Gladni u Novom Zagrebu? Kod tete Marice u Mrvicu... Za one koji vole gablece, ovaj bistro na Kajzerici, koji već dva desetljeća vodi Marica Putica, posljednjih desetak uz pomoć zeta Hrvoja Horvatinca, kultno je mjesto. U Mrvici su porcije velike, u bistro se ulazi gladan, a izlazi zadovoljan. Problem je, tek, pronaći – prazan stol. – Za tetu Maricu zna cijeli kvart, njoj ne treba ni reklama ni priča. Tko dođe, taj se k njoj i vraća. Tu ne možete pro- mašiti – kažu susjedi na Kajzerici.
U lokalu su gosti stalni. Iz dana u dan. – Goste, većinu, znam po imenu. Gospođe Jadranka, Nives, Karolina, Renata, gosti Pero, Jerko, Sabo, Tomi, Markota, Deni, Kiki, Toni... Mogao bih imena naših svakodnevnih gostiju na- brajati bar pola sata – smije se konobar Elvis pa nastavlja priču: – Od deset gostiju, bar osam ih dugo poznajem. A štos je u tome što, kada nisam na poslu, opet susrećem ista lica. Uđem u tramvaj, eto već poznajem ljude. To su naši gosti. Uđem u vlak, eto našega gosta. Sretao sam ih i na Stradunu, u Osijeku kod konkatedrale, na Korčuli u zaselku Zavalatici, pa čak i na otočiću Proizdu preko puta Vele Luke! Nevjerojatno, zar ne? Kamo god odem, sretnem poznatog iz ovog bistroa. Osjećaju se kod nas posebno, znamo se desetljećima, pa je druženje kao da su doma, kao da su kod kuće. I naš je slogan – ljubav prema hrani na domaći način – kaže konobar pa nosi tanjure.
Glavna zvijezda Mrvice Marica Putica razlog je zašto se svi ti ljudi ovamo vraćaju. Maleni bistro otvorila je 2004. godine, zato ga i nazvala Mrvica. – Počela sam kuhati s 50 godina! I ne stajem ni sa 70 godina. Ujutro su prvi lonci od 40 litara na štednjaku već u 6.15, a kući idem u 19! Tko hoće raditi, evo vam moj primjer, može! – kaže Marica pa nastavlja:
– Moja obitelj držala je prvi kafić u Neumu, zvao se Uno, dolje na obali, nedaleko od hotela Sunce. Još ni tog najpoznatijeg neumskog hotela tada nije bilo. Imali smo kafić, a od 1965. godine iznajmljivali smo svoju kuću turistima, među prvima u našemu mjestu. I ja sam, kao curica, gledala te turiste kako su se izmjenjivali u kuhinji. Kuhali bi prvo jedni, pa drugi, pa treći... I ja sam se tu motala. Pomagala im. Divila se tim ženama koje su pripremale razne obroke, dolazili su s raznih strana kontinenta, svatko je nešto drugo pripremao za objed, bilo je zanimljivo. Moja je mama Ruža sjajno kuhala, obožavala sam jesti njezinu raštiku, teleće pečenje, juhe... U svemu sam joj pomagala, a da me nije sve to naučila, ne bih mogla danas, sa 70 godina, toliko raditi. Radila sam, kao mlađa, godinama u banci, na šalteru, no to nije bilo to! Željela sam kuhati, slijedila sam svoje snove, i uspjela sam. Eto, prvih osam godina nisam ni jedan dan bila na godišnjem, danas pomaže zet Hrvoje, uhodali smo se, pa sad možemo i za Božić i Novu godinu malo odmoriti. Kažem, svaki je početak težak, ali tko hoće, taj i može uspjeti... – kaže teta Marica.
S njom je u kuhinji i Jasenka, koja radi 13 godina, konobar Elvis, koji sve poznaje po imenu, tu je 15 godina, pomažu joj i Tonka, Anđela, Petra, Lucija... – Danas kuhamo pašticadu s domaćim njokima, dva variva, tjesteninu sa sušenom rajčicom, kaduljom i piletinom, zatim pileći zagrebački s čimulicama, pureći zabatak s mlincima, juneći file sa satarašem... – govore u kuhinji Mrvice.
Hrvoje Horvatinec, zet tete Marice, nastavlja priču: – Moja supruga Marina majci je rekla: “Mama, ti super kuhaš, daj otvori restoran, neka i drugi probaju!” Preselili su se roditelji, Marica i Mirko, sa splitskih Pujanki u Zagreb, on je imao uhodan biznis s PVC stolarijom u Splitu, te su došli za kćerima, koje su studirale u metropoli. I tu ostale. Šogor Ante nam je pomogao, cijela se obitelj uključila, i eto Mrvice kakvu danas poznaju gosti – kaže Horvatinec.
Susjed Pero Kurtela od prvog dana dolazi u Mrvicu. – Bakalar, pašticada i teleći bečki! To su moja omiljena jela, jedem ih kod Marice već dva desetljeća. Toliko smo se svi zbližili da smo danas i kućni prijatelji, pomažemo jedni drugima kako znamo, moj je posao bio pri uređenju interijera, strojar sam po struci, pa sam izrađivao metalne mreže koje odjeljuju prostore – kaže Kurtela.
U Mrvici se sjete i jednog od najmlađih gostiju, koji u resto- ran zna doći i – sam. Mališan Borna živi u susjedstvu. – Pričao nam je kako je čak jednu noć sanjao domaću juneću juhu tete Marice. Ovog Božića bili smo zatvoreni, a Bornina nam je mama rekla da je dječak svaki dan zavirio u restoran, provjeravao jesmo li napokon otvorili vrata. Kad smo se vratili s praznika, ušao je u lokal i rekao: “Bok, teta Marica, vidim da ste se vratili!”, pa je otišao doma mami i viknuo s vrata “Uuu, Mrvica je otvorila, idemo na juhu i zagrebački s pomfritom”. Ima veselih anegdota iz kvarta, lijepih priča. Jedne smo susjede, koji također svakodnevno dolaze, obavijestili jednom iz šale da ćemo zatvoriti bistro, prodati lokal i da odlazimo. Držali smo ih u neznanju tjedan dana, oni su nas odgovarali, da to ne činimo, da ipak ostanemo, pa rekli: “Gdje ćemo mi jesti?” Na kraju, kad smo im rekli da smo se šalili, svi smo se smijali – kažu na Kajzerici.
Kuda vi odlazite, kao obitelj, kad idete u restoran? – Na Plešivicu! Kod Karla i u Seosko domaćinstvo Oslaković u Plešivičkom Prekrižju, tamo je isto obitelj koja radi, sve je također domaće i klopa je sjajna! Znamo otići i u Zagorje, u Vuglec Breg – kaže obitelj tete Marice. Porcije su ovdje velike, mogu li gosti sve pojesti? – U pravilu je “borba” pred kraj, često ne mogu sve pojesti, već dio nose kući. No imamo gosta koji bez problema pojede – dva glavna jela, a zatim i kolač. Prvo, u pravilu, naruči varivo. Po njima smo poznati, imamo ih dvadesetak vrsta.
Kelj varivo i faširanac, rapsko varivo, varivo od bakalara i oslića, varivo od boba, blitve i pancete, varivo od piletine, graška i noklica, varivo od junetine i mladog zelja, varivo od poriluka s faširancima, kuhamo i varivo od slanutka, boba i leće, vinski gulaš, čobanac... I onda, taj gost, nakon punog tanjura variva, naruči i punjeni lungić s pršutom, mozzarellom, restanim krumpirom i kiselim zeljem. Ili naruči puretinu na grilu u umaku od pršuta s pireom ili pak naš specijalitet “Mrvica”, a to su komadi teletine i junetine s povrćem u povrtnom umaku poslužene s rižom ili pireom. Nekad pojede još, kao drugi tanjur, istarske fuže s piletinom u umaku od tartufa, to je mnogim gostima jedno od omiljenih jela. Voli i tuna steak s lukom ili krumpir-salatom, a zatim za desert pojede međimursku gibanicu
koja je toliko sočna i puna okusa da bi, sama, mogla biti – jedan obrok – govore u kuhinji Mrvice pa dodaju: – Kad taj susjed pojede dva tanjura, digne se s osmijehom na licu pa nam kaže: “Vidimo se navečer, doći ću na biftek!”
Sva je hrana domaća, povrće od lokalnih OPG-ova koje nam nabavlja Farmeraj, krumpir stiže iz Čakovca, kao i Blagusova piletina i puretina, a crveno meso iz Mesnice Agrozelina.
Što se najviše troši u kuhinji Mrvice za pripremu hrane? – Krumpir! Ide u variva, u pomfrit, za pire, pripremamo i kuhani, restani,
krumpir-salatu s domaćim bučinim uljem iz Varaždina, on nam treba i za lešo krumpir s blitvom, kelj, mahune na lešo, za musake... Kod pripreme variva ne koristimo zapršku, nego tek temeljac i kuhano povrće, a zgodno je i to što ništa nije u zamrzivaču. Samo
lignje!
Zašto se ljudi toliko često vraćaju k vama, gotovo svakodnevno? – Klopa je dobra, omjer cijene i kvalitete kakav treba biti, porcije su velike. I najvažnije, hrana je raznovrsna svaki dan. Stotine različitih jela izlaze iz kuhinje, gost tu svaki put jede nešto drugo. Kao i kod kuće...
