Kad smo bili dječaci, mene i godinu starijeg brata Tomislava roditelji su ljeti ostavljali kod baka i djedova. Tomu su ostavljali u Zagorju kod maminih roditelja, a mene na ranču u Hercegovini, gdje su živjeli tatini. Dok je djed dane provodio uglavnom motajući škiju, baka je bila prava gazdarica i svaki je dan kuhala na starinskom štednjaku.
A ja sam se, kao i svako drugo dijete, zadivljen vatrom, motao oko njezinih nogu. I jednom je tako baki, kad je pekla pile, ostalo nešto sirovih oguljenih krumpira pa mi je od njih napravila – mlince. Od tada do danas to mi je najdraži oblik pečenog krumpira, možda i zato što te mlince ne mogu napraviti bez vatre i špareta pa si ih vrlo rijetko priuštim.
Dakle, krumpir narežem na tanke ploške i posložim po vreloj ploči. Povremeno ih prevrnem da se ne zalijepe i pečem desetak minuta - taman da se pojave oni prepoznatljivi smeđi ‘plikovi’. Tek ih tada posolim. Nipošto prije, kako ih sol ne bi razmekšala. Mlince obično odmah pojedem jer se brzo hlade, a kad se ohlade, postanu, onako - mlitavi. Žuti krumpirići s crnim pjegama. Uvijek sam volio one s više pjegica jer je to značilo da su prepečeniji.
S vremenom sam ipak shvatio da se ovo jednostavno jelo može obogatiti, prije svega umacima. U početku sam mlince jednostavno umakao u kiselo vrhnje i bili su božanstveni. Potom sam na njih mazao domaće bakino maslo, pa ih umakao u šalšu, tartar, što god bi mi došlo pod ruku. A onda sam, u jednoj zrelijoj fazi, kad se na mom ranču iznenada našla skupina meni dragih, ali u tom trenutku nepozvanih ljudi, složio nevjerojatnu čaroliju kanapea od mladih krumpirovih mlinaca. Na donji mlinac stavio sam malo kiselog vrhnja, po njima komadiće otkoštene crvene masline, malo kapara, komadić tune, poklopio sadržaj još jednim mlincem i po sredini zabio čačkalicu da sve to drži na okupu. Naravno, kad sam se prepustio mašti, izvodio sam svakakve čarolije.
Na kraju sam se ipak odvažio napraviti i jelo s malo ohlađenim mlincima - bila je to moja mlin-salata. U veliku zdjelu (salatu uvijek pravim u velikoj posudi kako bih je mogao dobro promiješati) ubacio sam mlince, narezani poriluk, radič i avokado, sve prelio s malo maslinova ulja, posolio, popaprio i dobio predivnu šarenu salatu. Treba samo paziti da se stavi doista malo ulja kako se krumpiri ne bi previše smočili.
Već sam napisao kako sam uvijek volio malo prepečenije mlince, pa evo za kraj i pričica kako me jednom prevarilo vrijeme, zbog čega mi je večera izgorjela, ali je baš zato bila predivna. Dakle, u tepsiju sam ubacio napola narezane poluranjke (vrsta hercegovačkog krumpira), patlidžane, kapulu, papriku, rajčicu, neoguljeni češnjak, rukama u to utrljao krupnu sol, papar i maslinovo ulje te stavio tepsiju u pekaru. Kad sam nakon sat vremena osjetio dim iz pekare, bilo je već kasno – sve je zagorjelo. No bilo je to preslasno karamelizirano jelo koje sam pojeo iz tepsije, bez vađenja u tanjur. Bilo je to pola sata struganja s dna tepsije i grickanje hrskavih komadića prepečenog povrća. Rajčica se pretvorila u slasnu crvenu zapečenu grudu i poslužila je kao umak u koji sam umakao ostalo povrće. Bila je to jedna kulinarska greška koju stalno i namjerno ponavljam :)
>>Novinarska kuhinja: Pašteta od patlidžana tako miriše da bi i goli kuhar promijenio mišljenje
