Naslovnica Premium Kolumne

Ilija Čvorović nikada ne bi napisao 
Udbi takvo ponižavajuće pismo

Nije lako naći zajednički nazivnik trima potpisnicima srcedrapateljnog pisma: dva su bila u Partiji, treći nije; dva su s juga, treći nije; dva su u HDZ-u, treći nije... Međutim, čvrsto ih povezuje nešto. Prolazili su svakakve metamorfoze da steknu i zadrže vlast, bili su po potrebi i komunisti, i demokrati, i ustaše, i vjernici, i erotomani, i svjedoci na sudu, samo da budu capo, barba i ćaća
13. travnja 2019. u 08:35 7 komentara 2888 prikaza

Ne bi nitko primijetio. Kristalna dvorana hotela Westin u Zagrebu bila je uređena kao za svadbu, postavljeni su okrugli stolovi za obrok s tri slijeda, a stolci urešeni bijelim mašlekima. Ali to nije bila svadba, nego se hrvatski vojni i politički vrh okupio da proslavi 10 godina članstva u NATO-u. Vojna klapa je pjevala himnu, vojni orkestar je svirao, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković i Andrej Plenković su govorili, a to je slušalo dvjestotinjak časnika i jedan džentlmen, strani gost ne osobito visokoga ranga, potpredsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a Michael R. Turner. Ne bi nitko primijetio da se to uopće odvilo u Zagrebu da su za jednim od tih stolova sjedili Ivo Sanader, Stipe Mesić i Luka Bebić, da su imali salvete prostrte u krilu, da su se ondje šalili i kucali čašama. Ali, eto, nije ih pozvalo.

Jens Stoltenberg TOMISLAV KRASNEC NATO moćan i snažan, bez straha od ikoga, osim svog najmoćnijeg vrhovnog zapovjednika

I nije nitko primijetio da nisu tamo dok nisu poslali uvrijeđeno pismo, ogorčeni poput vilinske kume kad je nisu pozvali na krštenje Trnoružice. “Nadamo se da ni Vi, članovi aktualnog državnog vrha, nećete pasti makar i u privremeni zaborav ili, ne daj Bože, biti trajno ignorirani od vaših nasljednika”, patetično su napisali zadnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije, dvoipolmjesečni ratni ministar obrane RH i ratni intendant HNK u Splitu. Priznajem da sam očekivao više dostojanstva od general-bojnika Mesića, brigadira Bebića i pukovnika Sanadera, makar i pričuvnih. Barem onoliko koliko je imao Ilija Čvorović u filmu “Balkanski špijun” koga je tako nezaboravno odglumio Danilo Bata Stojković: “Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako ne - ništa, nikom ništa. To je bila moja dužnost!”

Ilija Čvorović nikada ne bi pisao Udbi takvo ponižavajuće pismo. On nije shvaćao svijet oko sebe, nije shvaćao zašto su ga uhapsili nakon što je vikao “Živio Staljin” i “Živjela Revolucija”, nije shvaćao kako se Reakcija može javno okupljati i šurovati, nije shvaćao kako se to našao na pogrešnoj strani, ali znao je da neće nikada vikati “Živio Kapitalizam!” – jer je znao svoju dužnost. On je dobro razumio riječi generala Pattona da će samo kukavica dozvoliti da mu strah nadvlada osjećaj dužnosti jer je dužnost srž muževnosti. Ilija Čvorović pustio bi suzu da je čuo drskog generala dok govori svojim vojnicima da će “20 godina nakon rata biti zahvalni što će unucima moći reći da nisu premetali gnoj u Lujzijani, nego da su jurišali s Trećom armijom onog prokletog kurviša Pattona”! Ilija Čvorović lupio bi petama i iskreno ponovio biblijski izričaj: “Nedostojni sam sluga”.

oštro Mesić, Sanader i Bebić državnom vrhu: Nadamo se da Vi nećete biti zaboravljeni od vaših nasljednika

Ali tri potpisnika nisu zahvalni i nipošto ne žele biti sluge. Nisu željeli sjediti s unucima u krilu, i u tišini uživati u Hrvatskoj koju su pomogli stvoriti, nego biti za okruglim stolom prostrtim bijelim stolnjakom, i birati između tri vilice s lijeve strane tanjura i tri noža s desne. Željeli su u sandučiću naći kuvertu s pozivnicom. Ali nema nikoga tko bi im pisao, kao što nije bilo nikoga da bi pisao onom pukovniku iz potresnog romana nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza. Junak revolucije živio je u siromaštvu, svaki dan očekujući pismo iz glavnog grada, s rješenjem o mirovini – koja bi značila da su njegove zasluge konačno priznate. Ali to pismo nije nikada stiglo jer nova elita nikad ne mari za staru gardu na čijim se ramenima popela na vlast.

