Glazbenik Luka Nižetić (38) na sceni je već 20 godina, a okruglu obljetnicu proslavit će velikim koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture 28. listopada. Rijetki se iz njegove generacije mogu pohvaliti tolikim brojem hitova i suvremenih klasika koji su postali neizostavnim glazbenim štivom svih uzrasta. “Proljeće”, “Prava ljubav”, “Ponekad poželim”, “Samo mi reci da (Ljepotice mala)”, “Jugo”, “Vječno”, “Amsterdam” samo su neki od naslova koji su ovom karizmatičnom i vječno pozitivnom Splićaninu osigurali veliku bazu fanova. Uz pratnju 14 glazbenika, uz posebno pripremljene aranžmane za koje će biti zadužen producent Branimir Mihaljević, Luka će predstaviti svoj impresivni opus te istovremeno koncertno predstaviti i svoj šesti studijski album koji će pod imenom “Ludilo brale” izaći sredinom rujna.
Na ovogodišnjem Splitskom festivalu sudjelujete sa “Kad se rodiš usrid Splita”, za koju su oni koji su je čuli rekli kako bi mogla biti nova neslužbena himna vašeg rodnog grada. Što ste pomislili kada ste je prvi put čuli, kako biste je opisali?
Prošlo je 12 godina od mog zadnjeg sudjelovanja na Splitskom festivalu, tako da mi je ovogodišnji povratak na Prokurative pobudio posebne emocije, pogotovo što sam uvjeren da dolazim s pjesmom koja ima što reći. Mario Mihaljević, koji je autor teksta, i Branimir Mihaljević, autor glazbe, kako i sami tvrde, napisali su malu pjesmu o velikom gradu. U njoj se spominju mnoga, naravno ne sva jer je to nemoguće, imena poznatih Splićanki i Splićana i dok sam je snimao ostao sam iskreno zatečen koje su se to svjetske veličine rodile, živjele, radile i stvarale podno Marjana. O Splitu je već puno toga rečeno, napisano i opjevano, pa bi mi bilo drago da i ova pjesma zaživi među svima kojima je srcu prirastao “najluđi grad na svitu”. Ja sam tu da ju na najbolji mogući način iznesem i predstavim 3 srpnja., a ostalo je prepušteno sudu publike.
Tko je po vama najveći Splićanin i zašto je Split toliko poseban?
Split je više od grada, jer grad su ljudi, a oni su najveća njegova vrijednost. Split je i povijest, način života. Možda ima malo gradova koji se mogu pohvaliti da se njihova jezgra nalazi u samoj palači, a nećete pronaći i niti jednog Splićanina koji će reći da ne voli Split. Vrlo je nezahvalno izdvojiti najvećega jer je svatko dao najbolje u onomu što je radio. Meni su možda bliski Toma Bebić, Boris i Dino Dvornik, Oliver, al ipak bi izdvojio prvog među jednakima. Kad pogledate “Velo” i “Malo misto”, pročitate “Dnevnik jednog penzionera”, “Judi i beštije”, “Pasje novelete” ili “Dalmatinsku pismu”, onda mi nekako Miljenko Smoje predstavlja sve što je Split bio i jeste. Split je tvrd i buntovan, ne priznaje nikog i ništa, no ima jednu jedinstvenu emociju koju se ne boji pokazati u određenim prilikama, ne ustručava se pustiti suze ili napraviti najluđu feštu na svitu. Svjedočili smo tim emotivnim trenucima kod Ivaniševićevog dočeka ili Oliverovog ispraćaja, a posljednju ludnicu i trans zasigurno najvjernijih navijača na svitu vidjeli smo prilikom Hajdukovog osvajanja Kupa.
Obilježili ste 20 godina karijere, jeste li ostvarili sve ciljeve, biste li nešto promijenili?
