Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
KNJIŽEVNA PREPORUKA

Memoari pjesnika koji je svojim pjesničkim darom stvarao poslijeratnu Njemačku i usto živio još nekoliko usporednih živo

Promo
07.05.2023.
u 23:50

Dovršavana u vrijeme kada je pjesnik već bio navršio osamdeset i petu, u vrijeme kada ne samo da su bili mrtvi gotovo svi s kojima je dijelio život, neko su vrlo temeljito razoreni bili ideali koji su se u njegovom slučaju podrazumijevali, te je iščezao i svijet u kojem su ti ideali proizvodili neki smisao, "Metež" je jednim važnim, čitatelju bliskim i dojmljivim dijelom i knjiga o jednoj ljubavi

Hans Magnus Enzensberger: Metež

Disput, Zagreb 2020.

Savezna Republika Njemačka je, kao i svaka ozbiljna zemlja, zapravo književna tvorba. A jedan od nekolicine najvažnijih tvoraca suvremene njemačke književnosti, one koja nastaje nakon 1945, pa tako onda i jedan od najvažnijih tvoraca Savezne Republike Njemačke, te drukčije njemačke države nastale poslije Hitlera, bio je Hans Magnus Enzensberger, čija je smrt nekolicinom naročito glupih uradaka, nastalih uz pomoć Google prevoditelja, obilježena i u hrvatskim informativnim medijima. A kako po tim otužnim web redakcijicama radi uglavnom neka otužno neobrazovana mlada čeljad, kao da ni do jednog od rečenih medija nije doprla vijest da je Enzensberger itekako prevođen i objavljivan u Hrvatskoj. Štoviše, nisu u času smrti njegove bile prošle ni dvije godine otkako je u pouzdanom prijevodu Damjana Lalovića objavljena njegova memoarska knjiga "Metež", otisnuta u izvorniku kod Suhrkampa 2014.

Dovršavana u vrijeme kada je pjesnik već bio navršio osamdeset i petu, u vrijeme kada ne samo da su bili mrtvi gotovo svi s kojima je dijelio život, neko su vrlo temeljito razoreni bili ideali koji su se u njegovom slučaju podrazumijevali, te je iščezao i svijet u kojem su ti ideali proizvodili neki smisao, "Metež" je jednim važnim, čitatelju bliskim i dojmljivim dijelom i knjiga o jednoj ljubavi. Točnije, o jednom Enzensbergerovom braku.

Kao i (skoro) svi važni pisci koji su stvarali SR Njemačku, njezin identitet, naraciju i kulturu, Enzensberger bio je ljevičar. I kao većina njih, bio je barem u jednom kraćem životnom razdoblju, radikalni i izvaninstitucionalni ljevičar. Nikada nije bio pobornik nasilja i lijevog terora, niti je planirao atentate na bivše naciste, koji su šezdesetih i sedamdesetih postali bogati industrijalci, političari, stupovi modernog kapitalizma, ali je na određeni način pripadao urbanoj gerili. A njegova je poezija bila glas pobunjene Njemačke. Ono što će u neko buduće vrijeme biti grafiti i street art, to je tada bio Enzensberger. Srećom, relativno je rano, već 1963, dobio priliku da putuje u Sovjetski Savez, a za mladog ljevičara, pod uvjetom da nije hulja, još od Krležinih vremena nije bilo boljeg lijeka od putovanja u Rusiju. No, kao što Krleža nije odustao od revolucije, samo što je mijenjao njezine metode, razmjere, a djelomično i ciljeve, tako ne odustaje ni Enzensberger. I još jedna je u njih dvojice sličnost: bili su neskloni skrivati zastave svojih uvjerenja.

