"Derviš se zato čita što je Meša stvarno svoju muku u tome dao. On bi strašno u nešto vjerovao, i onda ga je lupilo po glavi. Njemu se dogodilo da mu je u partizanima strijeljan brat koji je isto bio partizan. I sva je porodica bila partizanska. Brat je stradao nevin, stvarno nevin. Onda je kod Meše počeo taj sukob, njegov unutarnji, i s ideologijom kojoj je pripadao. Ja mislim da je on to dao mirno i iskreno, i zato ljudi to čitaju. Jer, to vjerojatno i katolik doživi u svojoj Crkvi, i pravoslavni u svojoj, i musliman u svojoj, i komunist u svojoj partiji. Jer ti su sukobi neminovni. Tako je uvijek između osobnog i općeg."
To su riječi supruge Meše Selimovića, Darke, koje je izrekla u razgovoru s don Živkom Kustićem, koji je u prosincu 1969. putovao u Sarajevo, da bi s autorom romana "Derviš i smrt" radio opširan intervju za Glas Koncila. Riječ je o vrlo zanimljivom i dobro napravljenom intervjuu za tada odlične novine, koje su bile itekako zanimljive inovjercima i ateistima. Sve to je iz današnje perspektive teško zamislivo. Ali ruku na srce, ni izuzetni se pojedinci u svim strukama i poslovima ne pojave u svakoj generaciji.
U uvodu tog slavnog intervjua tako je pisalo: "Sarajevski književnik Meša Selimović napisao je neobičan roman 'Derviš i smrt'. Od 1966. godine roman je doživio već šesto izdanje, prevodi se na više jezika. Dobio je nekoliko značajnih književnih nagrada. Roman čitaju s jednakim zanimanjem vjernici i nevjernici. Čitavo je djelo prožeto riječima i duhom islamske svete knjige Kurana; ali su je naši muslimani negativno ocijenili. Sâm Meša Selimović tvrdi za sebe da je ateist, a glavna se radnja romana 'Derviš i smrt' događa u duši i duhu čovjeka, upravo u 'duševnosti'. Glavni se junak muči i bori više sa svojom savješću, s Bogom, s moralom nego s ljudima oko sebe.
Kako je čovjek koji nije vjernik napisao takvo djelo? Otkuda toliko zanimanje današnjih ljudi upravo za takvu knjigu? Ta su nas pitanja ponukala da zamolimo Mešu Selimovića za razgovor. Književnik se rado odazvao, te je 22. prosinca 1969. primio u svome stanu u Sarajevu sarajevskog svećenika Petra Čalića i našeg novinara don Živka Kustića. Razgovor je bio dug, otvoren i sadržajan. U njemu je uz književnika sudjelovala i njegova supruga Darka, kojoj je i posvetio roman 'Derviš i smrt'.
Na samom kraju tog razgovora, o vjeri i ateizmu, o duši i materijalnom, o životu i umjetnosti, koji se danas čita kao dijalog dvojice intelektualaca, pisac o romanu "Derviš i smrt" kaže:
"Pogrešno je doslovno shvaćati stvari u književnosti. U književnosti ima vrlo malo izravnih stvari, to su sve simboli. Derviš kod mene nije redovnik, nego općenito čovjek koji misli dogmatski. To može biti religiozni dogmatik, komunistički dogmatik… To je opći pojam. Mislili su neki da ja u romanu tumačim filozofiju Kurana. Bože sačuvaj! Naprotiv! Ja u romanu uzimam Kuran kao autoritativno mnijenje, bilo koje. Ljudi koji nemaju svoga mišljenja posežu za tuđim, za Kuranom, za Biblijom, za Marxom. Čine to dogmatski, mehanički, bez rizika, upravo da izbjegnu rizik. Taj derviš sam i ja. Njegova je tragedija u tome što pokušava naći izlaz, ali ga ne nađe na putu Ljubavi, nego mržnje. On se stane služiti sredstvima protiv kojih se borio. To je njegova moralna smrt, neizbježna u izboru sredstava kojima se počeo služiti. Ta je smrt gora od fizičke. Njegova fizička smrt na kraju više i nije važna."