Ne brojim godine, niti sam od onih koji obilježavaju obljetnice. Iskreno, na trenutak se zamislim kako vrime leti, al onda uđem ponovo u dnevni tok misli i živim i stvaram iz dana u dan. Naravno da nisam ostvario sve ciljeve, uvijek težiš nečemu, mada sam do sada naučio da je bolje prepoznati trenutak i uživati u njemu. Kada sam bio na početku karijere, bili su tu veliki snovi, pravi primjer idealista, no s godinama život počinješ shvaćati puno realnije i uz golemi trud i rad svjestan si da na neke stvari ne možeš utjecati. Pandemija se pokazala kao pravi primjer da ti se život može preko noći promijeniti, važno je samo ostati jak u glavi i sačuvati samog sebe. Smatram se sretnim čovjekom, imao sam privilegij surađivati s mnogim glazbenim veličinama, iza sebe imam i pjesme koje je publika prepoznala, upoznao sam kroz svoj posao divne ljude, družio se s publikom od sjevera do juga Hrvatske i samo mi je želja da tako ostane i dalje.
Za vas su pisali najpoznatiji autori u regiji poput Arsena, Loše, Merlina, Šarana, ali ste u pjesmama spajali nespojivo, pa ste surađivali s Reneom Bitorajcem i Škorom. Koja vam je od tih suradnji najdraža, po čemu je pamtite?
Svaka suradnja nosi neki trag. Počeci su nekako najslađi, nisi ni svjestan u što se upuštaš, svijet gledaš raširenih očiju i vjeruješ svemu. Dino Šaran mi je postavio dobre temelje, napisao predivne pjesme koje i danas pjevaju neke nove generacije, a i u njegovom društvu sam prvi put doživio Sarajevo, grad u koji sam od malih nogu bio infišan. Loša, Merlin, Arsen, Belan autori su za koje sam samo mogao sanjati o suradnji, moji idoli na čijim sam pjesmama odrastao. Zadnjih godina imam privilegij surađivati s Mariom i Branimirom Mihaljevićem koji su me najbolje pročitali i pružili pjesme bliske mom trenutnom senzibilitetu. Zanimljivo kako autori koji nisu s mora najbolje pišu pjesme o Dalmaciji i mom gradu, možda je tajna u tome jer nas objektivnije vide.
U listopadu ćete u zagrebačkoj Tvornici održati veliki koncert nakon dugo vremena. Vjerujem da se tome posebno veselite? Što možemo očekivati?
Već pola godine sam u tom koncertu. Kako mi u rujnu izlazi šesti studijski album s kojeg su publici već poznati singlovi “Ludilo brale”, “Ae”, “Ostani dite”, a i prošlo je 11 godina od mog većeg samostalnog koncerta pred zagrebačkom publikom, prirodno se nametnula ideja koncerta u Zagrebu. U Tvornici kulture dovest ću 14 glazbenika na stage, moj producent Branimir Mihaljević pobrinut će se i za neke osvježene aranžmane poznatih pjesama. Bit će to presjek mog dosadašnjeg glazbenog opusa gdje ću se potruditi ujediniti zvuk Dalmacije, ethna i južnjačkog popa, modernog s tradicionalnim, klape i romskog orkestra, ritma i melankolije. Poručujem svima koji planiraju doći na koncert da se naoružaju osmijehom i pozitivom jer mi je želja da tu večer svi guštamo i plešemo i da Tvornica kulture 28. listopada postane mjestom dobre energije i zabave.
Ovog vas ljeta standardno očekuje i rad u Komiži, gdje ste lani uz restoran Fabrika otvorili i pizzeriju Hum. Kako ste zadovoljni radom pizzerije, po čemu je vaša pizza posebna? Pripremate li možda nešto novo za ovu sezonu?
Svake se godine trudimo poboljšati jela, uvesti neke novitete i podići kvalitetu. Ove godine otvorili smo Fabriku 1. svibnja i vratili se protokolu rada prije pandemije. No, s pripremama za sezonu uvijek krenemo tijekom zime kada osmišljavamo neka nova jela i neke nove ideje. Ništa ne prepuštamo slučaju i ne radimo pet do dvanaest jer imamo već desetogodišnje iskustvo rada u sezoni I znamo što znači dobra priprema. Imamo trideset zaposlenih i sve mora biti pod kontrolom. Fabrika je već “iskusna sezonka” i posao je uhodan, imamo odličnu, uigranu ekipu u kuhinji koja uspješno realizira sve što sam zamislio. Pizzeria Hum se već prošle godine nakon otvorenja dokazala da je na dobrom putu da dođe među najbolje pizzerije na otoku, a i šire. Velika nam je satisfakcija i poticaj kada su nam ljubitelji prave napoletanske pizze prošle godine dodijelili visoke ocijene i pohvale, a još kad one dolaze od autohtonih Talijana, donosi nam osmijeh na lice. Na kraju krajeva, gosti nam se vraćaju, a to je za naš tim najveća nagrada i potvrda da radimo nešto dobro.
