Portir u Slunju je genijalac, čovjek sa stotinu zanimanja. Rekli bi Englezi – ‘all in one’. Priču u Slunju ne treba dalje tražiti od ove portirnice. U gradskoj upravi, do ulaznih vrata, u sobici s velikim staklom, sjedi Nikica bez kojeg se u kraju ne može baš ništa dogoditi, uvijek je uključen u akciju. U pravilu, on sve u gradu i pokreće. Mnogi bi na ulazu u odaje gradskih oca otišli dalje, ali tu treba stati. Portirnica je cilj.
– Malo spavam. Mogu i šest dana biti budan! A onda me sedmi dan više noge ne drže i zaspim.
Telefonist, vratar, ložač
Zašto? Nesanica?
– Ma kakvi, pa ja sam budan cijele noći da nešto ne propustim! Spavat ću kad uhvatim vremena, neki drugi dan – kaže Nikica Sminderovac (36) pa prekida:
– Čekaj, telefon mi zvoni – pa diže slušalicu:
– Grad Slunj, izvolite... Da, da, evo, spajam – kaže i okrene se.
– Zapravo nisam portir, službeno se to kaže telefonist, vratar i ložač – smije se pa pokazuje kroz prozor:
– Bio sam na krovovima svih kuća u krugu od 30 kilometara, mnogima sam postavio TV antene. Ma nema kuće na kojoj ja nisam bio. Gradio sam kuće poslije rata, bio na miješalici, zatim sam u restoranu koji sam pomogao graditi bio i konobar. Poslije sam gradio i autocestu, dionicu od Gospića do Svetog Roka, pa sam čak neko vrijeme bio i carinik u Ličkom Petrovom Selu! Ali bez Slunja nisam mogao. I tako je oduvijek.
Priča Nikica kako je kao klinac, dan ili dva nakon Oluje, pješke došao iz Karlovca kući.
– Ništa bez ovog kraja... ma ni dana ne bih izdržao. Čak su mi nudili i posao u Rumunjskoj, u rudniku zlata, ali sam to odbio. Jednom prilikom imao sam plaću od 11.500 kuna, ali sam bio predaleko od kuće. Radije sam tada došao raditi za 2400 kuna, da budem bliže Slunju. Ma nema ljepšeg mjesta, ne u Hrvatskoj, nego na svijetu – govori u dahu Nikica.
Prekida ga radnik koji traži ključ od kotlovnice. Nešto popravljaju u zgradi. Nikica jurne pa se vrati.
– Čuj, brz sam. Vjerojatno sam bio na 400 motorijada u životu. Moj motoklub Poskok u Slunju ih organizira, motoristi će znati za njih, jedni smo od najslavnijih. A to je kao na svadbama. Kad drugi dođu k tebi, ideš i ti njima. Tako sam na dva kotača obišao cijelu zemlju više puta, barem sam 40 vikenda negdje na motoru.
Vraća se na priču o turistima.
– Eto, Englezima tu printam karte. Na kolodvoru nema printera pa dođu k meni. Znaš kako je to danas, svi imaju karte na mobitelima. Ma nikakav problem... Čuvam i prtljagu dok turisti obilaze grad! – govori dobri duh grada pa nastavlja:
– S klincima radim kao nogometni trener, imam i trenersku licenciju, obišli smo dobar dio Europe. Osnivač sam i Brđanijade, slunjskih olimpijskih igara starih sportova, poput kamena s ramena, obaranja s grede, hodanja na štulama, pljuvanja koštica u kantu, tko će prije pojesti lubenicu. Pomažu mi dečki iz kvarta: Viki, Drago, Mario, Cindra, Živčić, Dinko... Organiziram, vodim, dogovaram se, sudim, čak sam donedavno držao i rekord na Koranskim susretima!
U kojoj disciplini?
– Pijani putnik! Popiješ pivo, trčiš, pa onda s glavom prema tlu, napraviš deset krugova oko štapa, da ti se zavrti, pa se teturajući vratiš do cilja. Pa tko brže. Eto, godinama sam bio najbolji, ali me ovog ljeta pobijedio Crni iz Rastoka. Mlađi je... Vratit ću mu dogodine. Klinci obožavaju ova natjecanja, imamo i juniorsku konkurenciju. Kako se to održava tijekom ljeta, mnogi od kažu roditeljima: “Nećemo na more, ostat ćemo u Slunju zbog Brđanijade!” Pa se natječu na dječjim igrama...
Preznoji 10 košulja na svadbi
Vraća se portir u mladost.
– Naš najveći slap Buk u Rastokama ima 12 metara. S njega sam skočio kad sam imao pet godina! Moji roditelji vjerojatno za to još ne znaju... To je visina kao peti kat zgrade u Zagrebu. A što ću, skočio je prijatelj pa sam morao i ja. Izgledalo je toliko visoko, kao da skačem s katedrale.
Osnivač je i Planinarskog društva Melnica, teško je sve njegove funkcije u gradu i pohvatati.
– Jesam, ali nisam planinar. Presporo mi je. Planinarit ću kad budem u mirovini. Meni treba akcija. Evo ti, kad idemo na svadbu, supruga Ivona zna da moramo nositi barem deset košulja. Plešem cijelu noć i sve ih preznojim. A i kad su motorijade, tamo gdje vidiš da se diglo najviše prašine, tamo ćeš me naći..
Što još?
– A tko će se sjetiti. U DVD-u sam Slunj, poznat po tome da mogu nositi dvije naprtnjače po 30 kilograma uzbrdo. Plešem i pjevam na Slunjskim večerima bećaraca, čak i pišem bećarce za cijelu večer. Imamo i izbor za najmasnicu, našu štrudlu. Krv sam dao 52 puta, organiziram Koranske susrete, predsjednik sam Kajak-kanu kluba “Rastočki mlinari”, poznat po tome da se na Sveta tri kralja jedini i okupam u rijeci... Svi kažu kako nema novca, da se ne može ništa napraviti, a vidi nas! Pa tu nema stajanja, akcija je non-stop. Ma tu je ludilo!
Hrvatskoj treba puno, puno Nikica.Decko radi.Ne kuka, niti se na nesto zali.UGLEDAJMO SE SVI NA NIKICU!