalno "držao na oku". No, razumjele su to tisuće drugih koji su već u ponedjeljak ujutro počeli "psihičke pripreme" za koncert. Nervoza je dostizala vrhunac.
Jedni su provjeravali imaju li ulaznice kod sebe, drugi su tiskali posljednje plakate koje će poslije prodavati pred dvoranom, treći pakirali majice s isplaženim jezikom i naljepnice, četvrti savijali posljednje žičane narukvice i lančiće... Predvečer, gotovo tri sata prije koncerta, parkiralište i travnjaci oko Doma sportova pretvoreni su u šetalište, tržnicu, prodavaonice... izvikivale se primamljive ponude, prodavale ulaznice prijatelja koji nisu mogli doći (iz vojske na primjer!!), preprodavači se međusobno savjetovali... a sve je zajedno ipak bilo nekako mirno, bez gužve i strke. Policijski su psi mirovali uz ograde, redari i biljeteri manje se čudili ludorijama publike nego na dosadašnjim koncertima u Zagrebu, pred dvoranom se otvorila i promenada novih haljina i traperica starije gospode koja su shvatila kako ovakva senzacija prelazi sve generacijske granice, šminkeri su raspravljali kako "Stonesi više nisu što su nekad bili…"
U predvorju, kad su karte već bile poderane i uzmaka više nije bilo ("Gospodo, što je – tu je, nemojte se bojati, pred vas će sada stupiti – Mick Jagger!"), pila se kava, neki su suha grla hladili sladoledom. Stiglo je i Bijelo dugme u svom novom ORA looku, stigla je i ekipa "Gubec-bega", ne bi li vidjeli kako izgleda prava rock-predstava, a Georgij Paro došao je provjeriti dramaturšku okosnicu ovog spektakla... Atrakcija je, dakle, činilo se u početku, doista pružila priliku za provjeru otvorenosti naše kulturne scene. Podražavanje duha i tijela zaintrigiralo je i staro i mlado i iskrene sljedbenike i šminkere.
Sjedio sam u kutu tribina i osjetio ipak neku čudnu "udaljenost" publike od onoga što se doista događalo pred njom. Držalo me to tijekom cijeloga koncerta. Stonesi bi zaronili u neku poznatu pjesmu, a oko sebe bih čuo tek bojažljivo mumljanje u ritmu svima poznatih melodija, vidio ruke koje su gotovo kao u snu pratile Wattsove bubnjeve ili Keithovu gitaru…, ali sam tek na trenutke osjetio da publika doista slobodno, nesputano i bez grča dijeli s Jaggerom lakoću i fiskulturnu lepršavost koju je on, cirkuski lakrdijaš, neumorno nudio s pozornice. Pozvao nas je da zajedno otpjevamo "You can't always get" – git, kaže on, pokazujući tim slengom da još drži vezu s neurednim East End svijetom iz kojeg je potekao. Refren je, međutim, morao uglavnom otpjevati sam jer publika se – bojala. Postalo mi je to jasno onog trenutka kad je na red došla pjesma "It's Only Rock and Roll". Pitao nas je poznajemo li je. Naravno, poznajemo, ali nismo odgovorili. Možda nismo razumjeli njegov cockney, ali cijelu atmosferu prvog dana dobro opisuju riječi pjesme: "Kad bih si zabio olovku u srce i prolio ga preko pozornice… bi li vas to zadovoljilo. Ili biste i dalje mislili, gle, ovaj je zbilja malo čudan."
Doista, što je još trebalo napraviti da se suzdržana strast prolomi dvoranom. Naravno, bilo je i dosta starijih ljudi i nisam očekivao da će oni skakati po tribinama od veselja. Uostalom, koliko nas ima koji smo Stonese slušali i voljeli kao djeca, koliko je mladića koji su "Paint It Black" pokušavali svirati u prvim zagrebačkim "haustor-bendovima". Vremena su se promijenila. Stariji smo. Ali, ljudi... pa i Jagger ima trideset godina. "Kak' samo more onak' skakat' po pozornici", reče na izlazu jedna žena.
Doista, publika ga je teško pratila. Pokušao sam i sam nekoliko puta, kad me Richardsova gitara naprosto digla sa stolice, a Jaggerove kretnje probudile u meni cerarovske žice, punom snagom pratiti ritam plješćući rukama i tapkajući nogama. Pa sam ubrzo prestao. Uhvatio sam se kako više ne mogu. Tako je vjerojatno bilo s većinom. Sve u svemu, činjenica da je jedan od najvećih mitova rock and rolla stigao s nama do sada nedostižnog neba, ravno u Zagreb, popeo se na pozornicu pred nama, za nas izvodio svakojake ludorije, znojio se da bi nas zadovoljio, polijevao nas vodom... sve se to činilo na trenutke suviše nestvarnim pa je publika uglavnom sjedila kao u kinu, oborena s nogu, u grču, sputana samim prizorom koji je vidjela pred sobom. Kad je Billy Preston izveo svoju "Nothing from Nothing", činilo se da doživljava ovacije veće nego Jagger. Naravno, pred Prestonom se smije vikati, on nije takav mit.
A kad bi se Stonesi zakotrljali u jednu od svojih himni (bio to "Jumpin' Jack...", "Brown Sugar" ili "Street Fightin'...") publika je samo u prvih nekoliko taktova uspijevala pratiti ga, da bi se ubrzo smirila, hipnotizirana valjda samom činjenicom da sve to čuje uživo.
Osjećajući se još svojevrsnom rock-provincijom (s pravom?) publika je – čuo sam to često u prolazu i u pauzama između dviju pjesama – htjela čuti ono što najbolje poznaje. Gosti su htjeli da ih domaćin Jagger posluži samo onim slastima po kojima ga oni poznaju. Činilo se na trenutke kao da nove pjesme, s albuma koji je kod nas prihvaćen da bi ga se moglo pjevušiti, ne djeluju naročito na publiku. Čudno je to, jer je "Fool to Cry", primjerice, izvanredna pjesma i Jagger je izvrsno pjeva. Ali istodobno sam čuo djevojku u redu iza sebe kako bojažljivo pita: "Dobro, a hoće li svirati 'Angie'?" Ne znam je li čula svoju omiljenu pjesmu. Svirali su je drugog dana.
Kad je sve bilo gotovo – opet smo bili bojažljivi. Kao nakon kinopredstave, osam tisuća ljudi jednostavno je ustalo, pokupilo svoje krpice i lagano napustilo dvoranu. Pa zar je to rock-koncert?, pomislio sam. Gdje je skandiranje, gdje je pozivanje da se Stonesi vrate i odsviraju još barem jednu pjesmu? Ništa od toga. Ili, jednostavnije rečeno: svirka je bila bolja od publike.
Šutke, tek tiho izmjenjujući svoje stidljivo mišljenje o koncertu, napustili smo dvoranu – u sebi ipak oduševljeni – i lagano odšetali do travnjaka. Gosti iz drugih gradova nagurali su se u svoje automobile, stotinjak stranaca sjelo je u svoje autobuse oblijepljene plakatima Stonesa i... otišli smo kućama.
"It's Only Rock and Roll", ali dosta stidljiv.
Hido Biščević (Tina, 1976.)
