Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Nekoliko Isusa i jedan zumbul na slikama Đure Sedera mogu vam spasiti život, ili barem dan

Moderna galerija s retrospektivom velikog hrvatskog slikara ovih je dana savršeno utočište od svijeta kojim vladaju licemjerje, glupost, rugoba i laž
24. svibnja 2015. u 14:15 528 prikaza
Isus
Foto: Ilustracija/ Dusko Jaramaz/PIXSELL

Sumnja je oduvijek bila vjerna sestra onih koji život, smrt i svijet oko sebe pokušavaju vidjeti iznutra, duhom. Sumnja neprestano prati, provjerava, iskušava i učvršćuje svaku istinsku vjeru. Naravno, to ne vrijedi za one koji su svoju vjeru unizili do apsolutne istine i dogme za koju su spremni žrtvovati život, prije tuđi nego svoj. Kažem unizili, jer vjera u ideal koja kroči svijetom praćena sjenom svoje sumnje stvar je višega reda nego što je slijepo prihvaćanje "istine" propisane s bilo kojeg mjesta moći, bila to država, burza, crkva ili partija.

Takva sumnja hrana je i umjetnosti. Međutim, ovo naše vrijeme čovjeku od umjetnosti i kulture neprestano nameće sumnju u samu svrhu bavljenja time čime se već umjetnost i kultura bave. Dok istodobno diktira slijepo vjerovanje u profit i takozvano slobodno tržište, ovaj dio svijeta u kojem i mi živimo stavlja pod veliki znak pitanja opravdanost i svrhu onoga što je još do jučer bilo neupitna vrijednost.

Ljudi od kulture i umjetnosti tu sumnju prihvaćaju i spremno je pribrajaju svim ostalim svojim nesanicama i tjeskobama. Ako treba sumnjati u sve, onda je valjda prirodno i logično posumnjati u samoga sebe i opravdanost svog djelovanja u svijetu, pogotovo ako se od tog istog svijeta očekuje priznanje i vrlo stvarna, materijalna potpora – novac.

Kako ne nebu, tako i na zemlji

Jedan bistar mladi čovjek na početku svog života, sumnji i vjerovanja, ispitivao me je neki dan o mojoj vjeri u Boga, a osobito u Isusa. Vjerujem li ja doista da je postojao i zemljom hodao takav čovjek i da se doista sve dogodilo onako kako piše u Bibliji?

Bez obzira u koga ili u što čovjek vjeruje, takvo je pitanje s vremena na vrijeme pravi blagoslov. Čovječe, stani, razmisli, pitaj se i reci: zar zaista vjeruješ to što ti govore ili to što sam govoriš? Što više oko nas i po nama pljušte neupitne istine, to su potrebnija i korisnija ovakva pitanja. Zar je to doista tako? Zar ti stvarno u to vjeruješ?

No, dosta okolišanja, dobio sam pitanje koje od mene traži da opet razmislim i svjedočim o tome što vjerujem i jesam. Udahnuo sam duboko i posegnuo za otvorenom knjigom svoje vjere da vidim na koji će mi način ovaj put odgovoriti. I našao sam da mi je prilično svejedno je li doista postojao čovjek čije se ime na mnogim jezicima izgovara na mnogo načina. Meni se u prvom redu sviđa priča u kojoj je on glavni junak, priča o Bogu koji silazi među ljude tako što i sam postaje Čovjek, da bi tim istim ljudima pokazao da je svaki od njih jednako i neprocjenjivo vrijedan i da se moraju jedni prema drugima ponašati onako kako su naučili ponašati se prema Bogu. Bez obzira kojim jezikom govorili i kojim imenom zvali sami sebe i svog Boga. Ja zapravo vjerujem da je moguće da postoje i takvi ljudi.

