Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Estrada

'Rijetko smo duhovit narod, ali se ne volimo smijati sami sebi'

Jedan od naših najuspješnijih glumaca Goran Navojec govori o rodnom Bjelovaru, životu slobodnog umjetnika, ulozi HAVC-a u kulturi, kazalištu i sapunicama, humoru u životu i umjetnosti...
01. studenoga 2016. u 08:45 5 komentara 4790 prikaza
Goran Navojec
Foto: Dalibor Puklavec/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Fenomen zvijezde na onaj američki način, koji podrazumijeva da vas zaustavljaju na ulici, traže fotografiju ili možda još i autogram, nije nešto što ćete ovdje često opaziti. Dok se ne prošećete gradom s Goranom Navojcem. – Navojec, Navojec! – čulo se iz kolone tinejdžera. Nastavilo se uz kavu, jedino što pije. Uz to i puši, što bi se u narodu reklo, kao Turčin, jednu za drugom.

– Je l’ može slikanje? – glasila je molba. Nevjerojatno. – Znaš, to ti je moć televizije. Volio bih da i film i kazalište imaju takvu moć, a sigurno je pomogla i Večernjakova ruža. Odakle me znaju? Ne bih rekao da je to vezano uz neki konkretan lik koji sam glumio ili zbog nekog realityja s televizije, u dosta su me toga mogli vidjeti – kaže Goran. Osobno, Goran je sve samo ne zvijezda. Običan dečko iz Bjelovara u Zagrebu se odlično uklopio. Njegov je život gluma, i dok radi i u slobodno vrijeme. Glumac je bez stalnog angažmana koji će reći da je jedina istina o glumcu da radi to što radi jer taj posao obožava i ne može bez njega i jer ga raditi mora, zato što ne može raditi ništa drugo s obzirom na to da je za taj posao stvoren. Na pitanje što misli o svemu što je do sada radio, kaže – nisam nezadovoljan. Potječe iz zanimljivog grada iz kojeg on i njegov brat nisu jedine poznate osobe.

– Zdravko i Zoran Mamić, Miljenko Manjkas, Đurđa Adlešić, Boško Petrović, Bogdan Diklić, Ivo Robić, Boris Buzančić, Goran i Snježana Tribuson, Mario Petreković, Vojin Bakić, Vjeran Friščić, pa Gordan Jandroković, Zdravko Pevec... A taj je grad imao i europskog prvaka u rukometu – bjelovarski Partizan s Hrvojem Horvatom, Pribanićem i cijelom ekipom rukometaša koji su svi redom bili iz Bjelovara. Bili su prvaci Europe i dva puta drugi. Jandroković je bio odličan rukometaš, a i tata i stric su mu bili odlični rukometaši. Igrao se u Bjelovaru i vaterpolo, Miljenko Manjkas bio je odličan golman. Danas ima i jako puno mladih glumaca, da ne zaboravim pobjednika prvog Big Brothera! Očito Bjelovar ima ono nešto. Nevjerojatno je da se takvo što događa u tako malom gradu kao što je Bjelovar koji je nekad imao 25.000 stanovnika, a toliko je zadužio Hrvatsku. Doduše, netko djelima, a netko financijskim malverzacijama, govori Navojec. Morao si, kaže, ili igrati rukomet ili svirati da bi bio Casanova u Casablanci.

– Završio sam srednju glazbenu školu jer su mi susjedi bili bračni par Beketić, profesor saksofona i profesorica solfeggia, pa je svirala cijela ulica. Ako si htio imati bilo kakav rendes, morao si igrati rukomet ili svirati. Ja sam radio jedno i drugo, ali nisam bio na previše rendesa. Prije sam bio Casablanca, nego Casanova – kaže glumac.

Druže li se Bjelovarci u Zagrebu?

– To je mali grad, svi se znaju, no za razliku od drugih, mi nemamo zavičajni klub. Ideja je Marija Petrekovića da napravimo bjelovarski zavičajni klub koji bi se zvao KGB, Klub grada Bjelovara. Volimo se nazivati Hercegovci 2000-ih. Samo što mi nemamo tu komponentu da, kad god netko postane nešto, povuče neku cestu. Mislim, sve je to dobro i legalno, ali kod nas nema te rodijačke komponente. Šteta je to ne iskoristiti dok se potpuno ne europeiziramo. Jednom je moj brat napravio jednu odličnu foru. Policajac ga je zaustavio i htio ga pustiti jer ga je prepoznao, a on je rekao da mora raditi svoj posao i neka mu izvoli naplatiti kaznu. Zaista, po atlasu ljudskih duša, onome koliko je tko postigao, mi smo doista jedinstven grad. Život je u Bjelovaru dugo, dugo bio film iako će svatko tko je djetinjstvo proveo u malom gradu reći kako je i kod njega bilo tako, što je legitimno. Da, ekstrovertirani smo, pa i ljudi kojima to ne treba ili se bave poslom u kojem ne bi trebali biti, poput Mamića, ako baš hoćemo, imaju neku teatralnost. Vrlo je to sličan kraj Dalmaciji, od svega treba raditi teatar. Unatoč ekonomskoj devastaciji, ostao je taj bjelovarski duh – kaže Navojec o svojem gradu.

I on i brat bave se glumom, što je svojevrsna rijetkost na našoj sceni. – I Bojan i ja bavimo se glumom po onoj staroj bjelovarskoj izreci: “Ako se ti ne baviš glumom, onda se gluma bavi tobom!” Bio sam ispočetka zaluđen autima, odrastao u radionici jer je stari bio automehaničar. I dandanas kad osjetim miris ulja i benzina odmah izgubim pet-šest godina, a u velegradu nije rijetkost osjetiti isparavanja dizelskih ili Ottovih motora. To je taj moj Pavlovljev refleks – objašnjava.

Ali, puno radiš, vjerujem da dobro živiš?

– Ne žalim se, ali čekam da isplatim te kredite koje sam uzeo jer sam naivno progutao priču koja nam je u tradiciji, da moramo nešto posjedovati. Što uopće nije slučaj kod mojih kolega u Njemačkoj, Belgiji ili Norveškoj koji zarađuju više, ali ne puno jer u Europi nigdje nema velike love. Kad se kaže “gluma”, svi pod time podrazumijevaju Hollywood. A i u Americi su goleme razlike između onih 30-40 koji zaista sjajno zarađuju i onih drugih koji počesto rade i nešto drugo uz glumu. U Europi postoji vrlo malo zvijezda za koje se može reći da su veliki bogataši. Snimao sam s Brunom Ganzom, koji je jedan od najboljih europskih glumaca, a živi vrlo skromno, ne postoje tu vile, skupi automobili ili kolekcija kakvu kolege u Americi vole imati – kaže Navojec te dodaje da je glumac danas prisiljen raditi puno.

– Ne odbijaš ništa, no to je i dobro jer ne gubiš kontakt s kazalištem, radijem, sinkronizacijom crtića. U Montrealu na festivalu čuo sam svojedobno govor Maxa von Sydowa koji je rekao da glumci u malim zemljama imaju tu sreću da i dalje imaju doticaj sa svim tim oblicima glume, a oni u industrijaliziranima više to nemaju, nikada nisu stali na kazališne daske ili snimili radiodramu. Nemamo ovdje financijsko bogatstvo, no imamo privilegij da se bavimo mnogim poslovima – kaže te dodaje da postoji određena nepravednost u vrednovanju umjetničkog rada.

Sve najbolje Festival jugoistočnih filmova Nagrade Snježani Tribuson i Goranu Navojcu Mirko Fodor NOVA SEZONA 'Volim Hrvatsku' starta 18. rujna na Prvom HRT-a 07.09.2016., Zagreb - U dvorani Programskog vijeca HRT-a potpisan je ugovor za igrani film General.  Ugovor su potpisali VD ravnatelj HRT-a Sinisa Kovacevic i producent filma Andrija Vrdoljak. Sinisa Kovacevic, Antun Vrdoljak, Natasa Janjic, Tarik Filipov Snimanj iduće godine Film o Anti Gotovini lišen je politike, a premijera je 2018.