Imate puno hobija, a jedan od njih je i ronjenje na dah, koje ste zavoljeli zahvaljujući svjetskoj rekorderki Mireli Kardašević. Što vas je privuklo tome, kako biste vi nekom približili taj sport?
Upoznao sam Mirelu u Komiži prije dvije godine na Indigu, njenom festivalu ronjenja na dah. Pozvala me na radionicu i ostalo je, kako bi se reklo, povijest. Od prvog urona opčinilo me to stanje slobode koje proživljavaš dok roniš. Neobjašnjiv je doživljaj te neizvjesnosti i činjenice da je nedostatak kisika jedna od fiziološki najstresnijih stvari, kada svaki dio našeg tijela počne vapiti za zrakom, a onda se ipak sve u trenutku pretvori u najveći mir i spokoj koji čovjek može doživjeti. U ronjenju na dah sve je suprotno od dinamike mog života i posla koji je pun adrenalina, kad se sve radi pod ubrzanim pulsom. Ronjenje mi je otvorilo jednu potpuno drugu perspektivu života kroz koju sam u samo par mjeseci upoznao drugog sebe. Čini me stabilnijim, kako fizički tako i mentalno, a pomaže mi izgleda i u pjevanju jer je moja profesorica pjevanja ustanovila da mi je pomoglo i kod držanja daha. Prije dva mjeseca u Zagrebu sam na svom prvom natjecanju oborio i svoj vlastiti rekord, što je bilo vrlo pokretački za mene. Ništa, idemo dalje, do Olimpijade (haha).
Poznato je i da volite putovati, Novu godinu dočekali ste u Egiptu, a onda ste posjetili sestru i nećake u San Franciscu. Kako vam je bilo u Americi, svi su se nasmijali kad ste objavili fotografiju iz dućana u koji ste išli u kućnom ogrtaču?
Volim putovati jer me svako putovanje oplemeni i nadogradi. Na neko se vrijeme isključim iz svoje rutine te otplovim na nova, još za mene neistražena mjesta. Upoznavanje novih prirodnih ljepota ove naše Zemlje, kultura i ljudi, degustiranje neopisivih jela, disanje drugačijeg zraka samo te čine još ispunjenijom i kompletnijom osobom, ruše ti predrasude i pokazuju kako je Svijet jedna predivna, šarena lopta. Odlasci u Ameriku mi zbog mojih nećaka još više pričinjavaju zadovoljstvo jer se u njihovom društvu vratim na vrtićke postavke. San Francisko je multikulturalni grad, na njegovim ulicama se može vidjeti svega i svačega i ništa nije čudno i neuobičajeno. Svatko živi onako kako mu paše, a da ne ugrožava svog susjeda, pa tako i ta sloboda odlaska u kvartovski kafić na kavu u kućnom ogrtaču govori koliko je tamo sve jednostavno.
Kakav ste ujak, jeste li razmazili svoje nećake?
Do sada sam bio online ujak, ali kako se do ljeta Petra s obitelji vraća u Hrvatsku, potrudit ću se da im budem stalni dio života. Obožavam Jozu i Mila, jedva čekam da ih zagrlim i izljubim. To su moje dvije male zviri koje ću voditi svugdje, mater i ćaća će ih odgajati, a ja ću se potruditi razmaziti ih i otkriti im što više tajne samog života.
Kakav ste inače kad se zaljubite, gubite li glavu ili vas vodi razum?
Ne kalkuliram previše kad su emocije u pitanju u bilo kojoj situaciji, jednostavno im se prepustim. Od onih sam koji se prije vode srcem nego razumom.
Imate li kakvih neostvarenih želja, privatnih ili poslovnih?
Pa npr. odletjeti na Mjesec (hahaha). Ma sve je kako triba, neka je zdravlja i mira, a ostalo kako bude.
VIDEO: Sejo Sexon predstavio je novi album Zabranjenog pušenja