Rekao sam još da mi se čini puno vjerojatnijom mogućnost da se slučaj Isusa Nazarećanina barem u glavnim crtama doista dogodio nego da su neki ljudi baš sve izmislili. No, kad već ispovijedam svoja vjerovanja, moram dodati i vjeru u veliku moć ljudske imaginacije, jezika i napisane riječi. Pa i u samom Novom zavjetu piše da u početku bijaše riječ. Evo, čak se i povijest jučerašnjeg dana ispisuje danas, između ostalog i u ovim novinama. To što većina nas ne vjeruje da na Olimpu Zeusova družina uz čašu nektara doista smišlja kako će se danas uplesti u živote smrtnika, ne znači da ćemo odbaciti čitavu jednu književnost nadahnutu tim vjerovanjem. O da, mi to danas zovemo mitologijom, ali u Homerovo i Vergilijevo vrijeme to je bila vrlo ozbiljno organizirana religija koja je imala sve što i ove današnje, od hramova i svećeničke hijerarhije, do slijepih, a prema potrebi i zaslijepljenih sljedbenika koji pred oltarima nemaju ama baš nikakvih sumnji. U svakom slučaju, od onoga u što čovjek vjeruje ili ne vjeruje, meni je mnogo bitnije što ta (ne)vjera čini od čovjeka i na koji način on tu (ne)vjeru živi među drugim ljudima.

U Modernoj galeriji u Zagrebu do 7. lipnja traje retrospektivna izložba Đure Sedera. Izloženi su radovi nastali od 1953. do 2015. godine. Značajan dio opusa Đure Sedera nije mogao biti izložen u Zagrebu jer se nalazi na zidovima brojnih katoličkih crkava, osobito franjevačkih u Bosni i Hercegovini. Ali, i u Modernoj galeriji čeka vas nekoliko Sederovih Isusa za koje je najmanje važno prikazuju li Boga koji je prije dvije tisuće godine zaista kao Čovjek hodao po zemlji. Važno je to što Sederov Isus živi na vrhu njegovog kista i odatle, vrlo živ, dolazi među ljude. Tamo pada pod križem, tamo uskrsava, tamo stoji i govori: "Mir vama". Isus u kojeg nimalo ne sumnjam zato što je živ i što mi govori jezikom boja Đure Sedera trenutno je onaj na zidovima Moderne galerije. Tamo je i jedna slika koja je ravna glazbenom svjedočanstvu vjere i sumnje jednog Beethovena u Missi solemnis. To je Sederov autoportret s Isusom na slici koja se zove "Gospodin moj i Bog moj". U Evanđelju po Ivanu te je riječi zavapio Isusov učenik Toma nakon što je svoju sumnju u Učiteljevo uskrsnuće odagnao tako što je prstom opipao njegove rane.

Đuro Seder nije sliku nazvao autoportretom, ali lik koji na toj slici grli svoga Boga i pruža prst prema njegovim ranama vrlo mu je sličan, kao što je uostalom Sederov Isus na svakoj slici sličan Đuri Sederi, baš kao što je Đuro Seder na svim svojim autoportretima sličan svojim Isusima. Ne samo zbog brade.

Zrnce vjere, zrnce sumnje

Da ne bi kod onih koji ga ne poznaju stvorio zabunu: Đuro Seder nije nikakav pobožni slikar pobožnih motiva. Biblija je samo jedan od izvora njegova nadahnuća. Kao svaki pravi umjetnik, on ima načina da izravno posegne i dosegne i tamo odakle su stizale i biblijske riječi. Podjednako snažno Sederovo svjedočanstvo sumnje i vjere za mene je i njegova Zraka koja je nastajala od 1965. do 1967. Dvije godine trebalo je toj tankoj bijeloj crti da presiječe crninu na Sederovu platnu.

Prvo bijaše slika – napisao je na početku teksta u katalogu Željko Marciuš. Postavio je izložbu za koju vam ne treba nikakva likovna edukacija. Treba vam samo oko otvoreno za boje. I malo duha sa zrnom vjere i zrnom sumnje. Moderna galerija s restrospektivom koliko velikog, toliko u životu samozatajnog hrvatskog slikara Đure Sedera ovih je dana savršeno utočište od svijeta kojim vladaju licemjerje, glupost, rugoba i laž. Laže se o Bogu, laže se o ljudima, laže se o domovini, narodima i ratovima. Laže se o brizi za čovjeka. A onda na ulici, na upečatljivom plakatu za Sederovu izložbu, ugledate čovjeka čije su zjenice pune čuđenja, uzbuđenja, radosti i divljenja. Taj čovjek svečano stoji s rascvalim zumbulom u rukama pod nebom i sjajnim suncem koje je sam naslikao. Filozof se može pitati postoji li zaista to Sederovo sunce. Ja znam da me još uvijek grije i da čovjeku može spasiti ako ne čitav život, a onda svakako barem jedan dan.

 

NA MORU
Imamo fotografiju: Evo kako je predsjednik Milanović izgledao u mladosti
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti