Ma, što ti znaš o tome!”, otelo mi se iz usta na komentar RTL-ove novinarke o nastupu Leba i soli: “čini se da Leb i sol sviraju bolje nego ikada”. Nije bilo puno razloga da sumnjam u njezinu potkovanost za takve procjene, iskreno, ne znam čak ni kako se novinarka zvala, osim što sam po glasu zaključio da je vrlo mlada i da je ovo vjerojatno prvi koncert grupe na kojem je uopće bila. I da bi vjerojatno, poput većine drugih novostasalih kolega, izjavila isto ili barem slično za povratak bilo koje legende ili nazovi legende iz onih ili davnijih vremena, bez sposobnosti akceptiranja razlika između “Azre”, “Leba i soli” ili “Buldožera” i grupa “Time” ili, još gore, “Drugog načina” i “Itd Benda”.

Na ovom mjestu često provlačim tezu kako ne postoje dobra stara vremena, ali govoriti o dobrim starim glazbenim vremenima definitivno nije posljedica naknadnoga građenja ikebane po vlastitim sjećanjima. Ne mislim pritom na tzv. rockere šezdesetih, čije je društveno značenje nadilazilo glazbene vrijednosti, i koje prepuštam patetičnim terevenkama (osim Mlinarca i Grupe 220 koje bi vrijedilo čuti još poneki put) u kinodvorani Studentskog centra. Ali, stvari koje su se odvijale s glazbom u bivšoj državi potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih ostat će neshvaćene današnjim naraštajima, a mi koji ćemo im to pokušavati objašnjavati djelovat ćemo kao dosadni nostalgični starkelje. Otud i moj sebični komentar s početka teksta kojim možda glupo i patetično uskraćujem mladima da nešto tako veliko olako i bez odgovornosti svode na svakodnevni mediokritetski jezik raznoraznih “Exploziva”. Za razliku od “Bijelog dugmeta”, ni nedavno “Buldožeri”, ni “Leb i sol” prije nekoliko dana nisu došli prodavati nostalgiju, nego su podsjetili na tu ljepšu glazbenu prošlost koja s lakoćom otpuhuje i najnadobudnije mlade glazbene snage. Kod “Buldožera” možda još i ne, ali kod “Leba i soli”, koji su zvučali ravno najboljim svjetskim bandovima, dapače, ima i puno kreativnih potencijala da poboljšaju i glazbenu sadašnjost, pa u to ime – čuknimo vo drvo...

Iz uvoda ste već jamačno shvatili da nisam baš najsvježiji kao rosa na cvijeću, a kad smo već kod cvijeća, nešto i o toj temi. Došao sam, eto, u godine kada čovjek porazmisli o promjeni karijere, o tome da si pronađe neki manje stresan i naporan posao. I tako sam zaključio da bi za mene možda pravi izbor bila – vojna služba. U vojsci si na ovim prostorima uvijek bio zaštićen kao bubreg u loju. U redu, dogodila se ta nezgoda s ratom, ali šanse da se on ponovi objektivno su zanemarive. Uostalom, ako ste malo snalažljiviji, uvijek se nekom roditeljskom ispričnicom ili potvrdom da vam je željezo u krvi ispod granice normale može ishodovati neka hladovina, a nesudjelovanje u pravim ratnim operacijama kasnije se lako dade nadoknaditi galamom, busanjem u prsa i objavljivanjem “vlastitih istina” o ratu. (Usput, čujem da general Zagorec planira ispričati svoju priču o Domovinskom ratu, ali još ne može odlučiti između nekoliko naslova: “Drago kamenje svijeta”, “Vodič kroz europske metropole” ili “Kako se obogatiti na švercu oružja”) Naposljetku, ionako ćemo uskoro u NATO pa će oni sve odrađivati za nas, tako da s te strane ne postoji osobita bojazan za moje zdravlje. Bude li mi dosadno, mogu se prijaviti za specijalne postrojbe negdje u Iraku ili Afganistanu jer volim putovati, a netko je već pametno rekao da je rat najbolji način da Bog nauči ljudi zemljopis. Ako se slučajno negdje zapuca na mene, znam da će se moj ministar obrane ili predsjednik, budu li nastupali kao prije neki dan Rončević i Mesić, odmah pobrinuti da me izvade iz pogibeljne situacije na koju pri ispunjavanju pristupnice profesionalnoj vojsci, iskreno, nikada nisam baš računao.

Znate na što ciljam? Prije nekoliko je dana jedan naš profesionalni vojnik iz korpusa međunarodnih vojnih snaga dobio geler u stražnjicu u okršaju s talibanima, što je njegov zapovjednik-stranac prokomentirao riječima: “Pa nismo ovamo došli brati ljubičice!”. Tako ne misle, međutim, ni Rončević ni Mesić. Rončević je prvo oštro demantirao da se naše skupo plaćene postrojbe u Afganistanu koriste za raščišćavanje terena od gerilskih talibanskih skupina, kao da je to ovdje ikoga osim njihovih obitelji briga i kao da bi to izazvalo neko čuđenje: “Zar vojska pa da puca?! E, kamo je ovaj svijet otišao!” Mesić je pak zaprijetio da će naše heroje odmah preseliti s nestašnog afganistanskoga juga na mirniji sjever ako se i ondje smjesta ne stvore uvjeti za branje ljubičica ili barem tulipana, ali nikako talibana. U to je ime i HTV poslao na teren svoga reportera Dragana Nikolića da bi nam s mjesta događaja stručno potvrdio: “U prašini afganistanskog juga teško da bismo ljubičice i namirisali.” Nije li logičnije da su slali urednika i voditelja “Plodova zemlje” Vlatka Grgurića jer on sigurno može bolje nego Nikolić procijeniti koliko se hortikulturalni potencijali prašine s juga Afganistana razlikuju od one na poželjnijem sjeveru zemlje gdje ljubičice već ukrašavaju zemljane nastambe u kojima jadne i siromašne mnogočlane afganistanske obitelji dijele prostor s ovcama i kozama? “Think pink” u punom jeku! Grgurić će ispitati mogu li se isti uvjeti proširiti do nesretnijega juga, a dotle je najbolje da naše postrojbe, ljubičice bijele, što prije povučemo iz zemlje. Šibenski festival djeteta sigurno treba zaštitare.

ŠOKANTNA TRANSFORMACIJA

FOTO Podočnjaci, siva brada i iscrpljeni pogled: Pogledajte kako je rat promijenio Zelenskog

topli i udobni

Iz Zare izdvajamo najljepše džempere i pulovere koje nosimo ove zimske sezone

BOŽIĆ S DANIJELOM

FOTO Posebna gošća s puno ljubavi pratila je nastup Danijele Martinović u Lisinskom

Zagrebački biser

Nekad skromno i tiho mjesto, danas pravi magnet: Ovo je nova oaza za mlade obitelji

Nikad glasnije

Simbol slavlja u Hrvata pretvorio se u opasan biznis: Crno tržište buja, a društveni problem raste

Ako dobijete ovakav poziv, odmah prekinite. Prijeti vam gubitak velike količine novca