Izbjegavao sapunice

– Kod nas je uspostavljen sustav koji nije loš, ali nije ni dobar. I glumci i glazbenici, među kojima su također velike razlike, u nas su gurnuti pod istu kapu, ali tu postoje ozbiljne razlike. Jedan broj njih može u danu zaraditi toliko koliko mi zarađujemo kada nam se ukaže dobra financijska prilika, kao što su, primjerice, serije koje se snimaju i tri mjeseca, 12 sati dnevno, šest dana u tjednu. U zemljama poput Belgije i Francuske nepojmljivo je raditi tri ili četiri premijere godišnje. Kada smo u Belgiji Katarina Bistrović-Darvaš, Ivana Jozić i ja radili jednu predstavu, slušali smo kako nakon jedne premijere umjetnike država uzima pod svoje, ona ih plaća do sljedećeg posla jer tim se poslom svatko ne bavi. Kod nas je nekada bila čast biti primljen u društvo samostalnih umjetnika jer se znalo točno koliko kojih uloga si morao imati. A onda je to sve pretvoreno u jedan birokratski bućkuriš zajedno s estradnjacima pa se na to počelo gledati kao na socijalnu pomoć koja tim ljudima uopće ne treba, kako se to tumačilo u javnosti. Nekada je onim zaslužnijima država snosila troškove zdravstvenog i socijalnog, danas, i kada toga ima, to je po najnižem koeficijentu. Teško je gledati danas ljude kojima smo se divili i zbog njih ulazili u ovaj posao kako jedva preživljavaju od svojim malih mirovina, a svaki drugi dan ih možeš vidjeti na televiziji. Od toga što su radili nemaju ništa, jer su ta prava suludo izgubljena i prodana. Taj njihov rad postoji, čak i pravni sustav prema kojem se taj rad može prenijeti i na potomke postoji. No, izgleda da se mi umjetnici ne znamo za to izboriti pa televizije i kinematografi to debelo koriste. A ako je nešto dobro, to će se reprizirati, ako se gleda, bit će i isplativo, pa je žalosno da od toga ljudi koji su to radili nemaju ništa. Činjenica je da glumaca danas ima puno više na televiziji, dnevno imate barem po dvije sapunice na tri televizije, pa se stječe dojam da i dobro zarađuju. Međutim, to je daleko od istine – opisuje stvarnost današnjeg glumca u Hrvatskoj. Je li onda spas u sapunicama?

– Rad je na sapunicama iznimno težak. Do sada nisam morao pristajati na to. Postoje one godine u životu svakog umjetnika u kojima se zareknete da nećete biti u reklamama, izbjegavate serije, zanima vas samo kazalište, i to onakvo kakvo vi hoćete. To je kad ispred sebe imate viziju svoje umjetnosti, ne odgovarate ni za koga oko sebe i možete preživjeti s četvrt kruha, 20 dekagrama parizera i jogurtom. Tada ste slobodni kao ptica, neuhvatljivi ponekad i samom sebi. Dok ne uđete u prvi kredit. Ja sam čovjek koji je to sebi govorio, zanimalo me samo kazalište, i to samo onakvo kakvo sam ja htio. Bio sam u tome vrlo oštar i birao ono što me zanimalo. Bježao sam iz institucija, zanimalo me da to bude nešto alternativnije, nešto što će ostaviti trag na neki drugi način. Ali, vremena su se promijenila, ne samo da su reklame postale glumačkije nego i vi dođete u situaciju da sami sebi kažete kako je red da konačno imate nešto od toga svoga rada, svakodnevnog slikanja s fanovima, u tramvaju, na placu, na trajektu, gdje god dođete. Jer Brad Pitt i Tom Cruise ne stoje u redu u pekarnici, ne voze se tramvajem i nećemo ih vidjeti na nekom losangeleskom Dolcu. Ja se sa svojom publikom svakodnevno susrećem. Samo, često kažem može slika, ali ako dođete na predstavu, pogotovo mlađima, kojima je danas fascinantno imati fotku s glumcem u mobitelu, a ja onda to pretvorim u takvu pedagošku varijantu ucjene. Kod nas ne postoje nikakvi celebrityji i jet-setovi, sve je to prenapuhano, oni za koje ljudi misle da su zvijezde mahom na fotosessionima ili premijerama nose posuđene stvari, daleko je to u nas u Hrvatskoj od nekog ozbiljnog glamura – kaže jedan od najuspješnijih naših glumaca.

– Daleko od toga da je sve što sam radio umjetnost, zapravo je umjetnosti bilo jako malo, a sve drugo se radi da bi se preživjelo do trenutka kada će se umjetnost dogoditi. A nikad ne znate kad će to biti.Navojec je i jedan od onih u čijem životopisu piše da je radio sa Seanom Beanom, Stellanom Skaarsgaardom, Brunom Ganzom, Beniciom del Torom pa i s Tomom Cruiseom.

– Kada su oni na poslu, ne ponašaju se kao zvijezde, nego se svi oko njih pokušavaju ponašati prema njima kao da su zvijezde. A oni samo nastoje odraditi svoj posao što je moguće bolje i privesti dan kraju. Krasi ih izuzetna profesionalnost i isto tako fer i dostojanstven odnos prema suradnicima. Ne dovode se nikada u situaciju da prigovaraju kostimografima i frizerima. Da, i s Tomom Cruiseom je ista stvar. Sjećam se u “Nemogućoj misiji” kada je snimao scenu s Mirajem Grbićem, trebao je biti neki skok pa pad. A Tom Cruise ga pita ima li štitnike za koljena. Moj Sarajlija uzvraća: “Što će meni, bolan, štitnici za koljena.” Cruise zaustavlja snimanje i nastavlja kad su Miraja kaskaderi opremili kako treba, kaže Goran koji ne drži kako mu je rad u stranim produkcijama i najuspješniji.

– U kazalištu sam imao toliko sreće da sam odigrao sve što sam zamislio. Što se filma tiče, mislim da je najbolje što sam napravio “Visoka modna napetost” Filipa Šovagovića. Mislim da je to jedno djelo za koje se nadam da će ipak danas-sutra doprijeti do televizije i do ljudi. Dugo je nastajao, nekoliko smo godina živjeli taj film, stvarali te likove, razgovarati na jeziku tih likova. To mi je najdraža i najbolja uloga, pogotovo za uvjete u kojima je taj film rađen, s malo novca, putovanjima na snimanje na otoku izravno s drugih predstava u Zagrebu. Filip je čovjek s toliko mnogo talenata, ali i mazo odnosom prema sebi, u kojem sve dobro što napravi – ostane anonimno. Više mi je od prijatelja, ne znam zašto, sve ga više shvaćam, a upravo najbolji je dio njega to što ga se zapravo ne može do kraja shvatiti. Svojim demontažama samog sebe trudi se okolini omogućiti da lakše podnese njegovu genijalnost. Volio bih da se filmski izrazi Paolo Magelli, nije mi jasno zašto to još nije učinio – govori bjelovarsko-zagrebački glumac.

S HAVC-om se čini kako su stvari malo bolje iako ima povika na njihov rad.

– S HAVC-om se čini da je puno toga krenulo nabolje. Čini mi se da je to sustav koji hvale i žele svi filmaši iz susjednih zemalja, i to ne samo iz famoznog “regiona“ s kojima sam zadnjih godina surađivao. Radi se o preciznom i pametno uspostavljenom sustavu, koji možda nije savršen, ali je donio vidljive pomake u našoj kinematografiji. Ima puno nezadovoljnih, što je jasno, s obzirom na budžet koji kinematografija ima. Neki dan sam jednom glazbenom umjetniku pojašnjavao što bi on rekao kada bi mu netko priopćio da je te godine moguće snimiti samo pet albuma, a sto glazbenika čeka u redu. Da sam ja predao scenarij na HAVC i da taj scenarij ne prolazi na natječaju već neko vrijeme, vjerojatno bih i ja bio ljutit ili barem vrlo nezadovoljan. Netko će postaviti i pitanje gledanosti naših filmova, no to opet treba dovesti u kontekst toga da smo ostali samo na jednom ozbiljnom kinematografu. Pri tome se zaboravlja da smo po proizvedenome čudo, što zbog umješnosti autora, što zbog HAVC-a odnosno njegova načina i strategije predstavljanja hrvatskog filma vani. Ako od šest snimljenih filmova tri završe na A festivalima i skupljaju nagrade i barem jedan privuče veliki broj gledatelja u kina, onda je, ako ništa, matematički jasno da imamo vrlo visok postotak “uspješnosti“. Kada ćemo te filmove gledati za 20, 30 ili 50 godina, oni će zasigurno biti jedna “bašćanska ploča”, spomenik kulturi ovog vremena. Kada sam shvatio kako ministarstvo kulture može postati ministarstvo propagande, pomislio sam da bi umjetnost iz “kulturnog ministarstva“ trebalo izdvojiti i da umjetnost uopće ne mora biti kulturna da bi bila umjetnost. A kulture bez umjetnosti uopće ne može biti. Cilj HAVC-a, koliko vidim, jest da, osim institucionalne neovisnosti, dođe i do financijske, preko stranih produkcija koje sve više, zahvaljujući poreznim poticajima, snimaju u Hrvatskoj. Dubrovnik vrvi od dućana sa suvenirima Star Warsa i Game of Thrones. Ako se taj trend nastavi, doći ćemo do toga da film praktički financira sam sebe. To politički nekim ljudima stravično smeta, u vladajućim strukturama, lijevim i desnim, neovisan film vjerojatno izaziva strah. Anonimnu prijavu, a i javnu primjedbu na rad može podnijeti svatko. No, činjenica je da dosad nismo vidjeli da su službe koje se takvim prijavama bave neku nepravilnost i utvrdile – misli Navojec te prelazi na politiku:

– I s lijeve i s desne strane postoji previše glasača neutemeljeno samosvjesnih i savršeno sigurnih u svoj odabir. Lakše nas je angažirati na emotivnom polju koje je znanstveno nemjerljivo nego na činjeničnom. Glasa se za manja zla, protiv onih oko čijih se stavova osjećate malo manje sigurnima, a ne glasa se s pozicija obrazovanja, napretka, znanosti. A znanost nam treba da nam prikaže istinu jer kod nas je povijest sve drugo samo nije znanost. Zato možda povjesničar i može biti ministar kulture jer povijest je kod nas izgleda interpretativna djelatnost. Povijesni film? Previše ljudi ima koji ne žele vjerovati u neke činjenice, a nema se ni povjerenja u institucije. Koji bi to morao biti film nakon kojeg bi svatko rekao da je sasvim točan. Teško bi to bilo postići i dokumentarnim filmom. Da ne govorim o novcu, nemoguće bi bilo napraviti autentičan film o Zrinskom i Frankopanu s našim budžetom.

Neizbježno je glumcu iz popularne humorističke serije postaviti pitanje o humoru.

– Rijetko smo duhovit narod, znamo zabaviti sami sebe, ali se ne volimo smijati sami sebi. Ne volimo vidjeti svoje mane, rijetko se volimo pokliznuti na koru od banane da nam bude smiješno, ali ćemo se nasmijati kada se to dogodi nekome drugome. Moja je davna želja da napravimo hrvatski “Allo Allo” pa da u isti prostor uđu partizani, ustaše, četnici, belogardejci, iredentisti, Nijemci, Talijani, svi oni koji su prolazili preko ovih prostora. Samo, postojale su hajke na uratke nekih mojih kolega koje su bile jako neugodne. Na to bih ja znao reći: Pa dobro, ljudi, kako to da u podne može ići serija “Allo Allo”, pa oni se sprdaju s našim saveznicima iz Drugog svjetskog rata. Stravično kako je tamo njemačka vojska prikazana, priglupo i na jeftin način, to je nešto što truje ovu mladež i što bi u Hrvatskoj trebalo zabraniti. Ako itko imalo voli Hrvatsku, onda se to u Hrvatskoj ne bi trebalo prikazivati! Stavite to u novine i postat ću heroj desnice. A kad bih parafrazirao Matoša koji je bio uvjereni starčevićanac i rekao da smo “ta njegova uska varoš i ti uski ljudi i taj puk što dnevno veći slijepac biva“, baš mi i baš sada, postao bih možda heroj ljevice. A ja sam htio biti samo heroj ulice, što bi reklo Prljavo kazalište. Zaboravljamo kako je prvo pravilo grčke tragedije dovođenje do katarze. Smijeh dovodi do pročišćenja i to je, čini se, ono čega se TV kuće boje. Samo, sjetimo se, nekada su svi vicevi o Muji i Hasi bili o Bobiju i Rudiju. Znali smo se smijati sami sebi – kazao je na kraju Navojec.

Zagreb: Miistar Božinović svjedočio na suđenju Tomislavu Sauchi i Sandri Zeljko
AFERA DNEVNICE
Pretragom stana Sandre Zeljko našli dokumente, ali i između 50 i 100 pari cipela
Park prirode Papuk
SUDJELUJTE U AKCIJI
Prijavite se za akciju „Tjedan odmora vrijedan“ i promovirajte svoje promotivne ponude
  • Deleted user:

    Znači sve se svodi na novac? Ono što ja zaradim to je moje a država treba plaćati zdravstveno i mirovinsko osiguranje i to ne po najnižoj stopi? Pa tako traže glazbenici, glumci, sportaši, slikari, kipari ... Nitko ne pita zašto ... prikaži još! država ne plaća mirovinsko i zdravstveno osiguranje a po mogućnosti i dobro plaću (imamo kredite!) zidari, vozaču ili krramicaru? Svi smo mi birali svije zanimanje, i sada neka mi netko objasni po čemu je za društvo i državu vrijedniji Goran Navojec od stolara Štefa?

  • Deleted user:

    Dobar glumac dobar čovijek ali čini mi se da i on vuče gešku iz bivše države koja bi se mogla svesti na stav da država mora davati mirovinsko, zdravstveno, stanove nekome samim time jer se bavi umjetnošču ili čime god ... prikaži još! ni to nije tako, svi se mi moramo dokazivati svakodnevno na tržištu i brinuti za svoje potrebe sami a na državnoj vlasti je da nam pametnom politikom to omoguči.

  • Avatar serafina
    serafina:

    Gospodine Navojec malo djete i malo više brige oko vašeg izgleda ne bi vam škodilo .