U dogovoreni večernji sat počeli su se okupljati u skromnoj sobici bivše tvornice u širem središtu Zagreba. Stolce su zauzimali mahom mlađi muškarci, neki u pratnji djevojke ili supruge, jedan s majkom.
– Mladene, kad si došao prije 14 mjeseci, bio si živo zlo. Fućkalo ti se za grupu, bio si uvjeren da ćeš kockati do zadnje kapi krvi. Bio si bahat, prepotentan, nemilosrdan prema svojim roditeljima, okrutan. Manipulator. Sustizali su te sudski pozivi – nizao je psihijatar dr. Robert Torre dobrohotnim glasom. Tamnokosi 25-godišnjak, hladan, urbani tip, potvrđivao je.
– Bio sam ekstreman. I danas imam problema s policijom i dugove. Morao sam dotaknuti dno. Dobio sam otkaz nakon što sam ukrao novac s posla. Bio je to prijelomni trenutak, nakon toga sam odlučio otići u zajednicu – priča Mladen, čiji su život do prošle godine bili preuzeli poker-automati i kladionice.
Agresija i depresija
Jedini je smisao bila igra, neizvjesnost, hazard. Dobitak ga je činio moćnim, opijao ga. Lebdio je na tom adrenalinu. Gubitak je pak značio groznicu – kako do novca, pod svaku cijenu. Jer, ako ne može igrati, hvata kriza, nervoza, postaje se agresivan... Ovaj se mladi Zagrepčanin već 11 mjeseci nalazi u izoliranoj zajednici za ovisnike pokraj Đakova. Društvo mu prave ovisnici o alkoholu i drogi. Zbog napretka u terapiji dobio je šest dana dopusta. Jednu je večer proveo s drugovima po muci, na obiteljskoj terapiji u zagrebačkom Klubu ovisnika o kockanju (KLOK), odakle je kao jedan od najokorjelijih slučajeva i otišao u zajednicu. A ondje je, priča, kao u vojsci. Disciplina je čelična, i najmanji se postupak pomno važe.
– Starce sam počeo sve više cijeniti. Zbog njih ću uvijek imati grižnju savjesti. Podržavaju me. Doza straha uvijek će biti prisutna, ali osjećam da im se povjerenje u mene vraća. Promijenio sam ponašanje, više nisam agresivan, i to je to, kak’ sam krenuo, nastavit ću, repovi koje vučem neće me odvratiti – mirno govori Mladen.
Njegov vršnjak i prijatelj Miro, pak, manje rječito iznosi svoje iskustvo. Recidiv ga je pogodio i uveo u tešku depresiju.
– Sve je opet isto. Nepovjerenje. Ne da mi se raditi. Samo sjedim i buljim. Ne znam – spuštena pogleda polako je govorio mladić opaka izgleda i izbrijane glave. Jedva nešto stariji Tomica blagim se, gotovo propovjedničkim glasom prisjeća svoje agresivne strasti za kockanjem s kojom je prekinuo prije 22 mjeseca.
– Živim kvalitetnije no ikad, ljudi su oko mene zadovoljniji – kaže.
Prokockao 600.000 kuna
I 33-godišnji Edo imao je recidiv, u rujnu, ali otada ponovno ne kocka i uviđa, prilično samouvjereno, da je problem u kockanju, a ne u nečem drugom. Radi i dugove vraća urednim tempom. Domagoj je u svojih 28 godina “utovario” pet godina kockarske ovisnosti i spiskao 600 tisuća kuna. Dizao je kredite, zarađivao svirkom i tako financirao svoju strast. Dok je išlo. Apstinira tek tri tjedna.
– Strah me da ne pokleknem, ali nemam izbora. Vuče me u kasino, ali opteretim se nekim stvarima koje sam zapostavio, vježbam svirku, više sam s curom i zasad guram dan po dan – sliježe ramenima dok ga djevojka drži za ruku. Po petnaestak mladih ljudi okuplja se svaki tjedan u tri grupe Kluba, koji kao udruga postoji od listopada 2007. godine. Osim dr. Torre iz Klinike za psihijatriju KB “Sestre milosrdnice”, KLOK vode i psihijatri dr. Zoran Zoričić i dr. Anto Orešković te prof. Luka Maršić i prof. Radovan Tatalović.
Ovisnike na dolazak najčešće natjeraju dugovi i financijski krah. Koliko čovjek izgubi sebe u takvoj patologiji nezrelosti pokazuje i slučaj kockara s dugogodišnjim stažem koji je utočište također potražio u zajednici, a suprugu ostavio na milost i nemilost kamatara. Obiteljsko srebro također je na meti kockara. Posvemašnja obuzetost razmišljanjima o kocki, uz istodobno zatajenje svih bitnih odnosa, znak je da se mora potražiti pomoć. Broj je “help linea”, KLOK-ove telefonske linije za pomoć kockarima, 0800 7888.
e da mi je punicu prokockati