Aromatizirana voda došla je do grla! I premijerka je odlučno lupila šakom o stol: “Rekla sam ne. Voda je voda! Kada naručujemo vodu neka bude voda, a neka svatko tko ima potrebe za dodatnim okusima to naruči sam!”. I dobro je rekla, to se može činiti banalnim, ali kreće se od sitnica. U očima radnica Kamenskog čak i besplatno ispijanje obične vode, a kamoli ne aromatizirane, velika je privilegija.
Riječ je uistinu o velikom koraku naprijed. Tu se ne radi samo o uštedama koje će se ostvariti na racionalnijem trošenju flomastera, olovaka, spajalica u boji, već prije svega o promjeni u svijesti i odnosu prema javnome. Svojedobno smo, prije službenog priznanja da je recesija stigla i u Hrvatsku, u Večernjem listu radili opsežnu analizu potrošnje za reprezentaciju pa smo konstatirali da se u proračunu stavka “reprezentacija” javlja 269 puta u Državnom proračunu, a da proračune ima još 21 županija, 127 gradova i 429 općina, a svaki od njih imaju od nekoliko do više desetaka stavki “reprezentacija” u kojima je pak potrošnja za aromatiziranu vodu tada bila najmanja stavka.
Zbrajanjem troškova došli smo do podatka da se u državnim institucijama u Hrvatskoj na iće i piće o trošku poreznih obveznika potroši barem sto milijuna kuna. Iako je udio reprezentacije u ukupnim državnim rashodima beznačajan, tada smo zaključili da nam potrošnja na reprezentaciju puno govori o osobama koje vode tijela javne vlasti, kao i o njihovom općem odnosu prema trošenju novca poreznih obveznika. Ako si netko uzima privilegiju da ispija aromatiziranu umjesto obične vode ili da koristi spajalice u boji umjesto običnih od takve se osobe baš i ne može očekivati da će biti obzirna u raspolaganju s javnim novcem niti na puno ozbiljnijim rashodima.
Tu je riječ o moralu koji se gradi odozgo. Zato nam se i dogodilo da predsjednik Sabora Luka Bebić smatra posve normalnim da uskladi svoje tobožnje službene zadatke sa tobožnjim kćerinim stranačkim zadacima na putovanju po Americi. Ili da oporbeni zastupnici “honorarno rade” na Brijunima dok im uredno teče staž za privilegije u Saboru. Ili, da si Zoran Vinković naplati putne troškove iako ga u Sabor vozi službeni vozač grada Đakova, a HDZ-ova Božica Šolić da koristi službeni automobil za odlazak kući kad je netko njezin ne može odvesti, ili da SDP-ov Zdravko Ronko prima naknadu za zastupnički paušal i naknadu za odvojeni život dok je bio na bolovanju... Ili, dok 70 tisuća radi a ne primaju plaću, u Saboru uživaju privilegije i oni koji ne rade. A i oni koji rade ne uspiju u godini nakupiti niti stotinu radnih dana. Zar bi se uistinu urušila demokracija u Hrvatskoj kad bi saborski zastupnici ostali bez privilegiranih mirovina, kojekakvih naknada i dodataka?! Možda bi onda bilo lakše provesti i ozbiljnije rezove u predimenzioniranoj državnoj upravi koja je nepresušno područje za uštede.
Stoga, ako je to njezina poruka, premijerka nije zaslužila da ju se ismijava. Ali, samo ako je to smisao njezine javne opaske s vodom. Štoviše, u tom slučaju samo neka se drži principa! Samo tako doći će na red i najmoćniji, a najrastrošniji. Ako joj je uistinu toliko stalo do svake javne kune onda bi trebala svojim i utjecajem svoje stranke dovesti u red i najrastrošniju, a po privilegijama i nemoralu najbogatiju instituciju u Hrvatskoj u kojoj se nikome ne polažu računi za nerad, bolovanje se ne prijavljuje, kontrola putnih troškova ne radi u tuzmestvu, a kamoli u inozemstvu... Kad se to dovede u red, poslije će sve ostalo biti lakše.
Zato, premijerko samo principjelno naprijed! Da se SDP-ovac Željko Jovanović držao principa onda bi svoja saznanja o zločinačkoj organizaciji primijenio i na tu instituciju čiji je član, a u kojoj jedni drugima dijele psihijatrijske uputnice, kleveću se, nazivaju zločincima, izdajnicima... Ali, zato znaju gdje im je mjesto kad trebaju čuvati zajedničke im privilegije. I to bi trebao biti moralni stup društva!?
Zbog krize morala u HDZ-u doslo je do ekonomsko financijske krize u Hrvatskoj.