U Sarajevu je inače živio od 1947. godine i radio kao profesor Više pedagoške škole, pa docent na Filozofskom fakultetu, umjetnički direktor Bosna-filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik u Svjetlosti. No, 1971. godine odlazi u mirovinu i zauvijek napušta Sarajevo. Sa suprugom Darkom živi u Beogradu sve do smrti 11. srpnja 1982.
O slučaju svoga brata, kojim je nadahnut lik Ahmeda Nurudina, u "Sjećanjima" je zapisao: "Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmero nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…"
U jednome televizijskom intervjuu sedamdesetih, o autobiografskoj inspiraciji je rekao: "Principijelno govoreći, autobiografskog uvijek ima jako mnogo. Ja spadam u onu vrstu pisaca koji znaju da pišu samo o sebi. Ili interese nalaze u materijama koje su im bliske, ali koliko je direktno autobiografskog, jer to je transformisano toliko da je nepotrebno čak tražiti, tragati za onim gdje je početak. I čak mislim da je i štetno, jer književno djelo treba da stoji samo za sebe, bez obzira na život autorov, ono je nezavisno potpuno. Ne treba ga opterećivati ničim autobiografskim, odnosno biografskim.
A o neviđenom uspjehu romana "Derviš i smrt", koji je od samog početka, 1966. godine, osvojio veliku čitalačku publiku, pogotovo među mladima, a ta magija traje i do danas, govorio je: "Teško je odgovoriti u čemu je uspeh, jer kad bi čovjek znao to, onda bi mogao da ponovi, a meni je to teško i da učinim, i da kažem. Mislim da je uspjeh u tome što je pronađena jedna intonacija, jedan način kojim je izražen životni intenzitet određene sredine. Problemi su savremeni, tako da su čitaoci našli sebe i svoje vrijeme u tom romanu. Mislim da je to, ako ima tajne, onda je u tome. Naravno, postoje u svakom, pravom književnom djelu dva elementa - jedan je autentični, jedan je univerzalni. Autentični element to je zavičaj, kraj u kojem se čovjek rodio i koji poznaje. To je miris, zavičajni miris, to je boja neba, osobina kraja, osobina ljudi, mentaliteta, sve ono što je neponovljivo, što je samo na tom prostoru moguće. Prema tome, sigurno je to odraženo u mom romanu, a to ne bi bilo dovoljno za razumijevanje izvan te sredine da ne postoji i drugi element univerzalnosti."
U jednom je, također televizijskom intervjuu, otkrio da mu je otac bio prototip za lik Hasana, ljekovito pozitivnog, otvorenog, dobrog i vedrog čovjeka. Hasan je najneobičniji Selimovićev lik ne samo u romanu "Derviš i smrt", jer je istovremeno protuteža, snažna i vrlo djelatna, vlasti i čaršiji s kojima je Ahmed Nurudin suočen, ali i melankoliji i fatalizmu samog Nurudina. Hasan je nada ovoga svijeta. Zapravo, neočekivano je da je nadu Selimović nalazio u svom ocu. S njime je imao specifičan odnos, bila je to vrlo patrijarhalna obitelj u kojoj je otac jako malo komunicirao s djecom, ali im je s druge strane bio božanstvo prema kojem se upravljaju.
U vrijeme kada je dolazio u Sarajevo da radi intervju s Mešom Selimovićem, don Živko Kustić, inače jedan od rijetkih crkvenih novinara koji je rado i kontinuirano, a rekli bismo i uspješno, surađivao i sa svjetovnim medijima, aktivno je i živo radio na dijalogu i razumijevanju s ateistima, kao i na produbljivanju katoličkog interesa za visoku kulturu i književnost. Takvi su interesi iz crkvenog tiska nestali 1990. godine.
VIDEO Mari Cetinić suočila se s još jednim teškim gubitkom: 'Počivaj u miru Božjem'