Da, prošla su vremena kad je predsjednik Sabora nalazio u poštanskom sandučiću pisma što počinju s “Dragi barba Luka…”.

Igrom slučaja, također je točno 10 godina pošlo od smrtonosne željezničke nesreće za koju je ovih dana osuđen na četiri godine zatvora Ivan Medak, izvršni direktor Poslova ekologije i zaštite u HŽ Infrastrukturi. Njegov put u zatvor započeo je baš tim legendarnim pismom u kojem barbu podsjeća da mu je obećao direktorski položaj, ali je stvar zapela zbog SDP-ovskih spletki. Medak u zatvor odlazi, prenijeli su mediji ovih dana, kao nedužan: “Nemam se čega stidjeti, uspravno hodam i nadam se da ću uz Božju pomoć izdržati”.

I jedan od potpisnika pisma ovih je dana otišao u zatvor, nedužan i ogorčen zbog tuđe zloće i zavisti. U vrtoglavoj režiji života, kakvu se HNK Split nikad ne bi usudio postaviti na pozornicu, Sanader je ujutro potpisao pismo uvrijeđenih pravednika, da bi već popodne završio u Remetincu. Predsjednica RH ljubazno mu se ispričala da nije bio pozvan u Westin, što valjda znači da će ubuduće nazočiti takvim obljetnicama. U pratnji zatvorskih čuvara, s kuglom na nozi, u prugastom odijelu na koje će zakvačiti Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom i Verdienstorden Slobodne Države Bavarske, Sanader će se jednog budućeg hrvatskog Dana bezbednosti popeti za govornicu i ganuto prisjetiti doba kad je kao ministar vodio pregovore s mirovnim posrednicima. I pročitat će uzvanicima koji stih iz antologije suvremene hrvatske ratne lirike “U ovom strašnom času” koju je prije četvrt stoljeća priredio s Antom Stamaćem.

NATO NATO Tko bi branio Hrvatsku: Danci bi odmah pomogli, SAD ne zna

Nije lako naći zajednički nazivnik trima potpisnicima srcedrapateljnog pisma: dva su bila u Partiji, treći nije; dva su s juga, treći nije; dva su u HDZ-u, treći nije; dva su neuka, treći nije; dva se briju, treći ne. Međutim, čvrsto ih povezuje nešto. Prolazili su svakakve metamorfoze da steknu i zadrže vlast, bili su po potrebi i komunisti, i demokrati, i ustaše, i vjernici, i erotomani, i svjedoci na sudu, samo da budu capo, barba i ćaća. Na kraju svih salto mortalea – ili baš zbog njih – kao i Ilija Čvorović našli su se na pogrešnoj strani. Sada im je, kao i njemu, preostao tek gard mrzovoljnih staraca koji pljuckaju na svijet što juri i ne mari za njih. I nije im lako. Kako bi rekao novinar i pjesnik Duško Radović, najprije su ostali bez četvrtog za poker, a sada i bez trećeg za preferans. Prije ili poslije ostat će jedan sam i još neko vrijeme redati pasijans, a onda će zadnji put složiti tu kulu od karata što se zove biografija i prepustiti je na milost i nemilost nesmiljenim vjetrovima povijesti. Jedina će im utjeha biti da ista sudbina čeka i sve one iz Westina. •

SightRun
PAMETNIJE TRČANJE
Oduševljeni smo: Aplikacija koja spaja tehnologiju, trčanje i putovanja

A1 izdvaja za Vas

  • Aartur:

    Dabogda imao pa nemao, kaže staro prokletstvo. A najteže to pada političarima koji su sami sebe uvjerili da su bitni i nezamjenjivi jer su godinama bili okruženi podobnima i poltronima koji su im to govorili svaki dan.

  • dosadno:

    Briljantno napisano, baš gušt za pročitati.

  • Avatar Brkoni
    Brkoni:

    Hehehe. Svaka rit dodje na šekret.