Ovaj mjesec obilježava se točno pedeset godina otkako su se otvorila vrata kafića Charlie u Gajevoj ulici na kućnom broju četiri. Ta vrata su, uzgred kazano, trebala biti sa strane, tamo gdje je sada veliki prozor u kojemu često možete vidjeti Ćiru Blaževića kako ispija Cedevitu, a ne naprijed - okrenuta prema trgu - kao što je to danas, ali i svih ovih godina slučaj.
Nekoliko tjedana prije otvorenja lokala koji će s vremenom steći status kultnoga, u njemu su se okupili vlasnik i bivši Dinamov nogometaš Mirko Braun, zvani Charlie, član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, a koji je imao tu ideju da otvori ugostiteljski objekt koji će postati mjesto okupljanja Zagrepčana i još važnije: Zagrepčanki, pa je stoga kafiću i nadjenuo svoj zvučni nadimak koji će s vremenom postati sinonim za mnogo puta opjevanu zagrebačku špicu, zatim nedavno preminuli arhitekt Nikola Filipović te njegova tadašnja supruga, također arhitektica, Ines Filipović.
Radovi na lokalu već su bili pri kraju, ostale su još samo završne pripreme, pa je Mirko Braun odlučio nazvati svoju suprugu na posao i pozvati je da vidi što je on to proteklih mjeseci radio u prostoru nekadašnje mesnice.
"Zdenkica…", tepao joj je u slušalicu, "moraš doći vidjeti lokal".
Nakon nekoliko trenutaka koje je odšutio, slušajući valjda što mu ona ima reći s druge strane linije, zaključio je taj kratki telefonski razgovor iskrenim riječima: "Neću ovo moći bez tebe!"
Gospođa Zdenka Braun je u to vrijeme bila iznimno zadovoljna zaposlenica u samo nekoliko stotina metara od kafića udaljenoj Zagrebačkoj banci, te se snažno protivila suprugovoj ideji o kupnji lokala. Preklinjala je Mirka da ne ide u ugostitelje te da se drži sporta, nečega o čemu je puno toga znao, ali s obzirom na Mirkovu legendarnu tvrdoglavost, koja mu je u igračkim danima znala biti vrlina, a u obiteljskim odnosima ponekad i mana, odustajanje od te ideje nikada nije bila realna opcija.
Gospođa Zdenka unatoč svemu nije mogla odbiti taj njegov poziv i pod pauzom je uzela svoju geldtašnu te se uputila prema Gajevoj ulici gdje su je svi nabrojani već čekali.
Mirko si je već bio natočio jedno pićence na šanku, arhitekt Filipović ponosno je stajao nasred svoga djela očekujući, osim dogovorene naknade, i određene pohvale, a gospođa Filipović je nezainteresirano sjedila za stolom u kutu prebacujući neku čašu iz jedne ruke u drugu
Gospođa Braun obišla je po svom dolasku prednju prostoriju, stražnju, zavirila u pripadajuću ostavu, stala iza šanka te pregledala toalete. Izašla je iz lokala, pogledala ga još jedanput izvana, te se ponovno vratila unutra.
Opet van, pa unutra…
Spomenuti trojac s uzbuđenjem je očekivao njezinu reakciju, ali nisu, čini mi se, dobili baš ono što su očekivali i čemu su se nadali.
"Ovo je užasno!", procijedila je gospođa Braun kroz zube na rubu suza.
Arhitekt Filipović skrenuo je pogled u strop, Mirko se zagrcnuo na piću, a gospođi arhitektici ispala je čaša iz ruku na pod i razbila se u tisuću komada po tek postavljenim pločicama.
"Ovo je…", ponovila je gđa. Zdenka Braun još jedanput za slučaj da je netko od prisutnih nije čuo, "čista katastrofa!".
Pa evo, rekla je skupljajući komadiće upravo razbijene čaše, ni pločice vam nisu jednake u prednjoj i stražnjoj prostoriji.
Ulaz mora biti prema trgu, nastavila je, ovaj koji ste vi napravili neka bude veliki prozor, a dva manja prozora moraju biti probijena i kraj novih vrata.
Gospođa Braun je, da spomenem i to, nekoliko mjeseci prije ove arhitektonske intervencije bila u Barceloni gdje je vidjela jedan simpatični mali lokal koji je sada odlučila prenijeti i u Gajevu ulicu.
"Ja to ne mogu sada mijenjati!", pobunio se odmah arhitekt Filipović pozivajući se na svoj autoritet, ali ona ga je prekinula i prije nego što je uspio podsjetiti na to da je projektirao hotel Dubrovnik te ga je obavijestila da to, eto, ni neće biti potrebno.
"Sve ću završiti s vašom suprugom!", rekla je gospođa Zdenka i zasukala rukave.
Na svoje radno mjesto u Zagrebačkoj banci nikada se više nije vratila, ali lokal je u itekako izmijenjenom izdanju, na dan 21. lipnja 1972. prvi put otvorio svoja, prema Jelačić platzu okrenuta vrata.
Sve ostalo je, reklo bi se, povijest ovog lijepog grada.
Bez Zdenke, dobro je to rekao Mirko još onda, a njegove riječi bile su svakodnevno potvrđivane idućih 50 godina koliko Charlie ove godine obilježava, zbilja ne bi mogao.
Protekle dvije godine, koje su za sve nas bile teške, njima u Charlieju su bez ikakve sumnje bile najteže. Na petak 13., 2020. godine, u mjesecu ožujku, samo koji dan prije nego što će odlukom Vlade RH doći do zatvaranja svih ugostiteljskih objekata, pa tako i tog najlegendarnijeg u Zagrebu, prestalo je kucati veliko srce Zdenkinog i Mirkova sina jedinca Davora, također poznatog nogometaša i čuvenog ugostitelja.
Bilo mu je tek 57 godina.
Ubrzo nakon toga Zagreb je zadesio, sigurno ćete se sjetiti, snažan potres, globalna pandemija, a odluke vezane za suzbijanje zaraze držale su kafiće dugo zatvorene. Gospođa Braun - sukladno svim preporukama, ali i vlastitom raspoloženju - rijetko je tih dana napuštala stan, a u onim trenucima u kojima bi se ipak na to odlučila, samo je pogledavala hoće li se iza ćoška njen Davor možda ipak pojaviti…
Nije prošla ni godina dana od Davorova preranog odlaska kad nas je napustila i gospođa Zdenka, a da nam nije objasnila kako da Charlie, koji se nije mogao otvoriti i postojati bez nje, nastavi raditi i nakon nje. Hoće li u tome uspjeti, pitali su se mnogi, pa i stalni gosti, a ukoliko hoće - na koji način? Može li se taj duh Charlieja, a koji se u njoj, Mirku i Davoru svih ovih godina tako dobro personalizirao, ipak nekako održati?
Odgovor na to pitanje stigao nam je neki dan kada je Mirkov i Zdenkin unuk, a Davorov sin, Bruno Braun, koji je nastavio obiteljski posao, i sam dobio dvije curice od kojih je jednu - pazite molim vas ovu lijepu simboliku - nazvao upravo Charlie.
Garancija je to da ovo kultno zagrebačko mjesto i u idućih 50 godina ima itekako svijetlu budućnost, te da će kroz njegova prema Trgu bana Jelačića otvorena vrata prolaziti još mnoge zagrebačke generacije…
VIDEO Tonči Huljić na Tomislavcu izveo 'Misu Mediteranu', na pozornici mu se pridružila kći Hana