Sve drugo je različito, najprije socijalni status, kao i lični karakter i temperament, koji su, opet, često povezani sa socijalnim statusom. Za razliku od Krleže, Enzensberger oduvijek je bio bolje stojeći čovjek, iz uredne i bogate zemlje. I bio je sklon radikalnoj, te vjerojatno i nepromišljenoj realizaciji svojih emocionalnih projekcija. Tako se za jednog putovanja u Sovjetski Savez do ušiju zaljubio u stanovitu Mašu, kćer dvoje nadasve zanimljivih i proturječnih ljudi, prevoditeljice i pjesnikinje Margarite Aliger i socijalističkog prozaista i popriličnog gada Aleksandra Fadejeva. (Tog Fadejeva gospoda s ukusom i pamćenjem znaju iz jedne pjesme VIS-a Idoli…) Možda bi to bilo u redu, možda su ljudi po prirodi svojoj romantična zvjerad, ali Enzensberger bio je u to vrijeme sretno (sretno!?) oženjen u Norveškoj, gdje je i živio, imao je dijete, definiranu egzistenciju, skoro bi se reklo i dovršen život. Sve je on to rasturio i razvalio, kuću koju je u Norveškoj kupio ostavio je ženi i njihovoj djevojčici, pa se nanovo oženio usred Sovjetskog Saveza, u neka gorka brežnjevljevska vremena. Je li nakon toga bio sretan? Da, bio je, privremeno! Ali dok o tome kao starac govori - premda čitatelju nije lako Enzensbergera zamisliti kao starca, pomalo je to kao vidjeti starce u Roling Stonesima - on kao da podrazumijeva da je svaka ljubav privremena, i da ima smisla biti sretan na neko vrijeme, pa onda čilo i bodro krenuti ispočetka. Naravno da je on Maši kupio stan, i to u londonskom Highgateu, kvartu koji skupoćom i nekom urbanom distingviranošću osvaja na prvi pogled, i da se jednako u materijalnom kao i u emocionalnom i intelektualnom smislu život nastavio dalje…

Ali niti je ovo knjiga o Rusiji, niti je knjiga o Maši. Enzensbergerov je svijet mnogo širi, njegove su kulturološke kompetencije neusporedivo šire. Znatiželjnik, poliglot, raskošan mangup, proživio je on i cijeli jedan život na Kubi i s Kubom, u neka je doba bio i Amerikanac, a onda opet Berlinčanin… Prošetao je životima mnogih naših važnih i velikih suvremenima. Drugi su, pak, postali čuveni tako što su prošli kroz njegov život. Bio je nevjerojatna faca, a ovu knjigu vrijedi, pored svih drugih razloga, pročitati i zbog načina na koji čitatelju u pamet dolazi kolika je Enzensberger bio faca. Nenametljivo, pametno, živo.

Maša

U to vrijeme dijagnoze su bile drukčije. Naročito one koje se tiču mentalnog zdravlja. O tome on govori lako, bez opterećenja, čak i bez jadanja zbog onoga što se zbilo. Maša je patila od bipolarnog poremećaja. Imala je stariju sestru, Tanju, koja se ubila alkoholom. S majkom se trajno zavadila. Bolna priča. Maša se ubila 1991, dan prije rođendana svoje majka Margarite Aliger, rođene 7. listopada 1915. Predozirala se antidepresivima. Majka nije prema njoj bila dobra. Dugo joj je skrivala očev identitet. Umrla je kratko za Mašom: 1. kolovoza 1992.

Margarita Aliger

Mašina majka, Enzensbergerova punica, Židovka iz Odese, iz ne baš bogate činovničke obitelji, tipičan je primjer vjernice komunizma. Pisala je pjesme u čast Staljina i Partije, po nekima od njih postala je čuvena u Sovjetskom Savezu. Bila je ratni dopisnik iz opsađenog Lenjingrada. Napisala je čuvenu pjesmu o Zoji Kosmodemjanskaji, ratnoj heroini i diverzantkinji, koja je pala mučeničkom smrću 1941. Za tu je pjesmu 1943. čašćena Staljinovom nagradom, čiji je kompletni iznos Margarita Aliger donirala Crvenoj armiji. Nakon vođine smrti, kritičari o njoj pišu vrlo hladno. Tada započinje njezin novi pjesnički i prevoditeljski život. Nije bila lijepa, ali je vrlo zanimljivo izgledala. Sahranjena je uz obje kćeri.

VIDEO Kći Nede Ukraden: Stan koji dijelimo je toliko velik da se moramo dozivati mobitelima

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije